Mala Sirija i velike strategije

"Strateška dubina" postala je doktrinarni dokument turske politike i temelj vanjskopolitičkog djelovanja

U cijelosti spoznavši američke planove o prekrajanju Bliskog istoka  rušenjem stogodišnje britansko-francuske konstrukcije i stvaranjem novih državnih entiteta po vjerskim i etničkim razdjelnicama, šijitski Iran započeo je iscrtavanje budućeg šijitskog državnog entiteta. Njegovi vojni i politički instruktori preplavili su regiju od Libanona do Jemena, svuda gdje postoje šijitske snage s kojima se mogu povezati.

Širenje iranskog vojnog i političkog utjecaja i početak ostvarenja šijitske agende američkog „Novog bliskog istoka“, zgrozilo je ključne američke sunitske arapske saveznike predvođene Saudijskom Arabijom i zaljevskim monarhijama. Rasplamsavanje sukoba po crti sunitsko-šijitskih podjela između snaga koje je u regiji okupio Iran i sunitskog bloka bio je neizbježan. Turska je pak, dosta rano točno procijenila američke namjere i odvagala svoje geopolitičke i gospodarske probitke i štete, pa je njezino nezadovoljstvo američkom  politikom, vezano uglavnom uz moguće stvaranje kurdske države, utjecalo da je njezina politika na vrijeme strategiju prilagodila  promjenjenim geopolitičkim okolnostima i realizaciji vlastitih interesa u okviru američke i savezničke agende prekrajanja Bliskog istoka. Jedan od njezinih izraza je dobro osmišljeno i pažljivo provođeno tursko uključivanje u bitku za buduće pravce energetske opskrbe EU-a, čime ugrožava američke i, što je Turskoj najvažnije, moguće šijitske projekte dopremanja iranskog plina za Europu. Ustalom, jedan od bitnih razloga tragičnog uništavanja Sirije je bilo upravo otklanjanje mogućnosti izgradnje iranskog plinovoda preko njezinog teritorija. Ankara istovremeno, temeljem svoje doktrine vanjskopolitičkog djelovanja do 2025. godine „Strateška dubina“, nastavlja promicati svoje političke i gospodarske interese na prostore  nekadašnjeg Osmanskog carstva i pokušava spriječiti za sebe štetne posljedice američke regionalne vizije, koja sadrži i projekt stvaranja kurdske države.

S druge strane, kako bi osigurali stabilnost i prohodnost središnjeg dijela koridora između Europe i Bliskog istoka kroz Tursku, SAD i europski saveznici  pokušali su “ mekim“ utjecajem prilagoditi tursku politiku ukusima i interesima svojih ključnih arapskih saveznika iz zaljevskih diktatura  na čelu sa Saudijskom Arabijom i, dakako, svojim geostrateškim planovima. No,nakon svega, veliko je pitanje  je li im  taj posao donio više štete nego koristi jer su, pokušavajući oblikovati podatniju i kooperativniju tursku politiku,  dobili samosvjesnijeg i agresivnijeg partnera pričemu je središnji dio koridora sve samo ne stabilan i siguran za američke i europske interese i smjerove njihove realizacije.

Turska se, tako,  početkom integracijskih procesa Europe i Bliskog Istoka morala prisilno prilagođavati prema europskim i američkim interesima izraženim u imperijalnoj agendi Europske unije  prema Bliskom istoku i Sjeveroj Africi i američkoj viziji “Novog Bliskog Istoka” s presloženim državnim granicama i entitetima. Turska politika je radi prilagodbe zapadnim strateškim planovima postupno izvučena iz  koncepcije Atatürkove sekularne države, jer je samo tako mogla postati stabilna premosnica bliskoistočnih prostora koje europski i američki saveznici namjeravaju integrirati s Europom. Islamizacija turske politike, u početku krajnje oprezno i umjereno, a kasnije bez previše obzira prema sekularnim protivnicima, provedena je zahvaljujući zapadnoj potpori islamističkom političkom krugu okupljenom oko frakcija Reçepa Tayyipa Erdoğana i Fethullaha Gülena, koji je pak, od samog početka političkog djelovanja bio blisko povezan s američkim državnim agencijama. Prevlašću Erdoğanovog AKP-a došlo je do raskola između dviju islamističkih struja i Gülen je bio prisljen na emigraciju u SAD, pod čiju se zaštitu i nadzor stavio , ali je u zemlji ostala njegova mreža organizacija i ustanova.

Ključne arapske države s kojima EU provodi integracijski proces, predvođene diktaturama iz GCC-a, također su tražile prilagodbu turske unutarnje i vanjske politike kako bi mogle biti poveznica arapskoga svijeta s Europom. Što su arapske monarhije u partnerskom procesu jačanja suradnje s euroatlanskim integracijama stvarno očekivale od Turske, jasno je izrazio dr. Mustafa Alani, ravnatelj studija nacionalne sigurnosti i borbe protiv terorizma pri „Gulf Research Centar” sa sjedištem u saudijskoj Džedi, i suradnik britanskog “Royal United Services Institute for Defence and Security Studies”, u članku pod naslovom “Arapske perspektive u NATO-u”, za “NATO Review”, davne 2005. godine. Razmatrajući percepciju arapske javnosti prema NATO-u i mogućnosti arapske integracije u NATO-u i suradnju s europskim i američkim partnerima, Alani navodi: “Još jedan faktor pridonosi negativnoj slici NATO-a na Bliskom istoku – Tursko članstvo u Savezu. Iako je Turska većinski muslimanska zemlja i geografski se proteže od Europe do Bliskog istoka, članstvo Turske nimalo ne poboljšava NATO-vu sliku među Arapima i to iz dva razloga. Prije svega, unatoč svom pretežito muslimanskom stanovništvu Turska je po vlastitom priznanju sekularna država. Drugo, kao nasljednik Osmanskog carstva Turska ima svoje imperijalne interese prema Bliskom istoku.”

Dakle po Alaniu, da bi se NATO svidio arapskim partnerima, zapravo društvu iz saudijskog GCC-a, njegova članica Turska trebala se odreći sekularizma. I uistinu, vrlo brzo, stvari u  Turskoj  počele su se odvijati u smjeru kakav je u svojem članku prizivao  Alani .Turska je s vremenom, jačanjem političke pozicije Erdoganovog AKP-a, postajala sve manje sekularna, a sve više prilagođena interesima ključnih arapskih partnera EU i SAD-a. Istovremeno, takva Turska nipošto se nije željela odreći one druge točke iz Alanieva članka – statusa „nasljednika Osmanskog carstva s imperijalnim interesima prema Bliskom istoku“, pa je u trenucima naraslog osjećaja snage na krilima zapadne potpore i u novom rasporedu snaga na Bliskom Istoku, uspjela formulirati svoju vlastitu vanjskopolitičku strategiju. Turska  postupno  prestaje biti samo članica NATO-a na predstraži prema Rusiji i postaje samostalni geopolitički faktor na raskrižju Bliskog Istoka i Europe.

Baš kako je još 2001. godine u knjizi „Strateška dubina,međunarodni položaj Turske“ (Strategik Derinlik, Turkiye’nin Uluslararasi Konumu) predvidio i definirao čelnik katedre za međunarodne odnose Beykent sveučilišta u Istanbulu, dr.Ahmet Davutoglu,kasnije ministar vanjskih poslova i turski premijer. „Strateška dubina“ postala je doktrinarni dokument turske politike i temelj vanjskopolitičkog djelovanja. Davutoglu u knjizi, a turska politika u stvarnosti repozicionira Tursku iz periferije međunarodnih odnosa do centra zbivanja na raskrižju svijetova i kultura Istoka i Zapada, između Europe,Bliskog istoka i Azije, na povijesnoj prostornoj i idejnoj poveznici abrahamskih religija, na pomorskim poveznicama Sredozemlja i Crnog mora, na vratima Euroazije – ukratko na područje nekadašnjeg Osmanskog carstva. Turska je, po Davutoglu, njegov prirodni nasljednik odakle proizlazi i njezina strateška dubina koju definira kao spoj geostrateškog položaja države i njezine povijesne dubine. Strateška dubina Osmanskog carstva, kada bi se danas ponovno utjelovilo u obliku Turske države ili barem isključive turske interesne zone, na što Davutoglu u knjizi zapravo cilja, bila bi nemjerljiva. Iznimni geopolitički položaj takvog državnog ili paradržavnog entiteta na vanjskom obodu Euroazije, koji bi kontrolirao ne samo Bospor nego i Sueski kanal i njegovo povijesno naslijeđe kulturnih veza s Balkanom, Bliskim istokom i Središnjom Azijom, stvorio bi od njega super državu globalnog strateškog značaja.Turska, kao obnovitelj takvog carstva,na Osmalijskom geopolitičkom prostoru,koje je nekada objedinjavalo muslimanski korpus, imala bi potencijal postati predvodnicom sunitskog islamskog svijeta.

Ubrzo je turska politika prema Europi i Bliskom Istoku došla u sukob sa dominirajućom američkom i europskom strategijom, posebice u odnosu na Kurde i pitanje stvaranja kurdske  države predviđene u njihovim strateškim  agendama. SAD i saveznici  željeli su da Turska i dalje ostane samo dobro prilagođeni i u njihovu strategiju uklopljeni most Zapada i NATO-a prema Bliskom Istoku, dok su dominaciju nad bliskoistočnim prostorima, nakon preslagivanja i rušenja svih arapskih država koje se nisu uklapale u zapadne strateške koncepte i koje su mogle ugroziti saveznički Izrael, prepustili  savezničkoj Saudijskoj Arabiji i ostalim monarhijama iz GCC-a. Dakako, Turska se s takvom regionalnom konstrukcijom nije željela  složiti, posebice stoga što su Amerikanci i turski europski saveznici iz NATO-a  uporno ostali pri viziji  stvaranja nekog oblika kurdske državnosti, koja bi postala, uz Izrael, ključni europski i američki regionalni saveznik sa snažnom moralnom i interesnom obvezom prema onima koji su joj omogućili nezavisnost.

Jačanje tenzija, usporedno s rasplamsavanjem rata u Siriji, preko koje su se počele prelamati interesi svih globalih i regionalnih moćnika, sada je postalo  neizbježno i na središnjem djelu koridora. Turska je ušla u otvoreni obračun s kurdskim frakcijama na području Sirije, Iraka, ali i na svom vlastitom teritoriju. Jugoistok Turske pretvoren je u ratnu zonu, a turska vojska, nakon ranijih povremenih vremenski ograničenih upada, sada se utaborila  u Siriji i Iraku. Otvoreno naslaganje turske politike s američkim i europskim regionalnim opcijama s vremenom postaju  sve izraženije, a tvorac „Strateške dubine“, premijer Ahmet Davutoğlu, sklon suradnji s američkom i europskom stranom, prisiljen je na ostavku. Nedugo potom, propalim  Gülenovim  državnim udarom podržanim od strane Zapada, pokušalo se zamjeniti Erdoğanovu političku garnituru u Ankari s koorperativnijom i tako jednu islamističku vlast zamjeniti drugom – iz političkog kruga Fethullaha Gülena, koji je zbog izbjeglištva u SAD-u u međuvremenu postao potpuno ovisan o washingtonskoj administraciji. Slamanjem državnog udara i provedenim referendumom turski predsjednik Erdogan napokon je dobio ono što je želio- gotovo sultanske ovlasti, koje će mu, prije svega, omogućiti nastavak politike “neoosmanizma”,  odnosno jačanje turskog utjecaja na svim prostorima na kojima se prostiralo Osmansko carstvo – kako na europskim prostorima dokle se prostirala osmanska vlast, tako i na nekadašnjim bliskoistočnim posjedima osmanske imperije, uključujući prije svega Siriju i Irak.

Vizija masivnog geopolitičkog prostora na koji se prostiru turski strateški interesi, slikovito izvire iz definicije „Strateške dubine“ u tezi, kako„obrana Istanbula i istočne Trakije počinje od Jadrana i Sarajeva, a obrana Anadolije i Erzuruma kreće od sjevernog Kavkaza i Groznog“. Težišta turske vanjske politike u listopadu 2009. Godine, u Sarajevu je,  na konferenciji  „Osmansko nasljeđe i muslimanske zajednice Balkana danas“, naglasio sam Davutoglu, tada ministra vanjskih poslova: “Napravit ćemo Balkan, Kavkaz, Bliski  istok, zajedno s Turskom, centrom svjetske politike u budućnosti. To je cilj turske vanjske politike i mi ćemo to postići.“

Turska je stoga prisutna na svakom koraku iračkog i sirijskog ratišta i u svakom aspektu ratova. Ona praktički nadzire i manipulira dijelom islamističkih skupina, kada i kako hoće vojno upada na teritorij Iraka i Sirije, pokušavajući do krajnosti pokazati da su to neuvjerljive države koje ne mogu opstati i koje treba podijeliti, a cijeli Bliski istok rušenjem stogodišnje britansko-francuske regionalne konstrukcije geopolitički presložiti. Potpuno sukladno američkoj viziji stvaranja „Novog Bliskog istoka“ i izraelskom  Yinanovom planu iz 1982. godine, razbijanja i fragmentacije neprijateljskih arapskih država.

Konačni turski cilj je uspostava stanja prije britansko-francuske podjele Bliskog istoka, a to je Osmansko carstvo, neka njegova moderna replika i turska dominacija arapskim prostorima, koja bi dalje od regije držala i ruske i iranske geopolitičke opcije i time odgovarala interesima SAD-a i njegovih europskih, izraelskih i arapskih saveznika iz GCC-a, predvođenih Saudijskom Arabijom. Ali pritom je takva pozicija Turske  istovremeno i smetnja liderskim ambicijama zaljevskih monarhija iz GCC-a nad arapskim svijetom i prostorima Sirje i Iraka. Kako bilo, koliko god im se interesi i geopolitičke agende sukobljavale, i GCC-u  i Turskoj zajednički je interes uništenje Sirije kao države. Za to su se tijekom sirijskog rata uistinu zdušno potrudili.

Mario Stefanov, http://geopolitika.news/vijesti/