Hrvatski Fokus
Znanost

Zabrinuti milijuni malih poljoprivrednika

Borba europskih poljoprivrednika i seljaka protiv agroindustrije

 
 
U Budimpešti, Madžarska, u razdoblju od 23. do 25. studenoga 2016. održan je Regionalni simpozij agroekologije za održivu poljoprivredu i prehrambene sustave u Europi i Središnjoj Aziji. U sklopu ovog simpozija održana je Radionica o implementaciji (provedbi) dobrovoljnih smjernica odgovornog upravljanja posjedom (Voluntary Guidelines on the Responsible Governance of Tenure / VGGT) pod vodstvom UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO). Kaya Thomas, mlada njemačka agronomkinja održala je tada zapaženo i poduže izlaganje o problemima sa zemljištem i njegovim komadanjem, kolapsu ruralnih zajednica i ruralne infrastrukture kao i o kontradiktornim zakonima o zemljištu.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/02/2.bp_.blogspot.com_-MqRyVKleiH8_V-5XGQMtm8I_AAAAAAAAAT4_kzWXkU_BNcUgxTbWZYZnG4ct8208W3jXgCLcB_s640_cfs.jpg
Kaya Thomas je završila studij agronomije i sada studira pravo. Svoje izlaganje predstavila je prisutnima kao članica ABL-a (Arbeitsgemeinschaft Bäuerliche Landwirtschaft), organizacije koja zastupa Radnu skupinu za seljačku poljoprivredu i koja je ujedno članica Europske koordinacije Via Campesina. Thomas je svoj rad posvetila dostupnosti zemljišta, dostupnosti sjemena i sjemenskog materijala te osobito podršci mladim poljoprivrednicima. „Danas ja sam glas koji govori u ime milijuna zabrinutih malih poljoprivrednih proizvođača kao i malih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, malih ribara, seljaka, pastira kao i autohtonog stanovništva diljem Europe i Središnje Azije koji se suočavaju s izazovima povezanim sa zemljištem, šumama i ribarstvom,“ izjavila je Thomas na početku izlaganja.
 
Budući je izlaganje Kaye Thomas dugačko, donosim vam najvažnije dijelove njezinog izlaganja s nadom da ćete prepoznati iste probleme s kojima se suočavaju mali hrvatski poljoprivrednici i stanovnici ruralnih područja. Isto tako nadam se da ćete nakon ovog teksta širom otvoriti oči i pažljivo pratiti sve u svezi najavljenog Projekta Slavonija. Diljem svijeta pristup ljudi prirodnim bogatstvima o kojima ovise njihovi životi i opstanak kao i način njihovog života izloženi su nacionalnom, transnacionalnom kapitalu i grabežu, tj. otimanju. Ovo je prava istina i za Europu i za Središnju Aziju gdje je otimanje zemljišta i vodnih resursa, loši zakoni o sjemenskom materijalu i genetskim izvorima, krčenje šuma, propadanje i nestajanje bioraznolikosti kao i potpuni neuspjeh upravljanja u ribarstvu i ribljim fondom u punom izražaju, a sve to zajedno negativno utječe na okoliš i na male poljoprivredno-prehrambene proizvođače i ribare te ruralno stanovništvo u cjelini. Raspad bivšeg SSSR-a u pojedinim državama je uzrokovao kolaps i propadanje poljoprivrednog sektora u cjelini te zanemarivanje ruralne infrastrukture.
 
Kada govorimo o pravnim okvirima koji se odnose na zemljište i njegovo korištenje tada se to najčešće odnosi na zakone koji se ne provode ili nisu učinkoviti na terenu. Štoviše, zakoni se preklapaju i ponekad su kontradiktorni. S određenog ekonomskog gledišta, 1990-ih poljoprivreda više nije bila zanimljiva ulagačima te je cijena zemljišta bitno smanjena. Stoga su vlade tražile strane ulagače i potporu međunarodnih tijela kao što su FAO, Svjetska banka i Europska unija (EU). Ukoliko smatrate da su stvari potpuno drugačije u EU tada je odgovor kratak i jasan: NE! Europska unija ima iste probleme kada govorimo o zakupu zemljišta, o ribarstvu i šumarstvu. Događaju se dva glavna procesa: u sjevernim i zapadnim državama EU-a očita je koncentracija zemljišta dok se u državama na 'periferiji' EU-a događa grabež tj. otimanje zemlje. To dokazuje slijedeći podatak: 2010. svega 3 % farmi kontrolira 50 % obradivih površina u EU.
 
Održane radionice VGGT-a pokazuju kako se krše ljudska prava domicilnog / autohtonog stanovništva i to podjednako u područjima EU-a i Središnje Azije. Tako su ribari iz Sibira koji su 2015. sudjelovali na radionici VGGT-a izjavili: Mi ne smijemo slobodno koristiti zemlju na kojoj živimo i o kojoj ovisimo. Korištenje zemljišta je zakonom ograničeno i to se jednako odnosi na lov, ribolov i žetvu. Zakonom je čak ograničena i konzumacija ribe – i to na 175 grama /dnevno! Njihov kulturni identitet je ugrožen jednako kao i njihov tradicionalni način života: politika donosi norme i pravila koja prvenstveno odgovaraju velikoj ribarskoj industriji. S istim problemima danas su suočeni i pripadnici naroda Saami u Norveškoj i Finskoj koji se tradicionalno bave ribolovom u norveškim i finskim rijekama te u priobalju.
 
U najvećoj rijeci Deatnu, poznatoj po atlantskom lososu, Saami su prisiljeni prestati se baviti tradicionalnim načinom ribolova lososa, što ugrožava njihovu prehrambenu sigurnost, kulturu i ekonomiju. U priobalnim područjima Norveške prvenstvo se daje velikim ribarskim brodovima a na štetu malih ribarica koje koristi narod Saami.
 
A sada se vratimo pitanjima i problemima vezanim uz zemljište u Istočnoj Europi. Naime, i u području Istočne Europe postoje ozbiljni problemi vezani uz otimanje zemljišta i njegovo koncentriranje. Mi stoga zahtijevamo promjenu politike Vlada u ovim državama. U posljednje dvije godine organizacija „Eco Ruralis“ iz Rumunjske uložila je veliki napor u svrhu popisa i izrade karti o svim aktivnim agrokompanijama kako bi upozorili građane, a posebno ruralne zajednice na štete koje uzrokuju ove kompanije i njihove proizvodne prakse, čime se prvenstveno ugrožava zdravlje ljudi.
 
Koncentracija zemljišta i njegovo otimanje imaju golem, negativni učinak na krajobraze diljem cijele Istočne Europe. Ruralni prostori se prazne, dolazi do depopulacije iz dva razloga: Staro stanovništvo umire a mlađe se tjera da napuste poljoprivredu te migriraju u gradove ili u strane države. Na ovaj način uništava se povijesna povezanost ruralnog stanovništva sa zemljom, a posljedice su nestajanje tradicijskih običaja i kulture te ono najbitnije – trajan gubitak ZNANJA koje se skupljalo i čuvalo generacijama kroz stoljeća. Mladim ljudima onemogućava se ostanak na zemlji i u ruralnim područjima jer nemaju dostupnost zemljištu koje se u velikoj mjeri koncentrira u rukama moćnih investitora. Lokalna uprava 'rješava' se i posljednjih nepreglednih površina – livada i pašnjaka koje daju u zakup velikim i financijski moćnim kompanijama, najčešće stranim. Mladi poljoprivrednici nemaju financijsku snagu za sudjelovanje na tržištu zemljišnih nekretnina. A kada govorimo o tržištu zemljištem, tada moramo u prvi plan istaknuti velike farme – a ove farme uzrokuju depopulaciju ruralnih područja jer ne omogućavaju zapošljavanje većeg broja ljudi.
 
Pored toga, velike farme prekomjerno iskorištavaju zemljište tj. obradive površine koje postaju siromašne hranjivim tvarima i u konačnici neplodne. Sve to negativno utječe na ekosustave te uzrokuje / zahtijeva sve veću i veću primjenu agrokemijskih sredstava, osobito umjetnih kemijskih gnojiva i pesticida. A seljaci, poljoprivredni proizvođači ruralnih područja Istočne Europe još uvijek proizvode hranu na način da čuvaju prirodne resurse, a ne da ih osiromašuju i/ili uništavaju. Dakako, ovaj način poljoprivredne proizvodnje ne može se uopće usporediti s visoko subvencioniranom agroindustrijskom proizvodnjom Zajedničke poljoprivredne politike EU-a (CAP) i njezinih članica. Politike koje marginaliziraju male i srednje poljoprivredne proizvođače i tjeraju ih s njihovog zemljišta, šuma i ribolovnih područja, moraju se zamijeniti s politikom koja će u prvi plan staviti upravo mala poljoprivredna gospodarstva.
 
Špekulacije multinacionalnih banaka i investicijskih fondova sa zemljištem, osobitom jeftinim zemljištem u Istočnoj Europi, imaju izraženo negativne učinke na ruralne zajednice u ovim državama. Prisiljavanje ruralnog stanovništva i seljaka da prodaju svoje zemljište mora biti zaustavljeno. Upravo domicilno / autohtono ruralno stanovništvo mora imati prvenstvo u dostupnosti zemljištu i obradivim površinama a naročito mladi poljoprivrednici, ne smije se zemlja davati u zakup onima koji se ne bave i nikada se nisu bavili poljoprivrednom proizvodnjom. Zbog naše prehrambene suverenosti i sigurnosti ne smijemo više dozvoliti jeftinu prodaju velikih površina obradive, plodne zemlje za izgradnju golemih trgovačkih centara, šetnica i golf terena, a osobito ne one površine u blizini velikih rijeka ili u riječnim nizinama. Nadalje, goleme površine plodnog tla koriste se za agroindustrijsku proizvodnju hrane ali i za tzv. biogoriva koja se koriste u industriji, što osobito ugrožava prehrambenu sigurnost svakog naroda kao i pravo svakog čovjeka na zdravu hranu. Ovdje se mora svakako reći da se radi o očitom kršenju 11-tog članka Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima pri Uredu visokog povjerenika UN-a za ljudska prava, a prema kojem se svakome priznaje pravo na odgovarajuću i sigurnu hranu.
 
Nažalost, trenutne međunarodne trgovinske politike uveliko krše ljudska prava na hranu i prehrambenu sigurnost te tako produbljuju glad i siromaštvo kao i prehrambenu ovisnost i nesigurnost. Krajem listopada 2016. u Rumunjskoj (Cluj-Napoca) je održan drugi 'Nyéléni' Europski forum o prehrambenoj suverenosti na kojem je više od 500 predstavnika iz 40 zemalja Europe i Središnje Azije zahtijevalo zaustavljanje korporativnog nasilja te su pozvali sve vlade da se suprotstave negativnim trendovima i kršenju ljudskih prava od strane međunarodnih korporacija.
 

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.

Povezani članci

Prilog HAZU-a kurikulnoj reformi (5)

HF

Ljudski život

HF

Bruxelles se nada da će TTIP biti dogovoren do ljeta

HF

Potreban dinamičan obrazovni sustav

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...