Bošnjački nož u leđa

Izdajničko ponašanje beha muslimana prema kršćanskom svijetu

Dio suvremenog svijeta još uvijek nije prihvatio nestanak Jugoslavije. I neke zemlje to ne će nikada prihvatiti. Vidi se to iz činjenice da je taj nostalgični, i interesni dio svijeta, koji četvrt stoljeća žaluje za svojom miljenicom, kravom muzarom, na dijelu razvaljene Jugoslavije, otkopao je, i u načinima na kakvima su održavali u prisilnom rastu jufederaciju, i dalje održavaju njeno sjeme „jugoslaviju u malom", Bosnu i Hercegovinu. Bez obzira što su federalne zajednice slične u svom obliku kao jaje jajetu, ipak velikosrpska Jugoslavija, i velikomuslimanska Bosna i Hercegovina su jednojajčani blizanci, sa gotovo neprimijetnim razlikama. No kada se znaju njihovi tvorci i ciljevi tih političko ekonomskih moćnika sa takvim tvorevinama na tom europskom i svjetskom susretištu svjetova i kultura, vjera i civilizacija, onda i ne čudi ta klonska jednakost stare i staronove federacije na tom europskom zemljopisnom dijelu.

Sve federacije, zapravo federacije su postojale i postoje samo jugosrpska i behamuslimanska u malom, su sloboda i želja brojnijeg federalnog naroda, i tamnice malobrojnijeg partnera. U oba slučaja tamnice hrvatskog naroda. To su tvorevine svjetskih moćnika onog vremena nakon Drugog svjetskog rata, i onih s kraja raspada Jugoslavije koji se nisu pomirili nestankom tog nekog zida koji je čuvao zapadnu sigurnost i uspavanost u, nepravedno stečenom, blagostanju. Jugoslaviju su stvorili kao zaštitu od komunističko staljinističke Rusije, a „Jugoslaviju u malom" beha federaciju i cijelu Bosnu i Hercegovinu zbog straha od islama, koji je jednako opasan za europski mir kao što je to bila totalitaristička Rusija.

Da je teroristički islam za mir u Europi čak veća opasnost i od ruskog komunističkog totalitarizma bez ljudskog lika, vidi se u nepoštivanju „jaltskih granica" koje su povučene prema Zapadu u vrijeme oživljavanja „Jugoslavije u malom", čime su stvorene pretpostavke za ustroj planirane „Zelene transverzale", velike islamske drzave u Europi, koju će činiti, Albanija, dijelovi Makedonije, Kosovo, Sandžak i Jugoslavija u malom, kao jezgra tog saveza. Bit će to zajednica islamskih zemalja daleko veća i od bivše Jugoslavije, a time i daleko opasnija za europski mir i sigurnost. Zato je dijelu europskih zemalja bila potreba oživljavanja „Jugoslavije u malom“ beha federacija, jer ona bi trebala biti spužva tih drugih, vjerskih radikalnih islamskih članica „Zelene transverzale", i time ujediniti  muslimane s tih područja.

Kao što su dali zadaću Jugoslaviji da bude predvodnica nesvrstanih, da bude zapravo neki oblik stabilizatora totalitarističkih zemalja, i time čuvar europskog poslijeratnog mira i sigurnosti, tako su danas „Jugoslaviju u malom" zamislili da bude ublaživač, čuvar europskih granica i europskih vrjednota od islamskog terorizma. Zbog te zadaće a koju „Jugoslavija u malom" već od samog početka ne piše, tvorci joj se sve više laskaju, udvaraju i popuštaju do granica istrjebljenja kršćana katolika kao federalnog partnera.

Kršćanima pravoslavnima su i dali entitet izvan federalnih granica, kako bi brojniji muslimanski narod lakše osvojio cijelu federaciju, i učinio je etnički i vjerski čistim muslimanskim entitetom, kakve su zemlje i pokrajine buduće članice „Zelene transverzale". Ništa se nije tako brzo izmaklo kontroli svojih tvoraca kao što se otela „Jugoslavija u malom" onima koji su je osmislili, postavili i grade pred vratima svojih kuća. Nije bila ni zaživjela u mnogim, zapravo još uvijek nije ni u bilo kojim vrijednostima zajednice, „Jugoslavija u malom", njen povlašteni bošnjački narod pljunuo je u lice Europi i Europljanima i bez najmanje geste zahvale okrenuo se i otišao svojim vjerskim narodima muslimanima. U prvom redu Turcima i islamskim zemljama Bliskog Istoka.

Europa je tim bošnjačkim činom doživjela najsramotniji poraz i poniženje, koje je vidljivo u bošnjačkom nepriznavanju zasluga u stvaranju te tvorevine, beha federacije. Teško je priznati i mnogo humanijim i iskrenijim gubitnicima takav moralno sramotni, izdajnički poraz, negoli je „moralna i humana" Europa. Za Hrvate katolike u beha federaciji, koje je ta moćna i silna Europa izdala i predala islamistima, izdajničko ponašanje beha muslimana prema kršćanskom svijetu je poznanica stara onoliko koliko dugo je stara prisilna pojava islama na njihovim kršćanskim prostorima. Dugo beha katolici žive sa tom muslimanskom dvoličnošću, potvrđenu  muslimanskim udarom noža u leđa Hrvatima i brutalnom agresijom na njihov katoličko nacionalni identitet, čime je potvrđena beha izreka iz vremena osmanlijskog danka u krvi, prisilne islamizacije, „poturica gora od turčina".

I ako su beha muslimani izdali Hrvate, kao u nekoj mjeri povijesne saveznike, i one koji su ih obranili od velikosrpske agresije, te im udarili nož u leđa, ne čudi onda što su izdali i Europu i Europljane koji su im pomogli, i pomažu, na sve moguće načine u procesu stvaranja kako bošnjačke nacije tako i islamske Bosne i Hercegovine. Zelene transverzale islamskih zemalja, Albanije, dijelova Makedonije, Kosova, Sandžaka i behafederacije. Buduću sliku te muslimanske zajednice na europskoj periferiji svakim danom oslikavaju isilovci u behafederaciji rušenjem katoličkih crkava, grobalja, vjerskih objekata i ubijanje hrvatskih povratnika.

Kockicu tog islamskog radikalizma na behafederaciji obradili su isilovci 3. 3. 2018. u gotovo stopostotnom muslimanskom gradu Zenici. Naime, „nepoznati" kršćanofobisti, isilovci  su opljačkali i oskrnavili, pokrali i opustošili u gradskom centru crkvu Svetog Ilije Proroka. Nije isilovcima smetala ni činjenica da je ta crkva nacionalni spomenik kulture. Ovakav islamski vandalizam je ratni muslimanski kontinuitet rušenja crkava i karšćanskih bogomolja i trajat će sve dok ga brani bošnjački član beha Predsjednistva, vezir Bakir Izetbegović. Šutnja na takve zločine, znači i sudjelovanje u njima. Čovjek koji četvrt stoljeća laže svjetskoj javnosti da njegova zločinačka Armija, da njegov muslimanski narod nije rušio crkve u građansko vjerskom beha sukobu, i za ovaj zločin kršćanocida, s ciljem vjerskog čišćenja kršćana katolika, reći će da nije bio.

Gotovo jednakim intenzitetom traje rušenje katoličkih crkava, grobalja i vjerskih objekata, ubijanje Hrvata povratnika, u daytonskoj BiH kao i tijekom muslimanske agresije u građansko vjerskom bega sukobu za teritorij. Onda kada fizički ne ruše crkve i ne ubijaju hrvatske povratnike, tada koče svaku gradnju novih ili obnovu porušenih, te isilovsko medijski udaraju po Hrvatima i njihovim pravima. Jedini način da se zaustavi širenje isilizma u beha federaciji, a time i njegovo širenje u Europu je treći, hrvatski entitet. Time bi se ispravila i giga daytonska nepravda, a hrvatski narod u Bosni i Hercegovini postao, u svim svojim pravima i slobodama, ravnopravan sa Srbima i Bošnjacima.

Vinko Đotlo