Ime nepoznatoga dječaka

Zar rod hrvatski stradat mora?

 

 

Velepromet… Užas, strava…

Vrijeme stalo – Nebo šuti.

Gdje dušmana lebdi slava,

Gdje urliče đavo ljuti –

Gdje na zidu ‘‘Slobo’’ piše,

Gdje krik smrtni uši para

Sedamdeset ljudi diše –

Branitelji Vukovara.

Sveti Bono i svi sveci

Pogledajte tužnu grupu;

Kom skriviše, netko reci,

Da na srama vise stupu?

U svom gradu svoj znoj lili,

Od postanka mirotvorci.

Ko hrvatski djedi bili

Za Dom spremni – časni borci.

Nema krivnje. Savijest čista,

Tuđu mrvu nisu htjeli.

Učila ih vjera Krista:

Po pravdi se plaća dijeli.

 

Sedamdeset sirotana

Jučer borci, danas ‘ništa’

Sjećaju se sretnih dana,

Slobodice i ognjišta.

Ne. Ne plače duh junaka,

Zar bi junak vrli plako?

Već mrska mu srbošaka

Agresorskog rata pak’o.

Suri orli tuđeg neba

Vukovarska ruše gnijezda,

Srbiju proširit treba,

Nek Petrova zasja zvijezda.

 

Sedamdeset ljudi sluša:

Crna smrt se šulja, ceri,

Pokajanje moli duša

Oko đavla žrtve mjeri.

Četnik Dule, ko hijena

Vreba, hoda, žrtvu traži,

Hladno srce od kamena

Bijednog stvora prijetnjom draži.

Lav obijesni gleda, reži,

Rakije mu nikad dosti,

Krv hrvatsku piti teži,

Nesretnicim’ mrvi kosti.

Sedamdeset mučenika,

Bože, tko je sad na redu?

Kog će klati gladne psine

Da mu živom srce jedu?

 

‘‘Tebe hoću, tebe ne ću,

Danas, sutra, isto ti je.’’

Bocka Dule i popijeva:

‘‘Nema zemlje do Srbije!

Hej bre, momče, hajde vani,

Kog se bojiš, Hrvatino?

Glavu gore, mirno stani

Da ti leglo materino…’’

Usta mladić, ali jao,

Glas nečiji ljuto cvili:

‘‘Ne dirajte mojeg brata,

Smiluj mu se, striko mili.’’

Nogu dragog brace uze

Priljubio uz nju lice,

Jeca, lije gorke suze –

Dijete majke Hrvatice.

Stariji bi bratac išo,

Mlađi nogu pustit neće.

Viknu Dule: ‘‘Nek ti bude

Lepe sreće – sred nesreće.’’

Odahnusmo. Nebu hvala

Ima duše u krvniku.

Savijest ga je prodrmala

Da ne čini zla bijedniku.

 

Ali jao! Božji ljudi –

Pijani se četnik trže:

‘‘Deder mali, mjesto brata

Van izlazi. Brže, brže…’’

Nasta metež, ljudi cvile,

Ajme Bože, pa zar dijete?

Četrnaest tek mu ljeta,

Što činite zvijeri klete?

Stariji se bratac diže

Pred zlikovcem ruke sklapa,

Bracu ljubi, molbe niže,

Niz obraze suza kapa.

‘‘Gospodine, pustite ga,

Cvjetak je tek nježan, mlađan.

Ja ću ići mjesto njega,

On je majčin sinak slađan.’’

–  Bre, zaveži! Dule dreknu

I odvuče žrtvu vani.

Sedamdeset ljudi jeknu,

Ljuta bol im srce rani.

 

Glas urliko: ‘‘Skidaj stvari,

Želim da te vidim gola.

Ne vredi ti brale više

Nevinosti areola!’’

‘‘Nemoj striko, sramota me,

Nikome kriv nisam bio.

Sažaljenja imaj na me,

Mrava nisam pogazio.’’

‘‘Skidaj stvari!’’ prolomi se

Srbovraga bijesna dreka.

Plač dječaka orio se

Vrag razori hram čovjeka.

‘‘Boli, striko, boli, jako!

Pustite me… Majkooo, jao!

Nemojte me živog rezat…’’

Anđeo je izdisao.

 

Velepromet… Užas, strava,

Sjećanja se strašna bude –

Slika ružna i krvava…

Čujem roblje – svoje ljude,

Ponavljaju vječni‘‘Zašto

Rod hrvatski stradat mora?

Zar zlikovcu Bog bi prašto

I dao mu rajskog dvora?’’

Slušam krike dječakove

I umirem skupa s njime;

Ubiše ga. Ni sad ne znam

Kako mu je bilo ime.

 

(Napisano prema izjavi Vilima Karlovića, branitelja, koji je prošao svoj pakao u vrijeme srbske agresije u Vukovaru 1991.).

 

Marija Dubravac, Brisbane