Kako je Europa izgubila Tursku

Europska unija mislila je da će Erdoğan sačuvati i jačati demokraciju

Nespretna Europska unije više je puta prema Turskoj vodila pogrješnu politiku, često nenamjerno pomažući predsjedniku Erdoğanu na ključnim točkama njegova uspona. Erdoğan sada možda razmišlja o prijevremenim izborima i Europu dovodi u škripac. Bruxelles bi bio prisiljen okrenuti glavu dok bi novi sultan  sebi ravnao put prema pobjedi na izborima.

Kada je Erdoğanova stranka AKP 2002. došla na vlast, EU nije shvatio prirodu ograničenog mandata te stranke. Visok prag na izborima isključuje stranke koje dobiju manje od 10 posto iz parlamenta, a njihova mjesta raspoređuju se na veće stranke. S manje od trećine glasova AKP je dobio dvije trećine mjesta u parlamentu. Na sljedećim izborima ni s jakim  gospodarskim rastom AKP nije nikada dobio više od 50 posto glasova.  Ali EU se nije trudio ojačati Erdoğanovu oporbu koja obuhvaća oko polovine stanovništva i u kojoj su liberali, ljevičari i sekularni Turci.

EU isto tako nije shvatio pravu prirodu Erdoğanova političkog pokreta. Korijeni AKP-a u političkom su islamu, nativističkoj i neliberalnoj snazi nalik na desničarske stranke koje su se u zadnje vrijeme pojavile u Europi. Međutim, u prošlom desetljeću EU se okrenuo Erdoganu da učvrsti liberalnu demokraciju u Turskoj. Bruxelles je 2005. otvorio pregovore o članstvu s Ankarom, stavljajući Erdogana u poziciju da vodi Tursku u Europu.

Erdoğan je taktički prihvatio pristup EU-u kako bi porazio sekularne turske generale. Vojska, koja je sebe nekad smatrala velikim arbitrom turskog društva, često se miješala u politiku potkopavajući stranke s korijenima u političkom islamu kakva je AKP. Eurokrati su Ankari rekli da mora „braniti vladavinu prava“, što je značilo da EU želi da turski generali izađu iz politike. Erdoğan je sretan pristao provodeći reforme kojima se ukida politička uloga vojske i tako uklonio smrtnog neprijatelja. EU je bio u pravu kad je tvrdio da vojska mora izaći iz politike da bi se učvrstila demokracija u Turskoj, ali pogriješio je kad je tu zadaću povjerio neliberalnom pokretu.  Od 2007. do 2010. često sam razgovarao s visokim EU-ovim dužnosnicima koji su mislili da je vojska glavna prepreka demokraciji u Turskoj. Kad generali izađu iz politike, govorili su, stvari će doći na svoje mjesto.

Razvoj stvari pokazao je da su posve u krivu. Kad je neutralizirao generale, Erdoğan nije više mislio da mora ugađati Bruxellesu. A Bruxelles, nakon što je Erdoğanu uklonio vojsku s puta, nije preuzeo njezinu ulogu velikog arbitra turske demokracije. Njemačka i Francuska protivile su se punom članstvu Turske, a Bruxelles se počeo povlačiti od ideje turskog pristupa. Uslijedila je katastrofa. Uz pomoć sljedbenika Fetullaha Gülena, koji je tada bio njegov saveznik, Erdogan je 2008. pokrenuo sudski postupak tvrdeći da je tajna klika sekularnih generala odgovorna za brojne pokušaje sabotaže i destabilizacije turske vlade. Tužitelji nikada nisu dokazali tvrdnje, ali Erdoğan je postupak iskoristio kao izgovor za prisluškivanje protivnika, istragu medija i zatvaranje novinara.  Indeksi slobode, koji su prije toga odražavali napredak turske demokracije, počeli su padati. Nakon niza sudskih postupaka nazvanih „Ergenekon“ Erdoğan je promijenio ustav i sebi dao ovlasti za imenovanje sudaca bez postupka potvrđivanja.

Neuspjeli državni udar 2016. bio je pravi pokušaj časnika da svrgnu Erdogana, a čini se da su barem neki od njih bili povezani s Gülenovim pokretom. Nakon pokušaja udara Erdoğan nije krenuo samo na zavjerenike. Svoje izvanredne ovlasti iskoristio je za provođenje široke akcije protiv političkih protivnika koji nisu imali nikakve veze s državnim udarom. Ali EU je ispustio loptu davno prije 2016. Od 2002. do 2012. u Tursku su otišle rekordne europske strane investicije. Tursko gospodarstvo u proteklom je desetljeću raslo brzo povećavajući plimu koja je AKP stalno vodila prema izbornim pobjedama.  Da je Bruxelles povukao kočnicu u pristupnim pregovorima prije 2012., Erdoğan bi bio prisiljen promijeniti postupke.

EU-ov utjecaj na Ankaru oslabio je nakon krize u eurozoni. Sada sa EU našao u situaciji da se mora jako truditi da zadovolji Erdoğana. Francuski predsjednik Macron nedavno je Erdoğana pozvao u državni posjet. Novog sultana počastit će večerom u Elizejskoj palači. Macronu treba pomoć Turske u borbi protiv terorizma i imigracija, dvije teme jako važne francuskim glasačima. Erdoğanova vlada odlično blokira rijeke izbjeglica i sprječava da se u Europu vrate strani borci iz Sirije i Iraka. Europski čelnici neće ga uskoro udaljiti od sebe. Sljedećih mjeseci predviđen je posjet Turskoj njemačke kancelarke Angele Merkel, što bi moglo popraviti Erdoğanov državnički imidž kod kuće ako odluči sazvati prijevremene izbore. Turski narod na kraju je odgovoran za zdravlje i preživljavanje svoje demokracije. Ali krajnje je vrijeme da Europa prihvati svoj dio odgovornosti zato što je omogućila Erdoğana i poticala njegove najneliberalnije instinkte.

Soner Cagaptay, The Wall Street Journal