Zlohuda sudba

Na nebu su tek svi – jednaki

 

 

Tako dugo dok barem djelomično ne uskladimo misli riječi i djela, naročito oni koji upravljaju državom i odlučuju o nama i našoj sudbini, ništa dobro nam se ne piše. Taman kad pomisliš kako nam je dobro krenulo, sve se preko noći strmoglavi. Iako ti se baš ne sviđaju svi oni koji su navlasti, držiš im fige, ne zbog njih, nego zbog ove napaćene zemlje, jadnog polugladnog, polugolog, osiromašenog, prevarenog, zloupotrjebljenog, obmanutog, lobotomiranog i polupismenog naroda, puno toga  im progledaš kroz prste, ne želeći biti nekakva cjepidlaka, oni sami te svojim činjenjem i nečinjenjem prisile, da progovoriš i zaključiš: Svi su oni jednaki.

Uopće nije bitno tko je tko, tko je čiji, tko je od kuda došao, tko je s kim, tko je naš, tko je vaš, tko je njihov, tko je kome smjestio, tko je koga nadglasao, tko je koga uvrijedio, tko je koga uhljebio…, iznimaka nema. Zaklinjemo se u pravnu državu, pravnu jednakost, slobodu svakog čovjeka, jednaki tretman u jednakom slučaju, a ono svi mogući  negativni “izmi” kolo vode i vrte se ukrug, po sistemu: “Tko bi doli, sad je gori” i obrnuto, s tim da svaki plesač u tom kolu ima nekoga svojega, bilo po “babi i stričevima”, po kumstvu, po ortaštvu, po šogoriji, po dugu ili kreditu, na onom polu, što je trenutačno gore ili u nekom fokusu blizu vrha. U tom kolu su uvijek jedni te isti igrači, izuzev one, koje je zadesila zla kob, na bilo koji način, te su morali otići. Na njihova mjesta pristižu novi igrači, koji svojim nastupom, šeretskim osmijehom, izvođenjem savršenih figura zabljesnu, ponesu, zanesu, sve dok se ne spotaknu, o neki od  negativnih “izama”, najčešće na duboko ukorijenjeni i isprepleteni nepotizam i klijentelizam, petrificiran u domoljublje i zaštićen nekim ekstremizmom, lijevim ili desnim, sasvim svejedno, jednako su neprihvatljivi i opasni.

 

Homo politicus i homo ludens igraju neprekidnu, vječnu igru, sami sa sobom i sa svim ostalima. U toj igri nema pobjednika. Postoji nadmudrivanje, obmanjivanje, politiziranje, borba za opstanak, nemilosrdni pad, nesvjesni let u nebo do nezaustavljivog ludila. S te točke povratka više nema. Pitanje je samo kad će to ludilo postati vidljivo, čujno i opipljivo. Hoće li se nastala šteta moći sanirati? Hoće li se šikara i utrina ikad više pretvoriti u plodnu njivu i zelenu livadu, po kojoj pasu šarena stada. Hoće li u opustošenoj i hametom posjećenoj šumi ikada više biti žira? Hoće li potoci biti zeleni i bistri? Hoće li u rijekama biti pastrva? Hoće li u plavom  moru biti srdela, školjaka, zubataca, mola, orada… ili ćemo uvoziti u sve većim količinama: češnjak, luk, krumpir, zelje, svinjetinu ž klase, jadranske lignje iz Japana, domaći pršut iz Meksika i hrpu lososa, za one izbirljive, kojima paše sve domaće, ali to nije in, od kada za sebe misle kako su elita, makar jedu i ćevape i ostale delicije poslužene na sofri, zaklinjujući se u vjernost Domovini. Pitanje je kojoj i čijoj domovini. Uvijek se lako nađe odgovor, pogotovo u onih s dvije i više putovnica. Treba biti prilagodljiv, snalažljiv, dovitljiv, osion, ali i dobro paziti da ti se pritom ne omakne nešto što te razotkrije.

 

Danas ne viču samo djeca. “car je gol!” Mnogi to viču, ali uzalud. Suvremena tehnologija i tehnika nam govore da vlastitim osjetilima više ne možemo vjerovati. Nije ono što vidiš i čuješ, nego je ono što ti “državotvorni” mediji i “državotvorni” suverenistički pojedinci govore. Ništa više nije kako ti se čini. Uspravnica se uhorizontalila. Tri bitne i ključne točke su se nekako stopile u jednu točku, koja se širi u krug, u neželjenom pravcu i stapa s “krivim” polom. Polovi mjenjaju strategiju. Taktika se prestrojava u hodu. Inklinacija se zarotirala. Ne smiješ stajati u mjestu, jer će te pregaziti. Moraš se kretati, makar u prazno, ukrug, u nepoznato, važno je da tobože radiš, za svoju zemlju i svoj narod, a u biti sebi, po staroj navadi tražiš mjesto, daleko od uzavrelog Balakana, gdje se “stvara više povijesti, nego što se je može probaviti”, kako onomad, reče Winston Churchill.

 

Zlohuda sudba, vragovi svih mogućih I nemogućih boja, stoka sitnog i krupnog zuba, zbiljnost gluposti, narcisoidni egoizam, neznanje, nesposobnost, megalomanija, oholost, grabež, hrpetine laži, povijesna neozbiljnost filozofije: svaki svoju kozu dere, “ja tebi, ti meni”, političke koalicije koje to nisu, politička suradnja dok samo meni i mojima paše, podmetanja, sapunjanja daski, jal, zluradost, skretanje pažnje s bitnog, podjela, mržnja…, zveckanje oružjem, natjecanje sa susjedima u borbenim eskadrilama, “lažni pacifizam” (???), otvorene prijetnje i klaunovsko nadmetanje u parlamentu… A u Galaksiji na forumu velikana.

 

Boga ti Franjo što li to rade ovi tvoji?

Kakvi moji? To nisu moji.

Nisu Boga mi ni moji. Oni su svi ovde s nama.

Kaj god! A dolje sve vrvi od četnika.

Hoćeš reći da ustaša i udbaša nema.

Ne, ne! Ustaša sigurno nema. Oni pajaci se ne računaju.

A o udbašima bi mogli popričati.

Dobro se zna gdje ih je više.

Nemoj ti bre meni Franjo o tome.

A je li? Ja to valjda bolje znam od tebe.

U pi… ..terinu. Nisam mislio da ću ovde o tome.

Ne psuj! Nisi u svom pašaluku.

Dosta mi vas je. Što ti mali šutiš?

Ja? Ja bih odlučno možda, primijetio kako nije mjesto, ni vrijeme, za ovakav dijalog.

A ti Joža?

Kaj ja. Ti znaš kaj ja mislim.

Ništa ja više ne znam.

Nego, dokle će onaj drugi Joža biti tamo dolje.

On više ni ne zna gdje je.

Ti šuti, ti sekretarko i onaj fini gospodin ste me izdali tamo dolje.

O kakvoj izdaji se govori.

Ja sam se uvijek borio za Hrvatsku i svoj narod.

To nije i nikada ne može biti izdaja.

Tvoju Hrvatsku sad čereče na sve strane, a tvoj narod gladuje, iseljava i uskoro ćeš i ti k meni u Zagorje.

Bogami, istina, Liepa Plavka se ne šali.

Francek, Francek, pusti, nemoj se srditi, bute trefil šlag.

Baš si blesav. Nitko mi više ništa ne može.

Mogu li znati zašto se vi gospodo prepirete?

Ti to ne razmeš, baš kak ni tvoj šef, makar je svetac.

…

“Još hrvatska ni propala dok mi živimo.”

Isusek, Isusek! Tetec, pa mi nismo živi, je l’ tak?

Tak je, tak je, dudek moj.

Daj mi jenoga cigaretlina.

Evo ti cigara.

Tetec se skamenil.

Pred njim stoji Maršal s čašom viskija u ruci.

No što gledaš. Ne poznaš me.

Poznam. Poznam. No, kaj ste, kak bi to rekel? Kaj ste ovde viovde gore  si skupa?

Baš tak kak vidiš. Svi smo skupa.

Imaš možda nešto protiv.

Ne, nemam, nemam…

A zakaj je taj četnik s vama?

Ha! Ha! Ha! zaorilo se Svemirom.

Daj Dudek, nemoj zevati, buti kaj naletilo v požirake.

Evo, uzmi, popij ovaj wisky.

Kaj se sad zmotavlješ. To ti se same jemput nudi.

Je! Je, pak znam…, al’ ja bi rajše jenoga gemišta!

“Zlohudi udes”, promrlja general i još se jače namršti.

 

Ankica Benček