Cinizam bruxelleskih eurobirokrata

Nakon Beograda, i Ljubljana prijeti i ucjenjuje

 

 

• Prošlo je četvrt stoljeća od priznanja Republike Hrvatske. Aktualni ministar vanskih poslova Davor Ivo Stier je prije dva dana rekako da je priznanje tadašnje Europske zajednice došlo "puno prekasno" zbog čega je izgubljeno mnogo života, a ja bih naglasio i dodao: hrvatskih života odnosno života Hrvata, pa zato i nije čudno što je eurobirokratima iz Bruxellesa tako dugo trebalo da nas priznaju. Stier je još dodao da je „slobodarska volja hrvatskih ljudi bila jača od cinizma dijela međunarodne zajednice, svih nedaća i političke destrukcije pa čak i od vlastitog gnjeva“. Kao da se ništa nije promijenilo u razvoju zapadne civilizacije u proteklih 25 godina.

 

• Treba li kupiti MOL-ov udjel u INA-i? Treba. Treba li prodati četvrtinu HEP-a i za taj novac kupiti MOL-ove dionice INA-e? Ne treba. A otkud onda nabaviti novac za kupnju dionica INA-e u vlasništvu MOL-a? Na neki drugi način. A koji je to „drugi način“? Treba ga izmisliti, pronaći… Možda se treba zadužiti? Djelomično, treba. Iz ovoga se vidi da je tu puno pitanja na koja je teško dati najbolje odgovore.

 

• Prijetnja slovenske političke elite na čelu s jastrebom Karlom Erjavcem nova je potvrda činjenica kako se Slovenija nikako ne može pomiriti da je Hrvatska od nje jača u svakom pogledu. Javno iskazivanje ljubomore na hrvatski turizam od strane šefa diplomacije potvrđuje sav jad i bijedu slovenske ne samo političke scene. I još kad se prisjetimo da je Erjavec 1960. rođen u Bruxellesu, glavnom gradu zapadne civilizacije, postaje nam još jasnije s kime Hrvatska graniči – na zapadu. Nakon Beograda, i Ljubljana prijeti i ucjenjuje.

 

• Hrvatski Ustavni sud mora se braniti pred domaćim političkim lešinarima koji ga optužuju da je sukrivac za poraz Hrvatske na Arbitražnom sudu u predmetu INA – MOL. "Ta sudišta samostalna su i neovisna u predmetu koji rješavaju, odnosno sama utvrđuju činjenice i izvode dokaze. Stoga, odluke domaćih sudova, uključujući i one Ustavnog suda nemaju utjecaja na arbitražne postupke koje Republika Hrvatska pokreće ili vodi u području međunarodnog trgovačkog prava", u svojoj obrani zaključuje Ustavni sud. Tko je u pravu? Oni koji su od početka napada znali da je suđenje Ivi Sanaderu najobičnija farsa bez pokrića.

 

• Inino, odnosno Inina plinska polja u Siriji potpuno su uništena, ali mogla bi se brzo obnoviti, javljaju politički i gospodarski analitičari. Na redu su hrvatski političari da što prije posjete Damask i sirijskoga predsjednika Bashara al Assada i pokušaju dogovoriti brzi povratak hrvatskih građevinara na Inina polja. Dakako, sve u tajnosti.

 

• Cijena izgubljene arbitraže pred arbitražnim sudom Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi (UNCITRAL) s MOL-om iznosi više od 30 milijuna dolara (oko 215 milijuna kuna). Hrvatska, kao strana koje je izgubila spor, mora snositi većinu troškova. Kako doznajemo, prema odluci arbitara, Hrvatsku će tako sama arbitraža s MOL-om oko upravljačkih prava u Ini stajati više od 20 milijuna dolara (oko 144 milijuna kuna). I sada neka netko kaže da je Tomislav Karamarko bio u krivu kada je pozivao Božu Petrova i Miru Bulja da se pregovara s Mađarima.

 

• Više crveno-lijeva iredenta ne širi dogmu da je Ivo Sanader glavni krivac za prodaju upravljačkih prava INA-e mađarskom MOL-u 2008. godine, sada je otišla tri godine prije, u 2005., i ne optužuje više dežurnog krivca Sanadera, nego udara na više osoba, a to su: Tomislav Dragičević, bivši predsjednik Uprave Ine, tadašnji njeni članovi akademik Mirko Zelić, Josip Petrović, Ivan Brusić, Zalan Bacs i Tomislav Thur te Ivan Šuker i Božidar Kalmeta, kao tadašnji članovi Nadzornog odbora Ine. Crveno-lijeva kamarila optužuje ih da su donijeli odluku protivnu Ugovoru koji je vlada sklopila s MOLom o strateškom partnerstvu u Ini. Kako su krenuli, uskoro će ipak doći do ljeta 2003., kada su Ivica Račan, Ljubo Jurčić, Stipe Mesić i Tomislav Dragičević ustvari prodali INA-u Mađarima. Sve ostalo je najobičnije – bacanje prašine u oči.

 

• U razgovoru za jedan dnevni list bivši političar Nikica Valentić izjavio je da je dojma da je „Most i dalje puno jači u destrukciji nego u konstrukciji“, te je predložio „kolegama iz Mosta da onu silnu energiju koju su koristili za rušenje starog, s istim žarom, no s drugim ciljem, sada koriste za stvaranje pozitivnog okruženja u Vladinim mjerama koje će morati nastupiti“. Bivši predsjednik Hrvatske vlade ima „rješenje“ i za mogući razlaz između Mosta i HDZ-a te kaže: „…kada bi između Mosta i HDZ-a postalo nesnošljivo, današnja parlamentarna konfiguracija još uvijek omogućuje stvaranje stabilne tzv. manjinske vlade. To bi značilo Vladu HDZ-a, HNS-a i nesvrstanih, a mislim da je Most vrlo svjestan te opcije i to je dobro.“ Gdje bi najprije moglo doći do raskida suradnje izmđeu HDZ-a i Mosta Valentić kaže: „Taj savez može pasti na mirovinskoj reformi, zdravstvenoj, reformi javne uprave, energetici, daljnjoj privatizaciji…“

 

• Zbrka svake godine oko 9. siječnja, kada hercegbosanski Srbi prvociraju slaveći svoj dan, ustvari je ispipavanje pulsa aktera međunarodne zajednice i do koliko se može ići na već utabanom putu prema izlasku RS-a iz BiH. Činjenica je da Amerikanci, Englezi, Francuzi ili Nijemci nemaju ništa protiv toga. Svima njima je već puna glava BiH. Jedino tko ustrajava na status quou su eurobirokrati koje je međunarodna zajednica poslala u BiH gdje ništa ne rade.

 

• Kada je tzv. visoki predstavnik međunarodne zajednice austrijski Slovenac Valentin Inzko izjavio kako „za međunarodnu zajednicu postoji samo daytonska BiH i Republika srpska koja je dobila svoj legitimitet 21. studenog 1995. u Daytonu, te ako bismo počeli slaviti ‘praznike’ kao što je 9. siječanj, onda bi se neki mogli dosjetiti i da se slavi, recimo, 10. travanj, dan kada je osnovana Nezavisna Država Hrvatska“ i dodao kako misli „da to nikome ne pada na pamet i da treba gledati prema budućnosti, a ne prema prošlosti“, ovo vrijeđanje Hrvatske i Hrvata naišlo je otpor u Banjoj Luci. Za rođenoga Zadranina Igora Crnadka, koji je u BiH trenutačno šef diplomacije, ova je usporedba legitimne hrvatske države iz 1941. s Republikom srpskom, koja je nastala na zločinu, „jedna od najstrašnijih izjava koje smo mogli čuti i usmjerena je protiv Republike srpske i srpskog naroda, kao i protiv smirivanja političkih tenzija u Bosni i Hercegovini“. Ratoborni Crnadak je još dodao da „Republika srpska ima narod koji vjeruje u europske vrijednosti, antifašistički narod koji predstavlja sve suprotno u odnosu na NDH. Ovaj narod se borio i ginuo da bi NDH bila poražena zajedno s drugim fašistima i nacistima tijekom Drugog svjetskog rata i nezabilježena je sramota, na bilo koji način, usporediti NDH s Republikom srpskom“, čime je jako, jako uvrijedio hrvatski narod.

 

• Dimitrij Rupel, dugogodišnji bivši slovenski ministar vanjskih poslova nikada ne miruje. Sada je zaokupljen formiranjem istočne, zapadne, sjeverne, južne i središnje megaregije, kao budućim sastavnicama današnje Europske unije. Dakako, Sloveniju vidi u središnjoj megaregiji, zapravo proširenoj Višegradskoj skupini (Poljska, Slovačka, Mađarska i Češka), kojoj bi se pridodale Austrija i Slovenija. Hrvatsku gura u savez s Bugarskom i Rumunjskom (istočna megaregija), kojima bi se priključile Srbija, Makedonija, Crna Gora. Kosovo, Turska i Ukrajina. Na sjeveru bi bile skandinavske i baltičke države (Švedska, Norveška, Finska, Danska, Island, Ovčji Otoci, Letonija, Estonija i Litva), a južnu sredozemnu megaregiju činile bi Cipar, Grčka, Italija, Malta, Portugal i Španjolska. Politički i gospodarski najjaču megaregiju činile bi Belgija, Francuska, Irska Luksemburg, Njemačka i Nizozemska.

 

• Dok Drago Carlos Pilsel najprimitivnije vrijeđa sve koje spomene, njegov mentora i bivši poslodavac Ivo Josipović na svome portalu www.autograf.hr na nešto mirniji i ljigaviji način obračunava se s domoljubnim Hrvatima. Evo nekih Ivinih jugo bisera: „Mjera hrvatstva postalo je ne koliko dobrog politika radi za Hrvatsku, već koliko štete želi Srbiji i Srbima, ne koliko se voli svoja hrvatska domovina, već koliko se ne voli Srbija“. „S nostalgijom se sjećamo vremena u kojima je predsjednik Srbije iskazivao poštovanje žrtvama na Ovčari, vremena u kojemu smo mogli s optimizmom gledati na budućnost naših odnosa i cijele regije, razgovarati otvoreno o brojnim otvorenim pitanjima koja nam je ostavio raspad zlosretne bivše zajedničke države“. „Danas u Srbiji rehabilitiraju četništvo, Dražu Mihailovića, čak i Nedića. I u Hrvatskoj se revidira povijest, jača ustašofilija. Gdje je kraj?“ Da, i ja se pitam gdje je kraj Josipovićevu jugonostalgičarenju. Iako su mu majka Milica i žena Tatjana Srpkinje, morao bi nešto domoljublja izvući i iz Baške Vode, rodnoga mjesta oca Ante.

 

• Milorad Pupovac je na predbožićnom domjenku-derneku malo i griješio. Na samom je početku, prilikom pozdravljanja nazočnih, krivo je pročitao ime ministrice kulture, pa je tako Nina Obuljen Koržinek postala Obuljan Krožinek.

 

• "Tamo gdje bude određeno da je za provođenje suverenosti zadužena slovenska država, svi će državni organi morati izvoditi svoje nadležnosti na teritoriju koji bude određen kao slovenski", ovih dana govori Karl Erjavec, slovenski šef diplomacije. Prevedeno, to znači da „tukaj je Slovenija“ kako kažu slovenski političari. Već viđeno.

 

• Svi imaju ponešto čega bi se htjeli odreći, a Srbija ima toga više što ju progoni. Prije svega nikako da prežale Državu Kosovo. Pa ni u slikovnicama. Čistuncima i onima koji i dalje, i nakon devet godina, udaraju po starim velikosrpskim žicama, smeta dječja knjiga pod nazivom "Moj prvi atlas s naljepnicama", u izdanju Lagune. Smeta im zemljovid na kojem su ucrtane granice kosovske države kao i sve druge granice u susjedstvu. (http://www.blic.rs/vesti/drustvo/atlas-za-decu-pokrenuo-raspravu-sta-nije-u-redu-na-ovoj-slici/ztymy54)

 

• I predsjednik Europske komisije Luksemburžanin Jean-Claude Juncker crven je ispod kože. Godinama je, u vrijeme dok je bio luksemburški premijer, blokirao napore Europske unije u borbi protiv poreznih utaja, što su otkrili Nijemci, a javno obznanio engleski The Guardian. U vrijeme Junckera Luksemburg je bio predvodnik u ometanju postizanja konsenzusa. Za to je formiran jedan od najtajanstvenijih bruxelleskih odbora, koji je imao za cilj da pod pritiskom sve moćnijih multinacionalnih kompanija išao za tim da države članice budu izigrane tako da profit tih kompanija u najvećem dijelu izmakne poreznim škarama. Budući da taj odbor funkcionira na temelju konsenzusa, svaka od država članica može blokirati ili razvodniti prijedloge koji im ne idu u prilog. Pa tako i najmanji Luksemburg od 1995. do 2013. u vrijeme u kojem je Juncker obnašao i dužnost ministra financija.

 

• U Njemačkoj je objelodanjeno da je svaki migrant u prosjeku za nekoliko tisuća eura prevario njemačku državu koja ga je primila. U jednom je slučaju ista osoba koristila dvanaest različitih identiteta i tako stekla 45.000 eura. Samo u gradu Braunschweigu na sjeveru Njemačke šteta se procjenjuje na nekoliko milijuna eura. I to je „plus“ za kancelarku Angelu Merkel.

 

Marijan Majstorović