Erdoğanov bitak i tubitak

Turski predsjednik je na potezu. Sve manje ima vremena i rješenjâ

Pomalo šaljivo sam u naslovu parafrazirao velikoga njemačkog filozofa Martina Heideggera, ali filozofija i individualna psihologija turskog vođe će biti vrlo značajni za budućnost ne samo bliskoistočne regije. Dokazuje nam to i odgoda susreta Davora Ive Stiera s Frank-Walterom Steinmeierom, njemačkim ministrom vanjskih poslova koji je izrazio zabrinutost zbog stanja na Bliskom istoku, i to naveo kao razlog odgode susreta s hrvatskim kolegom.

Naš briljantni analitičar Zoran Meter izvrsno je postavio geopolitičke odrednice sirijske krize u odnosu na Tursku i turskoga predsjednika. Ja ne ću ulaziti u takvu vrstu analize jer nemam tu vrstu darovitosti, znanja i kvalitetnih informacija. U situaciji kada Alep sigurno osvajaju sirijske snage i kada postoji mogućnost jačanja kurdskih snaga, kada u SAD-u politiku preuzima Donald Trump koji otvoreno smatra da su u pitanju Sirije Rusi u pravu, kada i Iran podržava Kurde, Reçep Tayyip Erdoğan je od snova o imperijalnoj veličini Turske (neoosmanizam) došao do toga da ne može niti kontrolirati sebi pogranični dio Sirije. Pri tome je slab i iznutra i izvana. Iznutra su protivnici liberalni i demokratski elementi, dio vojske, pristaše nekadašnje desne ruke Erdoğanove Fethullaha Gülena, te Kurdi koji čine 20 % stanovništva i žive na 30 % teritorija.

Zapad je pokušao maknuti Erdoğana i na Zapada turski predsjednik ne može više igrati (a tu je dobro igrao "između dvije vatre" vrhunski političar i ratni zločinac Josip Broz). Uspostaviti partnerstvo s Izraelom bilo bi političko samoubojstvo, a narušavanje odnosa s Rusijom bi opet poljuljalo nestabilno državnu lađu i naljutilo domaće biznismene. Izrael bi pak dirajući u Siriju dao nove političke adute predsjedniku Basharu el Assadu i prekinuo ovo po njega korisno stanje kaosa među Arapima i muslimanima, sukobe među nacijama, te vjerskim i političkim frakcijama.

Gdje je tu sada turski državni probitak? Gdje je tu prilika za političko preživljavanje Erdoğana kojemu bi konfrontacija sada značila nužni Untergang. Moje je mišljenje da će on udariti na najslabiju kariku, a to je EU, nastojeći izmusti novac i dobiti političke ustupke – ili će u protivnom poput razmaženoga djeteta iznerediti se, tj. propustiti 3 milijuna izbjeglica na Zapad. Naravno ja poštujem turski narod i respektiram vojnu i ekonomsku snagu ove regionalne velesile (80 milijuna stanovnika, gospodarstvo među prvih 16 u svijetu, klasični rodovi vojske među prvih 7), povijesna i kulturna baština, te fenomenalan geopolitički položaj!

Erdoğanova suprotnost je Vladimir Vladimirovič Putin koji razumije geopolitiku, hladan je i proračunat. Hoće li turski državnik žrtvovati snove o veličini ili će na srbijanski način poput Nerona žrtvovati vrapca u ruci na račun imaginarnog goluba na krovu? Ne poznam ga dovoljno, nadam se razumu, ali vremena je malo, manevarskoga prostora još manje. Erdoğan je na potezu, jedna od karata koju ima je opći kaos.

Teo Trostmann