Koncert za bariton i operni ansambl

Bečka Državna opera, uistinu, nije samo kazalište…

Ukupno se istrljalo "sretnih" 13 godišta otkako zadnji put bio sam u gledalištu Državne opere u Beču (Wiener Staatsoper); i, finalmente, isponova me evo u kolosalnom kazališnom grotlu bez prazne poltrone na svakoj predstavi, od kojega kazališnoga grotla veća su u Europi još samo ona u Varšavi (Teatr Wielki), na Siciliji u Palermu (Teatro Massimo) i, možda, Palais Garnier u Parizu. Jedna od najčarobnijih predstava od svih stotinjak što sam ih gledao diljem Staroga kontinenta, bila je baš egzekucija Donizettijeve opere Lucia di Lammermoor u rečenom gigantskom kazalištu u Varšavi, a sicilijanski teatar pamtim još i sad po zaglavnom kamenu opusa također Sicilijanca, Vincenza Bellinija i njegovoj operi I Puritani, baš kao i onoj čudesnoj ovalnoj dvorani s neobičnim akustičkim efektima, te "ukletoj skalini" časne sestre ubodenoj u helenističkom stubištu ovoga pompoznog opernog uprizorišta (Teatro Massimo podignuto je na mjestu porušenoga samostana, pa otuda legenda o švorinoj skalini).

Nešto je ukleto bilo i pri mojem najposljednijem boravku u bečkoj "Štacoperi", ali ništa strašno: Ukleti Holandez Richarda Wagnera (istumačen napamet u komadu, bez pauze, dvi ipo ure trajanja, štapićem karizmatičnog japanskog dirigenta Seiji Ozawe), a kao žuntu dobio sam, sljedećega dana, i izvedbu opere Čarobna frula Wolfganga Amadeusa Mozarta. Bilo je to u prosincu 2003. godine. Bečke putešestvije što su mi se u međuvremenu zgodile uložio sam u upoznavanje institucija kao što su Volksoper i Theater an der Wien, gledajući u njima naslove kakvi se odveć ne susreću često na programima opernih trpeza (F. Lehár: Zemlja smiješka i G. F. Händel: Serse). I, baš u ovom potonjem teatru, Theater an der Wien (jerbo se nalazi ponad rječice Wien što protiče poda njim, te što je austrijskoj prijestolnici i nadjenula ime), praizvedena je potonja opera što je odgledah u Wiener Staatsoper, Čarobna frula, motivi iz čijega sadržaja i dandanas rese svečani zastor ove kazališne kuće. Neka bude rečeno da je baš u kući Theater an der Wien bila davana produkcija bečke Državne opere u godinama pošto se slegnula prašina drugoga svjetskog rata, u čijoj prašini obilato su sudjelovale i razruševine same zgrade Opere izmrvljene bombardiranjem.

Gledao sam je izvana mnogoput, Državnu operu u Beču, ali tek nakon iscurenog desetljeća i jedne njegove trećine unišao sam iznovice unutra, sjeo u parter među Japance i Austrijance, i voajerski ušima ćirio kako se uštimava orkestar. Jasno, prethodno je gospođi neminovnosti namigivala signora obaveza natjeravajući je da se prošećem mramornim atrijem i foajeom, monumentalnim raskošnim stepeništem i balkonima, odajama posvećenima značajevima injektiranima i u našu historiografiju (Franjo Josip I.), ali i inim zakutcima ovoga arhitektonskog neorenesansnog mirakula i zdanja, pa i sveglazbenog znanja u kojima zrcali se duh aristokratske prošlosti i refleks mjestimično jedva otklesan od kičoidnih naplavina. Bečka Državna opera, uistinu, nije samo kazalište… ona je i signum temporis i genius loci, mjesto iščekivanja i prostor dokazivanja… doskočna daska na koju se slijeće sa željom da federi otkažu i doskočitelj da se zadrži što duže…

Ovo je mjesto provjere i potvrđivanja, metronom što otkucava i odaje točno vrijeme i svježine i trajanja; jednako kako dirigenata i režisera, uvlas isto tako i pjevača i pjevačica… Debiju ovdje svatko se raduje, notira ga u biografiju trajnošću kojom klesar dlijetom urezuje vlastito htijenje i taj svoj zapis unosi u granit ili vapnenac, sve strepeći da ipak ne dovine se izazovu, da ne doskoči mu, da ne opravda povjerenje, da se sve istom ne svede na taj inicijacijski pokušaj. Kao i s kobnošću drugoga romana što ju na plećima ponese prvotno sretan pisac (poslije pluskvamuspješnog dugodahog proznog prvijenca), kad poput Damoklovog mača svrhu tjemena navjesi mu se oštrica usuda kao nepotkupljivi kompas na čije pokazatelje i rezultance ne može se ikako izvanjski utjecati, jednako tako ćuti se i artist što mu dodijeljena je čast biti pomazanikom tog soja da se zavazda upiše u dičnu nomenklaturu onih što im dano je bilo biti sudionikom u opernom žrtvovalištu na oltaru jedinstvene pokaznice imenom: Wiener Staatsoper… Dano mu je bilo, a hoće li uspjeti, ovisi o danu… Ili večeri, reklo bi se… A, da, ovisi ponešto i o njemu…

Ovaj put na konkretnoj trpezi bila je Verdijeva opera Macbeth, jedna od onih mračnijih partitura što se nije uspjela nametnuti kod najšire publike načinom kako su to uspjela mnoga druga majstorova djela: njih više od tucet… Iako su Nabucco i Rigoletto dvije opere u kojima je ključna figura povjerena srednjemu muškom glasu, bez imalo sustezanja može se kazati da je opera Macbeth svojevrstan "koncert za bariton i operni ansambl". Kvantitativnošću otpjevanih taktova, ovo je opera u kojoj je bariton gotovo stalno zapjevan na sceni. Ili je sam, ili oko njega oblijeću ini solistički sateliti: Lady Macbeth, Banco, Macduff…

Sukladno s opskurnošću i same radnje i notne magme, bilo je i izvođenje same predstave ove večeri u Beču. To je zapravo iznimno iznenađujuće, budući da je svaka izvedba u ovoj Kući: na razini premijere! Orkestar pod ravnanjem inače sjajnog dirigenta, imenom Evelino Pidò, nije muzicirao na uobičajenoj razini kakva se pristoji i kakva se očekuje na jednoj ovako kultnoj adresi svesvjetske operistike! Ako i nije bilo krivih tonova, pogrešnih upadanja ili sličnih uobičajenih prijestupa diljem kazališnih rupâ, a onda sam doista ostao zapanjen mlakošću angažmana orkestraša, neizbalansiranih fraza i nehajnoga zvuka instrumentalnog ansambla. Srećom pa nije izvođen onaj famozan balet, jerbo tko zna kako bi to ispalo!? (Ustvari, možda bi on zapravo i oživio orkestar, potaknuo ga na živost i prokrvljenje predstave?) Zbor je ipak bio bolji, a pripremio ga je Thomas Lang. Kvaliteta ovoga ansambla ogledala se u onim separatnim izdanjima kad su rodno izolirani. Homogeniji bio je ženski korpus (scena s vješticama spočetka) od onoga muškog, poglavito u poznatoj numeri "Chi v'impose unirvi a noi?" što je anticipacija sličnih muškozborskih točaka u operama Rigoletto ili Un Ballo in maschera. No, u finalu I. čina, osobito u njegovom a' capella dijelu bio je jako moćan, dok je vrhunac ipak ostvaren u jednom od najjačih i najpoznatijih Verdijevih zborskih arija: "Patria oppressa" iz IV. čina.

Sa solistima je bilo turbulencija.

U prvom redu valja se potužiti na domaće gore list, Bečanku s jakim mačem dramskog soprana, Martinu Serafin (Lady Macbeth), koja je dosad izgradila već zavidnu karijeru; no, žalibože, njezin je učinak u ovoj prilici bio posvemašnji podbačaj. Nisam uspio ući u trag razlozima njezine indisponiranosti, ali nisam stekao dojam da su oni zdravstvene naravi (uostalom, u tom bi slučaju, kako je i običaj, pred publiku izišao netko iz Opere i zamolio auditorij za razumijevanje; ili bi uskočila alternacija što ionako, poput sove, vazda bdije u gledalištu, zlu ne trebalo…).

Srećom po izvedbu i posjetitelje, stožernu rolu fenomenalno je izveo bariton Simon Keelyside (Macbeth). Pod velikim pizom tradicije koja govori kako su na ovoj pozornici nastupili svi najveći baritoni XX. stoljeća baš u kostimu ovoga škotskoga kralja (Josef Metternich, Sherrill Milnes, Renato Bruson, Franz Grundheber, Piero Cappuccilli, Leo Nucci, Carlo Guelfi…), Herr Keelyside je sasvim doskočio zahtijevima injektiranima u ovoj gustoj Verdijevoj kajdanki. Možda baš stoga što dolazi s Otoka, iz Ujedinjenog Kraljevstva (rođeni je Londončanin)? Njegov glas ispunja prostor neobičnom ljepotom, a svaka je nijansa ove skrupulozne uloge počešljana besprijekorno, kao da je expressis verbis shvatio ono "koncert za bariton i operni ansambl". Scenski vrlo dosljedan i lijep za oko, uvjerljiv u svojim dramaturškim izazovima: u onolikoj mjeri koliko mu je to omogućavala redateljska postavka.

I Jongmin Park (Banco) briljirao je u svojoj ne prevelikoj, ali važnoj roli. On potvrđuje kvalitetu sve veće ekspedicije iz Južne Koreje što sve više zaokupljaju ruže solista razbacane po europskom kontinentu. Glasovno je do u detalja pogodio verdijansku gestu i trgnuo pravu stilsku žicu njegove glazbe, baš kao i Bror Magnus Tødenes (Malcolm), u čijoj je ekspesiji bilo puno toga dopadljivoga. No, najviše patosa, uz naslovnog protagonista, bilo je u tenora Jorgea de Leóna (Macduff): što zbog uživljaja u ono malo masla što mu je dodijeljeno, što zarad predivnog tenoroidnog spintinga pri kovitlanju verdijanskim frazemima. Ipak smo u Beču, u prevažnoj opernoj pokaznici na Kugli zemaljskoj pa su, uza sve prijašnje pokude, Lydia Rathkolb (Službenica Lady Macbeth), Lars Wendel (Fleanzio) i Ayk Martirossian (Doktor) one svoje haiku-uloge sretno priveli svome koncu.

Lošim aspektima predstave, o kojima je već bilo govora, pribrojio bih i redatelja Christian Rätha, te scenografa i kostimografa Garyja McCanna. Ovdje nije bilo suvisle redateljske kreacije, jerbo je, izgleda, akutna i drastična persiflaža bila jedino što se htjelo postići u odnosu na već ubicirane kanone u opernoj praksi s ovim naslovom. Inzistiranje na osuvremenjavanju radnje oblačenjem u moderne vojne odore sve aktere radnje, bilo je više oblačenje u smislu naoblake s fortunalima juga i neverom, negoli u pogledu kostimografske ingenioznosti što ima oduševiti gledatelja! Okljaštrenost scenografskog nazovi minimalizma opravdanja ima jedino u potcrtavanju makabričnih i oniričnih registara fabule, pa ako je to bio smisao, a onda neka mu/im bude… U tom smislu učinci Marka McCullogha sa svojim reflektorskim doprinosima i Nine Dunn, koja je priredila sad već u operi toliko "suvremene" video-projekcije, mogu se smatrati svrhovitim i takorekuć funkcionalnim.

Sabravši sve dojmove skupa, i odvojivši kukolj od žita, moram ipak ovu predstavu etiketirati kao veliko razočaranje; jerbo, ipak sam u Državnoj operi u Beču…! Standardi koji su postavljeni diljem daleko manje razvikanijih operišta, a kojima sam imao i sreću i čast osobno nazočiti, ne ostavljaju mi prostora za biti pozitivan naspram ove bečke predstave. Ali, učinit ću od ovog šoka udarnu iglu, pa ju pretvoriti u pozivnicu i pokušati što prije doći opet ovdje na detoksikaciju, na ispiranje rane rivanolom neke ljepše i bolje, kaloričnije i sočnije operne predstave. Ipak je ovo Beč… Možda ovaj put nisam imao sreće… Sezona još dugo traje…

Siniša Vuković