Svjetovna klerikalizacija

Netko je crkveno pretvorio u svjetovno: i Božić, i došašće i korizmu s fašnikom, i još puno toga

Ovih se dana oglasiše neki koji sebe zovu novom ljevicom u Hrvatskoj s tvrdnjom kako se tamo provodi „klerikalizacija društva“. Kako i sam pripadam u kler, tj. u klerički iliti duhovni stalež, to me zagolicalo, pa pođoh malo istraživati da vidim što se to zapravo događa. Sjećam se kako su oni koji nisu voljeli nikakav kler znali taj kler dijeliti na viši i niži. I nikad mi nije bilo jasno, a nisam imao koga pitati, kamo ja pripadam sa svojim metar i sedamdeset devet visine, pa sam mudro zaključio da ja mora da sam neki srednji kler. Uzeh rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića, da vidim što je to točno klerikalizacija. Valjda će on to znati kad mu već osobno ime nosi kleričke, vjerske asocijacije: ljubi brata svoga, bližnjega svoga, a upravo tomu nas uči naša sveta Isusova vjera. Eto već prve klerikalizacije, ni do rječnika ne možeš bez nje. Neka mi se ne zamjeri ja sam ipak za bratoljublje, pa makar to i klerikalno zvučalo.

Tražim. Samoga pojma „klerikalizacija“ nema, ali ima „klerikalizam“. A to je, piše tamo, „politički pokret koji ide za gospodstvom crkve (ponajviše katoličke) i svećenstva u političkom i kulturnom životu zemlje“. Eto, baš tako, sve sam u slovce iliti doslovce prepisao. No, vidim da u tom tumačenju podosta toga ne razumijem, pa moram postaviti nekoliko pitanja, prije nego krenemo dalje. Ponajprije „crkva“ je tu napisana malim slovom, pa mi nije jasno je li u pitanju stolna, župna ili možda područna ili filijalna crkva, a mogla bi biti svaka od njih. A možda i neka kapelica s pravom javnosti? Ali, kako se u istom dahu spominje i „crkva“ i „svećenstvo“, očito je da se misli na Crkvu koju je Gospodin naš Isus Krist utemeljio i povjerio svojim apostolima na čelu s Petrom, za koju reče da je vrata paklena ne će nadvladati. Primjećujem da oni što vide neku novu klerikalizaciju ne samo „Crkva“ nego i „Bog“ i dalje najradije pišu malim slovom. I tu mi pada na pamet jedan pokojni originalan stari svećenik koji je do oltara stigao u poznim godinama života, uz ponešto ubrzani tečaj školovanja, pa mu je ostala poneka praznina u znanju, koji je u nekom dopisu na Ordinarijat napisao ime svoje župe odnosno grada malim slovom. Kad je bio upitan zašto je to uradio, odgovorio je: „Žurio sam se kad sam pisao!“, a onda je, bezbeli, brže napisati malo slovo. Možda se i ovaj autor rječnika i oni „kritičari“ nekamo žure pa udarili u mala slova. A žuriti nije dobro ni kad se moliš Bogu, učili su me dok sam bio mali klerik, a to vam je po onom istom rječniku „učenik bogoslovije“ ili „svećenički pripravnik“.

Dalje tu stoji da se radi ponajviše o Katoličkoj Crkvi. Eto ti diskriminacije: opet se katolicima daje prednost, nauštrb drugih. Ni pravoslavci, ni evangelici, ni luterani, a kamoli vjernici islama! Riječ je (ponajviše) o katolicima! Ne znam hoće li se ta naša braća sada naljutiti na nas katolike i katolički kler. Jer, mi idemo za „gospodstvom“, hoćemo biti gospoda. Molim naše drage Šokce koji običavaju svoga svećenika zvati „gospodin“ s ljupkim otegnutim „i“ da odustanu od toga, jer svećeničko gospodstvo je klerikalizacija. Mora da je zato je ona „stara ljevica“ zazirala od riječi „gospodin“ ko đav'o od tamjana, pa naredila da se službeno oslovljavamo s: „druže!“. A evo, to je drago i ovoj „novoj ljevici“. Nemojte ni slučajno, reći „gospodine!“ ili „gospodine župniče“, kad je puno milozvučnije: „druže pope!“.

I razmišljam: kako je to samo lukavo Katolička Crkva u mome hrvatskom narodu kroz povijest klerikalizirala, sve da se vlasi ne dosjete: u sve se stavljala, što netko reče, k'o Vegeta. Eno, katolički redovnici: benediktinci, dominikanci, franjevci, isusovci…, pa oni su se usudili miješati u mnoge svjetovne stvari: na pr. u prosvjetu: otvarali su škole i prva sveučilišta, tiskali knjige, čuvali stare rukopise, samo da klerikaliziraju jadno društvo. Pa onda, otvarali bolnice, ljekarne, ubožnice, sirotišta, a to su sve sama svjetovna područja. Časne sestre učile su mlade djevojke ručnim i kućnim radovima, otvarale škole za njih. Eto crkveni ljudi svuda su se miješali, a trebali su mirno Bogu se moliti u svojim samostanima i pustiti da to sve rade nevladine udruge, jer one i tako dobivaju od države novaca koliko im treba. Azamislite, i oni – meni bliski – trapisti, imali su u opatiji „Marija Zvijezda“ u Banjoj Luci svojevremeno preko 30 različitih pogona, tvornica i ustanova: čak su i pivo proizvodili (možda sam malo previše klerikalan, ali meni se ono sviđa!), pa vrhunski sir koji su nazvali „trapist“ samo da prošire svoj utjecaj na svjetovno društvo. I, ne ćete vjerovati, rijetko je on njima bio na stolu! Čak su i u najnovije doba klerikalno obnovili njegovu proizvodnju, a što je najgore, ne mogu mu odoljeti ni današnji „drugovi“, pa ga nekritički kupuju i slade se njime. Ima i gorih stvari: trapisti su bili napravili i prvu hidrocentralu još krajem 19. stoljeća i rasvijetlili i svoj samostan i dio Banje Luke. Nečuvena klerikalizacija! Neka im Marx oprosti, u što su se sve pačali. A onda onaj đakovački biskup Strossmayer: u što se on sve nije miješao: osnovao akademiju znanosti i umjetnosti, današnju HAZU, gradio i pomagao škole i kulturne ustanove, pa silne novce u to uložio, pomagao siromašne studente i još puno toga. A bilo je njemu sličnih crkvenih ljudi kroz povijest puno!

A možda ova nova ljevica samo puno gleda televiziju. A tamo klerikalizacije k'o u priči! I mene je kao klerika iznenadila. Ja Božić slavio na Badnju večer i sutradan, a na Stjepanje popodne već se okrećem što ću prije početi raditi, a tamo božićna prodaja sa silnim reklamama poče odmah oko Svisvetih (za one klerikalno neobaviještene: to je gotovo puna dva mjeseca prije Božića!): kupujte kod nas darove za svoje najmilije, što skuplje, nama draže, više će novca u naš džep; pa onda čitav mjesec i pol dana prirediše „Advent u Zagrebu“: kuhano vino, klizanje, turističke ponude svake vrste: navali narode; i dok se to ni smirilo nije, već je počeo riječki (i tko zna koji još) karneval, a to je opet puna dva mjeseca klerikalizacije (što li će jadni smisliti za korizmu?). I to još nije sve: eno Božić ne bi samo u katedrali, nego i u Ciboni gdje se pjevaju svakojake pjesme, čak i crkvene, a sutra će netko uvesti Božić u Cedeviti, pa u Areni, a tko je kriv Mamiću što ga nije uveo i u Maksimiru dok je mogao. A što je trebalo onom Bandiću da skijalište pravi kod katedrale, dovozeći snijeg izdaleka za skupe novce, jer se tako samo lukavu Crkva propagira; mogao je to komotno napraviti kod Mirogoja, i, uvjeren sam, gore se nitko ne bi bunio, ni ljevica ni desnica, ni njihove središnjice.

Evo, upravo mi vele da to sve nije organizirala Crkva nego neki drugi. Učini mi se da netko iza mene pjevuši milozvučnu pjesmicu:

Sve to su ti kučine i trice,

izmišljene od nove ljevice.

E, ne mogu vjerovati. Pa tko nam se to miješa u posao? Tko smije klerikalizirati, kad se zna da smo za to mi klerici zaduženi?! Molim vas, u ime nižega i višega, a naročito srednjega klera, nemojte nam se miješati u posao!

P. S.

I upravo kad krenuh spomenuti Rječnik vratiti na policu, zape mi za oko glagol „klerikalizirati“, a to vam znači „učiniti klerikalnim, pretvarati svjetovno u crkveno“. A meni se čini da je ovdje netko crkveno pretvorio u svjetovno: i Božić, i došašće i korizmu s fašnikom, i još puno toga. Pa ti sada budi pametan!

Deklerikalizirani klerik (fra Anto Orlovac)