Muslimansko-bošnjački zločinci slobodno šeću

Aneks VII. Mirovnoga Daytonskog sporazuma jedino je omogućio gotovo stopostotni povratak Muslimana

Nakaradnost daytonskih dogovora pod sjenkama oružja za masovna uništenja, ipod zamahnute palice svjetskog policajca, svakim danom se potvrđuje sve nakaradnijim i nepravednijim, zbog čega vodi beha narode u novi rat, ili u nove pregovore, novu Jaltu, koja bi morala zemlji osigurati istinski mir i prosperitet, pravdu i pravednost, demokraciju i slobodu. Dayton je, naime, potvrdio još jednom da razgovori u vojnim bazama nikad ne donose pravdu, a bez pravde nema ni mira, napose nema suživota zaraćenih strana.

U Daytonu je potpisan mir, ali taj mir nije potpisan u Bosni i Hercegovini između Armije BiH, Vojske Republike srpske i Hrvatskoga Vijeća Obrane, što je i bio razlog da iz te američke vojne baze  mir nikad nije ni donesen na zaračeno beha područje. Isto je tako i sa svim drugim segmentima koji prate i osiguravaju mir, napose sa Ustavom Bosne i Hercegovine koji je u dirigiranim pregovorima ispisan i ustanovljen, a beha institucijama nikad predat. Dat je, možda i prodat, zapravo nekim pojedincima koji ga danas izvlače ispod kućnih krovova i unovčuju, kako bi preživjeli, ili ucjenjivali onu drugu i treću stranu. A njegova vrijednost je bagatela, kao što se i Daytonski sporazum pokazuje bagatelom, koja nikako nije u stanju ni realizirati ono što je na tom papiru američki tenk pregovarač izdiktirao suprostavljenim stranama i ispisao.

Niti jedna točka sporazuma nije u potpunosti provedena u djelo, napose Aneks VII. koji je trebao biti jamac povratka svih prognanih, raseljenih i izbjeglih beha naroda. Napose se tom Aneksu veselio, i od njega puno očekivao hrvatski narod, kao nastradalnija, i u najvećem broju prognana strana, u građansko vjerskom beha ratu za teritorij. No, umjesto povratka prognanih dogodio se novi veliki mirnoratovski egzodus Hrvata iz oba entiteta, u Daytonu podijeljene Bosne i Hercegovine. Aneks VII. Mirovnog Daytonskog sporazuma jedino je omogućio gotovo stopostotni povratak Muslimana, naročito uspješno na federalnim prostorima pod hrvatskom kontrolom. Povratak prognanih najjasnije govori o brutalnostima zločina zaraćene srpske vojske, muslimanske armije i hrvatskih branitelja. Strah proživljen, i slike stravičnih zločina nad sunarodnjacima, u vrijeme progona također utječe na povratak prognanika. I to je jedan od razloga, uz onaj ubijanja onih koji su se vratili, zašto se u najmanjem broju vraćaju Hrvati na svoj teritorij pod muslimansko-bošnjačkom kontrolom. Dakako i pod srpskom.

Dovoljno je proći Srednjom Bosnom, najstradalnijim hrvatskim teritorijem i vidjet će se sto postotni  povratak prognanih Muslimana u sva svoja sela, čak i ona koja su u potpunom hrvatskom okruženju, Brankovac, Bandol. Na drugoj pak strani u hrvatskom selu okruženom muslimanskim, Miletićima nema niti jednog hrvatskog povratnika, sve su kuće  zarasle u grmlje i šumu, hrvatsku zemlju obrađuju, bez pitanja, Bošnjaci. Ništa bolje nisu ni Brajkovići, Čukle, Grahovčići, Maljine, Postinje, Bukovica Mala i Velika, Radonjići, Guča Gora, Šušanj, i tako redom sva kroz koja je prošla isilovska muslimanska ABiH. To govori o strahotama i obimu počinjenih zločina zaraćenih strana. I što je bio masovniji povratak Muslimana na hrvatski obranjeni teritorij, tim je bivao sve veči, političko prijeteči  progon Hrvata, i ubijanje hrvatskih povratnika. Današnja slika beha Federacije svojim zelenilom to potvrđuje.

Bez provođenja tog Aneksa, nemoguće je bilo koji drugi realizirati. To se vidi u beha svakidašnjici. Nemoguće je naći bilo šta što je provedeno iz Daytonskog sporazuma. Ono malo zajedničkog, auto pločice, valuta, zastava, i još neke mitacije državničkih obilježja, (zlo)djelo je Svjetske zajednice koja je namečući ih demonstrirala politički apsolutizam, i time još više zaoštrila međunacionalne i međureligijske odnose. Naime, umjesto da u donošenju nekih zajedničkih poteza koristi dijalog, toleranciju, uključivost, snošljivost, Svjetska zajednica koristila je, i koristi silu. Istu onu kojom se koristila i u Daytonu, zbog čega je to povijesno nakaradan i nepravedan mirovni sporazum. Ono što nametnuta zajednička znakovlja i simbole čini na neki način zlodjelima je činjenica da su svi bili, i jesu, na štetu hrvatskog i na korist bošnjačkog naroda. To potvrđuje i spoznaja da su sve te prisile, ili gotovo sve, donošene na federacijskim prostorima, s malim izuzetkom da se ulazilo na genocidni velikosrpski entitet. A to nije bilo ništa drugo negoli predavanje federacije Bošnjacima, kopirajuči je po velikosrpskom etnički i vjerski čistom teritoriju.

Niti jedan hrvatski prijedlog, ili zahtjev, nikada nije bio prihvaćen, što je bio poticaj demonstriranja još veće sile i samovolje Svjetske zajednice, i na način tenkovskog upada u hrvatske banke, dokidanje u nekim mjestima hrvatskih škola, uzurpacija gotovo svih medija, i ono najteže izmjena izbornog zakona, kojim je omogućeno da hrvatske predstavnike biraju Bošnjaci. U tako od Daytona i Svjetske zajednice nakaradno rastrojenoj Bosni i Hercegovini, popuštajući u strahu od islamskog terorizma Muslimanima, a zatim Bošnjacima, ratni muslimanski, i poratni bošnjački zločinci hodaju slobodno po, za hrvatski narod neslobodnoj, dvoentitetskoj zemlji. Jednako i u RS-u i u Federaciji, u kojoj su federalni partneri Bošnjaci i Arapi, Muslimani i mudžahedini.

Dogovoreni, u Daytonu, princip kažnjavanja svih zločinaca toliko je selektivan i pristran na bošnjačkoj strani, da je prenesen i na rad Haaškoga Tribunala. Upravo ta giga pristranost, to nekažnjavanje muslimanski ratni, i bošnjački poratni zločinaca Bosnu i Hercegovinu  je zauvijek pokopalo kao multinacionalnu i multireligijsku zajednicu. Takav selektivan odnos prema zločincima širom je otvorio beha vrata islamskim teroristima, kojih je svakim danom sve više u, za njih sigurnoj i obećavajućoj, zemlji. Iako u svijetu zločini nemaju ni ime, ni nacionalnost ni vjeru, u Bosni i Hercegovini to nije praksa, tu se sudi po vjeri i imenu, Jozo, Marko, Anto, po nacionalnosti Hrvati, a oslobađa i nekažnjava po vjeri i imenu Alija, Dževad, Halid, Atif, po nacionalnosti Bošnjaci. I Haag su zatvorili nakon presuda Hrvatima katolicima, i oslobađanja Bošnjaka muslimana, čime je poslana poruka da muslimanski zločinci mogu i dalje slobodno hodati, a Hrvatima da im nije mjesto u islamskom federalnom entitetu.

Vinko Đotlo