Hrvatsko sudstvo diže pravne i fizičke osobe iz mrtvih
Nakon posljednjeg sastanka u Ministarstvu pravosuđa održanog sa članovima Udruge Veronika Vere moglo se reći, da se u predstavnike ovršenih, izmaltretiranih, nepravedno progonjenih i dugotrajnim i beznadnim sudskim sporovima osiromašenih Hrvata, možda ulio tračak nade u neko bolje, pravednije vrijeme. Ali, samo na trenutak… Na sastanku je bila riječ o vođenju sudskih postupaka protiv nepostojećih pravnih osoba, o rješenjima donešenim nedjeljom, o ovršenim računima građana koje ovršuju tvrtke fantomi (tvrtke brisane iz sudskog registra), i o problemima dužnika Raiffaisen austrijskih zadruga.
„Nemojte nas baš tako razvaljivati“, rekli su tom prilikom u Ministarstvu pravosuđa. „Vidite da se trudimo, želimo vam pomoći, razumijemo da imate problema i da neke stvari treba mijenjati, ali budite kooperativni, ne samo kritični!“– zamolili su. I doista, naša odluka nakon sastanka bila je, biti manje kritičan, više kooperativan. Ali ne ide! Naime, na sastanku prije deset dana po ne znam koji put iznesen je problem vođenja sudskog postupka u kojem niti jedna stranka ne postoji. Sudac pak koji postupak vodi ponaša se kao da stranka najnormalnije živi i posluje, kao da je aktivna i nikad ne će nestati ni umrijeti. Vjerovatno ni ne će, jer hrvatsko sudstvo diže pravne i fizičke osobe iz mrtvih, sve za potrebe vođenja sudskog postupka po njihovim mjerilima.
Problem je zapravo, očigledno u neupućenosti pojedinih sudaca u zakone koji su na snazi u Republici Hrvatskoj, dok je nešto manji problem u nedorečenosti zakona. Tako i sama bivša predsjednica Trgovačkog suda u Zagrebu priznaje u radu objavljenom u ZBORNIKU RADOVA SA ZNANSTVENOG SKUPA održanog 29. siječnja 2015. u organizaciji Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pod nazivom „Prestanak trgovačkih društava brisanjem bez likvidacije“, da je Zakon o trgovačkim društvima ali i Zakon o sudskom registru nedorečen te da nema ustaljene sudske prakse u slučajevima kada se u sudskom registru tvrtka izbriše, iako ima imovinu. S jedne strane, pravni stručnjaci tvrde da sudski registar nekog od trgovačkih sudova uopće nije smio brisati trgovačko društvo s imovinom jer za to ne postoje uvjeti (i da je prije brisanja moralo uskladiti podatke sa Poreznom upravom, zato i postoji OIB, zar ne?), ali što ako se to ipak dogodi?
U nekoliko sudskih odluka trgovački sud je na prijedlog člana društva i jedinog osnivača, sve prema Zakonu o trgovačkim društvima donio Rješenje kojim se osnivača i vlasnika imenuje za likvidatora a Visoki trgovački sud takvu je odluku potvrdio. S druge strane, nekim drugim članovima društva i jedinim osnivačima, to se ne dopušta te dolazi do direktne diskriminacije i nejednakog postupanja. Još nije utvrđeno u kojim okolnostima sudovi donose odluke iz prvog primjera, a u kojem iz drugog, ali nekako, sudeći prema do sada zabilježenoj praksi zaključuje se da tamo gdje je imovina vrijedna, tamo se vlasniku brisanog društva ona nastoji izbiti iz ruku i onemogućiti ga upravljanjem imovinom koja mu po zakonu pripada, a zakoni se primjenjuju i provode selektivno.
Rad suca županijskog suda nedjeljom – sasvim je normalna stvar. Problem je što naše sudstvo, ali i u Ministarstvu pravosuđa „na svoju ruku“ tumače zakon. Tako nam tvrde da je normalno da sudac pojedinac radi i nedjeljom, jer navodno Županijski sud i sudac pojedinac toga suda može raditi u koje god doba. Na naše isticanje da je Sudskim poslovnikom određeno da je radno vrijeme od ponedjeljka do petka, a da vikendom i noću dežuraju samo u onim slučajevima koji su neodgodivi (npr. istražni suci na Županijskom sudu koji dežuraju radi privođenja uhićenih osoba kojima se treba odlučiti o pritvoru, i prekršajni sudovi koji odlučuju o prekršajnim postupcima i privođenju počinitelja prekršaja) nismo dobili komentar. Tako bar kaže Zakon o sudovima i Sudski poslovnik, ali eto, očigledno postoji slobodna volja pravosudnih djelatnika i sudaca koji zakon tumače, kako im se prohtije, pa u tom slobodnom tumačenju i suci mogu, ako to žele, i ako osjete za tim potrebu, raditi i nedjeljom, i onako, nonšalantno, baš poslije nedjeljnog ručka, presuđivati o nečijoj sudbini?
Likvidacijska i stečajna masa
Porezna uprava u smislu odredbi Općeg poreznog zakona propisuje da svaka pravna i fizička osoba koja ima pravnu osobnost (svojstvo parničenja u sudskom postupku) mora imati svoj OIB. Tvrtke koje su brisane iz sudskog registra nemaju ni pravnu osobnost ni OIB, nemaju ni procesnu sposobnost za sudjelovati u sudskom postupku. U sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu, pod Stečajna masa ..xy… trgovačkog društva upisana je 81 stečajna masa evidentirane su stečajne mase imovine koja je preostala nakon zaključenja stečaja. Ista ima svoju pravnu osobnost i svoj OIB koji se razlikuje od OIB-a brisanog društva. Sve su tu, osim one koju je formirao sam sudac Ivan Matančević – bez ikakve zakonske osnove.
Stečajna masa je cjelokupna imovina dužnika u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, te imovina koju dužnik stekne tijekom stečajnog postupka. Ona može predstavljati imovinu i prava iz sudskih postupaka koji nisu unovčeni za vrijeme provedbe stečaja pa je stečajni sudac rješenjem imenovao stečajnu masu, nakon čega je temeljem donešenog rješenja (koje mora biti objavljeno prethodno u Narodnim novinama) stečajni upravitelj zatražio od Ministarstva financija OIB za stečajnu masu, čime su se ispunile pretpostavke za vođenje sudskog postupka sa brisanim društvom, čiju imovinu – stečajnu masu – zastupa stečajni upravitelj.
Kako je već rečeno, stečajnu masu čine sva imovina koju tvrtka posjeduje u trenutku otvaranja stečaja. Tvrtka nad kojom je stečaj zaključen ili obustavljen iz razloga nedostatka imovine, i koja nije imala ni dovoljno sredstava za pokriće troškova stečajnog postupka, ne može imati stečajnu masu, jer nije imala imovine. Nad takvim tvrtkama stečaj je obustavljen po čl. 203. a stečajni spis je arhiviran. Međutim, ono što je arhivirano i okončano za stečajne suce i trgovačke sudove, nije arhivirano i okončano za suca Ivana Matančevića na Općinskom trgovačkom sudu u Zagrebu.
On vrlo uspješno, već pet godina vodi postupak „sa mrtvacima“, (iako se postupak vodi puno duže ali je prethodni sudac razriješen dužnosti radi jednakog postupanja) u sudskim rješenjima imenujući samoinicijativno neku nepostojeću stečajnu masu, bez odluke trgovačkog suda i bez zakonom propisanih uvjeta, bez imovine koja bi bila ušla u stečajnu masu, pa i bez OIB-a. Tom sucu stečajna masa, baš eto treba, kako bi se ispunile osnovne norme – da bi bile dvije strane u sudskom postupku (makar jedna bila u stvarnosti i nepostojeća).
Sudac Ivan Matančević ne vodi jedan takav sudski postupak nego više njih. Za potrebe vođenja takvih sudskih postupaka oživio je mrtve i nepostojeće i ustraje nadalje donošenju sudskih odluka koju su apsolutno protivne zakonu, ali i protivne njegovim vlastitim odlukama, jer je 2013. godine – svojom vlastitom odlukom – sudski postupak prekinuo, a nakon toga, donosio nove odluke iako je postupak morao obustaviti. Doduše, na donesenu odluku nema se tko žaliti, nepostojeće tvrtke nemaju mogućnost podnošenja žalbe, nemaju ni adresu na koju bi se rješenje poslalo, ali to sve nisu zapreke da bi sudac donosio odluke i slao ih na adrese s kojih se sudska pismena vraćaju sa naznakom „Odselio“, „Nije preuzeo pošiljku“, „Obaviješten nije preuzeo“, itd.
Da ti patuljci s hrvatskih sudova malo više prate aktualne zakone i propise, da prate stručne članke, ili načine kratki uvid u sudski registar https://sudreg.pravosudje.hr/registar/f?p=150:2:0::NO:RP::, bilo bi im od prve jasno da griješe i postupaju nezakonito. Međutim, oni su dubokog uvjerenja da im imunitet daje za pravo ne samo da budu nedodirljivi za obične smrtnike (građane) nego čak i da u svako doba mogu biti patuljci koji pojma nemaju.
Tko će odvezati Gordijski čvor?
Iako na prvi pogled vrlo zapetljana situacija, ona je zapravo sasvim jednostavno rješiva. U okolnostima u kojima bi se pri donošenju odluka primjenjivali zakoni Republike Hrvatske naravno. Imaju li ministar pravosuđa Ante Šprlje i pravosudna inspekcija Ministarstva pravosuđa toliko spremnosti i odvažnosti da konačno razvežu Gordijev čvor hrvatskog pravosuđa (ili da ga bar presijeku)– i konačno zavladaju pravnom i pravednom Hrvatskom? Jer Hrvatska bez prava ne sliči na državu, čak ni na kokošinjac, iako doduše u njoj svi kokodaču! Svi oni previdjeli su najvažniju stavku – sudac da bi bio u pravu, i da bi bio cijenjen, mora donositi zakonite odluke, biti pravedan, ne smije diskriminirati i privilegirati pojedine stranke, i mora cijeli svoj život na sebi raditi i usavršavati se.
Drago Raspudić, predsjednik Udruge za pomoć i zaštitu žrtvama pravosuđa Veronika Vere
