Mirakuli sv. Vlaha

Dubrovnik se nalazi kao corpus separatum EU-a

 

 

"Sveti Vlaho drži ovaj Grad,

da se ne utopi u magli kormilara

koji su ga doveli do mrkjenti s kojih nema spasa…"

 

Mirakuli sv. Vlaha vidljivi su svakoga trena. Bez prave duhovne i zemaljske vlasti, on ovaj grad na provaliji drži da se ne utopi u magle pomračenih umova koji su vodili brod do mrkjenti s kojih nema spasa. Brod, kako je u jednom svom eseju poljski esejist naveo, plovi i sada je posljednji čas da se odmakne od potonuća. U tom ozračju spasa, u iščekivanju smo ovogodišnje Feste. Nadamo se kako će Božja providnost donijeti ovom Gradu bolju zemaljsku i duhovnu vlast u budućim vremenima.

Kao slobodni zidar svoga uma i intelektualac držao sam se po strani komentiranja mjesne političke scene, dok je naš Grad prestajao to biti. Sličnost, s kasnom antikom i sadašnjim društvenim i političkim trenutkom grada Dubrovnika, više je nego očita. Kao član slobodnointelektualne skupine znanstvenika iz samoinicijative Udruge Pelješki most od 2012. godine stalno smo ukazivali na političke propuste, štoviše  pokušavali  smo educirati političku elitu svih političkih boja, svjesni njezine neobrazovanosti u smišljenom geostrateškom vođenju zemlje.

 

Dubrovnik se nalazi kao corpus separatum EU-a, na iznimo važnoj geopolitičkom toposu ovog dijela Europe.  U ovom trenutku se Dubrovnik, odnosno bivša Općina Dubrovnik, nalazi u  teškoj situaciji koja se očituje kroz niz faktora poput procesa depopulacije gradske okolice, nastale prije svega kao posljedica ratnih razaranja i uništavanja, ali  i neplanske ekonomske politike,  neodržavanja malih prirodnih središta i potrebe odmicanja od provođenja monokulture turizma.

 

Dubrovnik nije više grad pomorstva i pomorske ekonomije, jer u niti jednoj pori svakodnevnice to više nije primjetno, a ni važno. Isto tako, nelogičnom znanstveno – nastavnom politikom Dubrovnik se našao u jednoj prilično čudnoj situaciji. Umjesto da je razvijao opremljenu Pomorsku akademiju, dobro kadroviran fakultet vanjske trgovine i turizma, upotpunjen jednim humanističkim fakultetom, iz kojeg bi se iznjedrili studiji koji bi stvarali buduće kadrove koji bi upravljali kulturnom baštinom, danas imamo neplanski i nelogično razvijeno sveučilište s hibridnim studijima, koje koristi kvalitetne prostore, a povećava troškove nastavnog procesa. Sve se to moglo organizirati u sklopu nekadašnje Vojne akademije s kampusom, koji bi sačinjavao: zgrade sa stanovima za profesore, sveučilišnu knjižnicu, studentski dom i praktikume. Nota bene, ovo je bila ideja gradskih vlasti iz 1971. godine.

 

Kulturni život Grada danas je primjer festivalizacije i grubog eksploatiranja njegove baštine. Dubrovnik danas nema koncertnu dvoranu, arheološki muzej, muzej grada Dubrovnika, suvremenu arhivsku zgradu, sveučilišnu knjižnicu… Dubrovnik se trebao potruditi da Sabor donese posebne zakone o Blagim djelima, poslije onog iz XIX. st., a koji je važio do početka devedesetih godina XX. stoljeća, kao i da Dubrovnik Europi prezentira  modus djelovanja nevladine udruge Društvo prijatelja dubrovačke starine, kao  izvrstan način održivog razvoja u kulturi, kojeg smo imali prije nje.

 

Dubrovnik je izgubio sinergiju pozitivnog prihvaćanja iseljenika i zavičaja u ostvarivanjima nacionalne prepoznatljivosti u svijetu.

Dubrovnik se nije uhvatio u koštac s rješavanjem problema kolektora i pročiščivača fekalnih voda, a što je najpogubnije, nije okončao vrlo opasno oduglovačenje postavljenja filtera na vodocrpilištu.

Dubrovnik je u posljednjem desetljeću potrošio najvrjednije prostore za urbanizaciju i trajno nagrdio gradske vizure: nadogradnjom bivšeg Hotela Libertas, izgradnjama na obroncima Gorice sv. Vlaha i Gimana i devastacijama uokolo poluotoka Lapada.

 

Dubrovnik nije kvalitetnim arhitektonskim rješenjima podzemnih komunikacija pokušao rješiti promet turista poput talijanskih gradova, niti je planirao izgraditi minimalno još jednu podzemnu garažu.

Budući dubrovački podestat trebao bi se za svoga mandata prihvatiti jednog do dva od  gore navedena problema, ali ih i  uistinu riješiti za svoga mandata. No, Dubrovnik prije svega zaslužuje jednog gradonačelnika – podestata koji je svjestan da se nalazi na odijeljenom području EU-a, uz Federaciju BIH s Republikom Srpskom i državom Crnom Gorom. Taj gradonačelnik mora biti svjestan da mjesni ordinarij u zagrljaj prima čovjeka koji je blagoslovio spomenik četničkom vođi u Bileći i koji jasno provodi velikosrpski plan po reformiranom memorandumu SANU-a, tiskajući knjige koje negiraju hrvatski identitet Stona i Dubrovnika.

Ta činjenica nas iznimno brine, jer u Hiponu se nalazio sv. Augustin, kada je grad bio popaljene okolice i barbari su bili pod zidinama, a mi smo ih imali posljedni put pred dva desetljeća – i za ta nedjela s jasno izračunatom ratnom štetom nitko nije odgovarao niti platio ni patakun odštete.

 

Bivši gradonačelnik koji je pogodovao stranom kapitalu, predstavljajući za strani kapital Dubrovnik u Koreji, samo da uzmemo za primjer, spada u takvu kategoriju gradonačelnika koji je po prvi u povijesti Komune dubrovačke, od nominalnog podestata Antuna Sorga, ikada zasjeo na to mjesto s takvim destruktivnim namjerama. Pitamo se; gdje je izgubljeno vrijeme, uz nakaradna prometna rješenja, fontane na Ilijoj Glavici s podhodnicima kakvi se grade u sumnjivim predgrađima, stupovima na kojima vise češćele s cvijećem, ukinute prometne trake, grad zatrpan stolovima? Od prihoda od stolarina mogao se Grad sustavno popločavati kamenom iz dubrovačke okolice i tako je više obitelji moglo dobiti kruh.

Dubrovački gradonačelnik, a isto tako i dubrovački biskup, trebaju se okrenuti Sredozemlju i talijanskom Jugu, Grčkoj, Španjolskoj. Sa Apulijom dijelimo stoljeća trgovine i kulture. To je mjesto prema kojem se trebamo okrenuti i graditi ekumenizam s ljudima istog kulturnog kruga, a ne s eksponentima politika koje hrvatski narod žele izbrisati s karte Europe.

 

Uoči Feste svetoga Vlaha, gdje sam se potrudio obnoviti stare kulturne veze sa Sirijom i Armenijom dovodeći iznova kršćane Sirijce i Armence, teško mi pada kada vidim rezultate jednog nakaradnog uma, koji je godinama svima nama nametao svoju iskrivljenu sliku svijeta, podržanu od medija koji su iz pekunijarnih razloga obavljali hiperprodukciju suludih ideja.

 

Notthingham s Robinom Hoodom na kultnoj Placi –  koja je nastala kao plod uma „oca domovine“ Stjepana Gradića, jednako je ruglo kao i spomenik Marinu Držiću koji je noćnim potpisom nadležnih vlasti, osvanuo ispred zgrade najstarijeg parlamenta hrvatskog  naroda.

To mjesto su mogli imati za svoj spomen samo: Stjepan Gradić, Nikolica Bona i Marojica Kaboga. Naposljetku, što reći za nepodizanje spomenika Josipu Ruđeru Boškoviću ispred sv. Ignacija, koji je bio ometen od antikršćanskih struja, kao i za križ na Srđu i armenski hačkar prošle godine – kada se navodno slavio veliki jubilej mučeništva sv. Vlaha? Isto tako dubrovački gradonačelnik se trebao boriti da se zračna luka u Čilipima zove zračna luka Josipa Ruđera Boškovića, jer će ona već sutra osvanuti u Trebinju, u jednom od besramnih krađa hrvatske kulture i baštine.

 

Nažalost, dubrovačka zemlja je tada bila i po tko zna koji put ponižena, jer nisu bila pozvana dva nadbiskupa koji potječu s teritorija Dubrovačke Republike. Dubrovačka biskupija, vrativši se proslavi jubileja sv. Vlaha nije bila sposobna iskovati niti spomen medalju poput Kotorske biskupije. Dubrovnik je potonuo kao nikada u svojoj povijesti.

 

Grad još drže svijetli umovi i kao što je jednom rečeno, parafrazirajući fra Sebastijana Slada – Dolcija, davne 1760. godine: „Gospodo, čemu vam služi što u ljetopisima vremena tražite dobročinstva svoga zaštitnika Svetog Vlaha? Vi tamo tražite nešto što je on već napravio za vaš grad, vi tamo tražite njegova prošla dobročinstva, a ne vidite da vi stalno pred očima imate čudo njegove zaštite. Pa nije li on, i to samo on, onaj koji čudom održava jednu državu bez ljudi i bez vojske, zar nije on onaj koji pomaže jedno vijeće bez mudrosti, činovnike bez znanja, kasu bez novca, upravu bez moći i narod koji ne zna za vrline i poslušnost!’ Sv. Vlaho svaki dan čini, mirakule, uzdržavajući državu koju nitko ne voli, svako potkrada, bez solada i bez solada….“.

 

Mirakuli sv. Vlaha vidljivi su svakoga trena. Bez prave duhovne i zemaljske vlasti, on ovaj grad na provaliji drži da se ne utopi u magli onih umova koji su vodili brod do mrkjenti s kojih nema spasa. Brod, kako je u jednom svom eseju poljski esejist naveo, plovi i sada je posljednji čas da se odmakne od potonuća. U tom ozračju spasa u iščekivanju smo ovogodišnje Feste. Nadamo se kako će Božja providnost donijeti ovom Gradu bolju zemaljsku i duhovnu vlast u budućim vremenima.

 

Dr. sc. Vinicije Lupis, http://www.dubrovniknet.hr/novost.php?id=51190#komentirano