Hrvatski Fokus
Kultura

Deklaracija – povijesna prekretnica

Uz 50. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika

 
 
»Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema. On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce osjeća. Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se zgoda nadade. Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat će svijet, da si Hrvat.«
Vjekoslav Klaić
 
Ovih dana Hrvatska obilježava 50. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. U drugoj polovici 1960-ih godina ponovno nametanje srpskohrvatskoga / hrvatskosrpskoga jezika kao državnoga jezika makroposrednika, opasnost etnojezičnoga izjednačivanja (asimilacije), nepostojanje vlastitoga etnolingvonima i ograničivanje prava na porabu materinskoga jezika izazvali su val prosvjeda pojedinih hrvatskih intelektualaca, znanstvenih ustanova i kulturnih društava Hrvatske.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/03/upload.wikimedia.org_wikipedia_hr_a_a7_Telegram-Deklaracija.gif
Godine 1965. i 1966. neke su hrvatske strukovne udruge i znanstvene ustanove (Društvo književnika Hrvatske, Zagrebački lingvistički krug Hrvatskoga filološkoga društva, znanstveni kolektiv Instituta za jezik JAZU) istupili su u časopisu Jezik protiv gaženja ustavnih prava hrvatskoga naroda na samostalan razvitak i naziv svojega jezika, protiv neopravdanoga miješanja djelatnika općila (medija) u tekstove izvornika… i sl. U Zagrebu 9. ožujka 1967. godine uprava Matice hrvatske odabire povjerenstvo od 7 članova kojemu je povjereno da izradi tekst deklaracije o pravu hrvatskoga jezika na vlastito ime i ravnopravnu porabu među drugim jugoslavenskim jezicima.
 
U povjerenstvo Upravnoga odbora MH-a ušli su poznati hrvatski intelektualci: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i Vlatko Pavletić. Kao neposredan povod za pisanje deklaracije poslužilo je obraćanje Savezne skupštine građanima zemlje da svestrano razmotre Ustav SFRJ-a iz 1963. godine i predlože neke izmjene. Poslije duge rasprave tekst Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bio je prihvaćen. Tekst Deklaracije potpisalo je 18 hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova (Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik JAZU, katedre za suvremeni hrvatskosrpski jezik – Filozofskoga fakulteta u Zadru i Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Društvo književnih prevodilaca Hrvatske i dr.).
 
Deklaracija je objavljena 17. ožujka 1967. godine u zagrebačkom tjedniku Telegram, uz opasku da se upućuje Saboru SR Hrvatske i Saveznoj skupštini SFRJ-a kao prijedlog u sklopu priprava za promjenu Ustava. U njoj se je tvrdilo da se ne ostvaruje rezolucija Novosadskoga dogovora iz 1954. godine o pravu svakoga naroda na samostalan i ravnopravan razvitak materinskoga jezika te da se provodi koncepcija jedinstvenoga “državnoga jezika”, pri čem u ulozi “državnoga jezika” nastupa “srpski književni jezik”. Taj se “državni jezik” preko administrativno-upravnoga aparata, općila (medija), porabe jezika u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, saveznoga zakonodavstva, diplomacije i političkih organizacija nameće kao jedinstveni jezik Hrvata i Srba. Tim se je, po mišljenju autorā Deklaracije, hrvatski književni jezik istiskivao i stavljao u neravnopravan položaj “lokalnoga narječja”, tj. u položaj područnoga dijalekta srpskoga književnoga jezika. Hrvatska jezična zajednica je tražila jasniju formulaciju etnolingvonima u članku Ustava, kao i davanje pravnih jamstava za očuvanje ravnopravnoga razvitka etnlingvokulturne raznolikosti jugoslavenskih naroda i narodnih manjina. Znanstvene i društvene organizacije koje su potpisale Deklaraciju zahtijevale su da se osigura dosljedna poraba hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika u svim područjima hrvatskoga javnoga i društvenoga života. Deklaracija je osuđena od komunističke vlasti, a mnogi su njezini potpisnici partijski kažnjeni, izključeni iz Partije i izbacivane s posla.
 
Deklaracija – brana jugounitarizmu
 
Deklaracija je postala simbol etnojezičnoga otpora jugoslavenskomu jezičnopolitičkomu unitarizmu koji je pokušao umjetno spojiti, izjednačiti i ozakoniti (kodificirati) hrvatski jezik u jedan i jedinstven tzv. srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik. To je bila svojevrsna borba dijela hrvatske jezične zajednice za etnolingvokulturni opstanak, pravo na osebujan i samostalan razvitak hrvatskoga jezika i njegove bogate kulturne baštine. "… Deklaracijom su hrvatski filolozi i književnici rekli odlučni NE! najprije sebi samima da se unitarističkim putem ne smije dalje nastaviti, da taj put jednom zauvijek treba prekinuti, zatim su jasno rekli cijelomu hrvatskomu narodu kako je taj put za nas poguban, a onda su rekli NE! Komunističkoj partiji SRH i SFRJ, konačno i svim Srbima. Bilo je to zaista povijesno NE, kamen međaš i u hrvatskoj politici općenito, a u hrvatskoj jezičnoj politici posebno." (Stjepan Babić, Deklaracija – međaš dvaju razdoblja // Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Zagreb, 1997., str. 210.) Deklaracija je velik i izvanredno važan povijesni događaj za Hrvatsku jer spaja narod i hrvatski jezik u jednu nerazdvojevu etnolingvokulturnu cjelinu. Hrvatska od pamtivijeka ima svoj autoetnonim Hrvat i etnolingvonim hrvatski jezik. U trećem retku Bašćanske ploče iz 1100. god. zapisano je: "Zvonimir, kralj hrvatski". U Dobrinjskoj listini pisanoj hrvatskom glagoljicom 1. siječnja 1230. stoji: "Ja Petar Petriš prekopijah z latinskoga na hrvatski jezik", a u Istarskom razvodu iz 1275.: "pisaše listi jezikom latinskim i hrvackim".
 
Hrvatskim Ustavom iz 1990. godine, u njegovu 12. članku, jasno i nedvojbeno je određeno da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Zalaganjem Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu hrvatski jezik 1. rujna 2008. godine dobio je u međunarodnoj knjižničarskoj klasifikaciji posebnu šifru ISO 639-2 kao zaseban jezik s vlastitom etnolingvokulturnom samoupravom (autonomijom) za Hrvatsku. Hrvatski jezik je priznati jezik u međunarodnoj zajednici i u Europskoj uniji, samostalno se razvija u različitim znanstvenim i obrazovnim ustanovama. Hrvatski se jezik u mnogim državama svijeta izučava odvojeno od bilo kojega drugoga, pišu se priručnici upravo hrvatskoga jezika.
 
Ali, vrijedi podsjetiti da i sada postoji internacionalna skupina društvenih djelatnika i dijela jezikoslovaca koji ponovno pokušavaju osporiti njegovo samostalno postojanje, pravo na vlastiti etnolingvonim i posebni razvitak u Hrvatskoj. Narod je povijesno odabrao svoju vjeru, jezik i kulturu, a radna internacionalna skupina na postjugoslavenskom prostoru ponovno pokušava preispitati stečevine Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Upravo u Deklaraciji se govori o "pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama". Jugoslavenski jezični unitarizam stalno uzbuđuju javnost i ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim susjednim državama, unošenjem pomutnje i nestabilnosti u jezične zajednice koje već odavno idu samostalnim putem razvitka svojih jezika. Narod ima ili mora imati svoj sustav vrijednosti i pravo taj sustav vrijednosti čuvati i svatko razvijati na svoj način u vlastitoj državi na osnovi demokratskih postupaka (procedura), ustanovljenih ustavom.
 
Uzgred budi rečeno da riječ demokracija (grč. δημοκρατία – dēmokratía) u prijevodu sa starogrčkoga znači 'vlast naroda', od δῆμος (dēmos) – 'narod' i κράτος (krátos) – 'vlast'. Manjina na nedemokratski način mimo volje naroda i ustava pokušava većini državljana nametnuti zamisao (koncepciju) povratka na staro, na tzv. SH/HS jezik ili stvaranje novoga BCHS jezika, stalno optužujući pojedine intelektualce i društvene institucije za tobožnji lingvonacionalizam, a u zadnje vrijeme i za lingvoekstremizam. Riječ nacionalizam, međutim, potječe od francuske riječi nationalisme (od 1798., prva poraba toga naziva pripada njemačkomu književniku Johannu Gottfriedu Herderu i francuskomu opatu Augustinu Barruelu), a ta pak od pridjeva national 'narodni', a ova od imenice nation 'narod' te dalje od latinskoga natio 'rođenje, podrijetlo; pleme, narod' i još dalje od glagola nasci 'rađati se, potjecati, voditi podrijetlo'. Valja još jednom napomenuti da se je Jugoslavija raspala još 1991. godine, a od 22. prosinca 1990. godine hrvatski jezik predstavlja ustavom zaštićenu vrijednost kao jednu od bitinih sastavnica hrvatskoga istobita (indentiteta). Nakon referenduma u svibnju 1991. godine više od 90 % hrvatskih građana se je opredijelilo za samostalnu i neovisnu državu koja je u novom Hrvatskom državnom saboru usvojila Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.
 
Jezik Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca i Srba kao društveno-jezikoslovna pojava uplovila je ili mora uploviti u mirnije vode, u kojima nažalost u stalnim javnim raspravama ponovno i ponovno uzbuđuju etnojezične strasti, šireći u svijesti pojedinih ljudi nesigurnost na odabranom putu razvitka vlastitoga jezika. Jedan od sudionika Deklaracije, akademik Radoslav Katičić i knjizi Hrvatski jezik (Zagreb, 2013., str. 242.) piše: "Trajna nam je pouka i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koja je 1967. bila odgovor na političko nasilje nad hrvatskim jezikom."
 
Deklaracija – nastavak hrvatskoga jezika
 
U uvjetima globalizacije i stupanjem u EU-u Hrvatskoj će biti potrebno državno vijeće za hrvatski jezik ili obnova ukinutoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika sukladno prijedlogu Upravnoga odbora Hrvatskoga kulturnoga vijeća od 18. veljače 2016. godine (Priopćenje HKV-a: O potrebi ponovne uspostave Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika), a također usvojiti jezični zakon o hrvatskom jeziku kojim će se razraditi ustavna jezična odredba o njegovoj službenoj porabi. Za postojanje normiranoga jezika nije dovoljno imati gramatike, rječnike i pravopise, potrebna je i jezična politika, zaštita i regulativa, dakle vijeće za hrvatski jezik kao regulatorno središte ili tijelo pri Vladi i jezični zakon.
 
Nema više povratka na staro, nema opasnosti od tzv. SH/HS ili BCHS, ali ima od nas samih jer materinski jezik sve manje učimo, jer nam je draži sve češće engleski… Jezik, kultura, povijest, duhovne vrjednote i nacionalne tradicije su alfa i omega razvitka društva. Temelj jedinstva hrvatske države svakako je jezik, upravo hrvatski, a ne bilo koji drugi. On oblikuje opće duhovno, građansko, kulturno i obrazovno područje. Služiti se njim na visokoj razini treba svatko u Hrvatskoj. Valja mu posvećivati što više pozornosti i voditi skrb o njem na svim razinama javnoga općenja, od škole do državnih ustanova, jer jezik nije zrak koji postoji sam po sebi, njega stalno moramo svjesno njegovati, pomno proučavati, brižno čuvati i razvijati.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Povezane objave

Ljudsko pamćenje

hrvatski-fokus

Jako je važno izlagati

HF

Ciklus Mladena Žunjića posvećen svemiru

HF

Horizont u svijesti čovječanstva

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više