Za razliku od pragmatičnosti, skromnosti i štedljivosti državljana Švicarske, čije je stanovništvo u posljednjih četrdesetak godina naraslo za oko 2 milijuna, hrvatska država se skrbi za Hrvate izvan Republike Hrvatske umnažanjem zakona, uredaba, organizacija i odbora.
Tihomir Nuić
„Otkada sam napustio staru kuću na otoku u Dalmaciji, više nikada za mene nije postojalo mjesto koje bih nazvao svojim domom. Živio sam uvijek u šatoru poput ovog u kojem sada stojite.“ Ivan Illich, u: „Vernakularne vrijednosti“
Već me dulje vremena muči izjava poznatoga izraelskog pisca Amosa Oza koju je izrekao u razgovoru s jednim švicarskim novinarom: Zemlja se ne može osloboditi, nego samo čovjek. I zaista, nakon iskustva s „oslobođenim zemljama“ kakve su bile SFRJ i brojne totalitarističke državena europskom istoku i diljem svijeta, valja biti oprezan pri korištenju pojma „oslobođenje“ u odnosu na zemlje. Oslobođenje je izvedenica od riječi sloboda čiji nas staroslavenski korijen, prema Petru Skoku, upućuje na osobu i svoj. Sloboda je prema tome ponajprije sebstvo, biti poseban, svoj, razlikovati se, što pojedincu u njegovoj ljudskoj osobitosti omogućuje da ne bude samo prirodni organizam, nego i duhovno biće. Unatoč općeprihvaćenoj terminologiji u publicistici, pa i u znanosti, o oslobađanju prostora, teritorija, zemalja i država, etimologija pojma slobode nas prvenstveno upućuje na čovjeka kao nositelja slobode i njezine izvedenice oslobođenja, kako tvrdi i sam Oz. Sloboda, naime, postoji samo u kontekstu života. Gdje nema života, nema ni potrebe za slobodom.
U trenutku kad se „povijesno nerođeni narod“ budi da zaživi i oživi zamrlo sjećanje „ad usum Croatiae“, kako ga prije više stoljeća zabilježi povjesnik Ivan Lucius-Lučić, Franjo Tuđman obećava u ime svoje Hrvatske demokratske zajednice „nedvojbeno uspostavljanje duhovnoga jedinstva između domovinske i iseljene Hrvatske. Nova hrvatska vlast, na svim razinama, treba poduzimati svrhovite korake radi omogućavanja što bržeg povratka što većeg broja hrvatskih ljudi iz svijeta u domovinu“ (31. I. 1990.). Budući da su sve dosadašnje hrvatske vlasti redom izazvale protivan učinak, naime, nepovratak selilaca i masovno iseljavanje, autor osjeća potrebu da na primjeru hrvatske migracije provjeri u kojoj je mjeri Hrvatska svoja, tj. oslobođena.
Švicarski primjer ophođenja s državljanima u migraciji
Zna li netko, što je to peta Švicarska? Švicarski narod i državu čine četiri jezično-etničke skupine (francuska, njemačka, retoromanska i talijanska) pa se sukladno tome govori o četiri Švicarske. Pod petom Švicarskom misli se na švicarske državljane koji žive izvan Švicarske, a računa se da ih ima oko 750 tisuća. Država vodi o njima brigu. Zatraži li migrant pomoć države, posjetit će ga osoba iz diplomatske službe, snimiti njegovo stambeno stanje, prebrojiti osobe u stanu i istražiti prihode. Tek nakon ovog uvida odlučuje nadležno mjesto u Bernu o (ne)opravdanosti zahtjeva za pomoć. Godine 2014. Država je isplatila oko 1,6 milijuna franaka svojim osiromašenim državljanima diljem svijeta, a radilo se o 295 slučajeva ili 442 osobe.
Peta Švicarska ima bezbroj udruga i krovnu organizaciju Švicaraca u inozemstvu (Auslandschweizer-Organisation – ASO), staru preko stotinu godina, a redovito joj predsjeda ugledni umirovljeni političar u domovini koji na tu dužnost dolazi izborom. Vrhovno tijelo čini Vijeće (Ausländerrat) od 140 članova s četverogodišnjim mandatom, koje se bira na temelju podjele geografskih područja. Vijeće je neka vrsta parlamenta i svake godine u kolovozu u glavnom gradu države organizira kongres Švicaraca koji žive u inozemstvu. Ta krovna organizacija, s dugom tradicijom, ne može doduše ni približno okupiti sunarodnjake u onom broju u kojem se švicarski iseljenici u SAD-u, Kanadi ili Australiji susreću na svojim skupovima, s više tisuća sudionika, ali je ona tradicionalni državni partner.
Swissemigration je ured pri Ministarstvu vanjskih poslova s desetak namještenika koji 365 dana u godini danonoćno stoji na raspolaganju Švicarcima u inozemstvu za sva pitanja konzularne naravi. U posljednje vrijeme je nastao veliki problem deponiranja novca na švicarske banke, koje, zbog problema s američkom administracijom i nakon plaćanja silnih kazni, nisu bile spremne pružati usluge Švicarcima u inozemstvu.
Priča o petoj Švicarskoj je fascinantna jer nosi u sebi poruku o bliskosti s raseljenim narodom unatoč prostornoj udaljenosti. Država se prema najboljoj tradiciji demokratskih društava stavlja u službu naroda i želi se pokazati oazom života. A upravo je demokratska i pravna država najviši stupanj civilizirane organizacije koja narodu omogućuje život i opstanak na njegovu etničkom i povijesnom prostoru. Kako život treba državu, tako i država treba život zbog održavanja zemlje i naroda. Želja za trajnim i sređenim životom na zajedničkom prostoru potiče u narodu volju da čuva i sačuva državu. Zakonom se dade dosta toga regulirati (obveze i povlastice pri povratku), ali se zakonom jedva može podići svijest. Ne treba toplu vodu izmišljati, jer i civilizirani narodi kao Talijani, Španjolci, Francuzi, Švicarci i drugi s iseljeničkim utegom imaju zakonske regulative. Švicarci koji žive izvan Švicarske imaju u novom sazivu parlamenta jednog zastupnika. Talijani imaju 6 mjesta u senatu, a Francuzi 12 u poslaničkom domu. U parlamentima nekih država građani koji ne žive u matičnim državama nisu zastupljeni, a u nekima jesu.
(Nastavak slijedi)
Tihomir Nuić, (preuzeto iz lista "Politički zatvorenik" br. 270., https://www.hrvati.ch/index.php/kolumne/razmisljanja/1965-tihomir-nuic-majka-hrvatska-i-njezina-djeca)
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više