Ruski narod i njegov geopolitički Pakt
Tema geopolitike je ruski narod – a ne ruska država ili ruska kultura. Svi temeljni koncepti koje smo unaprijed iznijeli služe samo da razjasnimo ovu činjenicu. To znači da su Rusi za Dugina, kao što smo istaknuli u prvom dijelu ove analize, mesijanski narod predodređen da dovede do “okupljanja Carstva”.
U tom smislu Dugin nije ni ruski nacionalist, pa čak ni imperijalist u smislu pomlađivanja Ruskog Carstva. U njegovim očima Rusi su narod Svjetskog Carstva jer nisu subjekt nacije već “univerzalističke civilizacije”, odnosno civilizacije koja je sposobna dovesti do Carstva Kraja:
“Ruski narod je krenuo korak po korak prema tom cilju. U svakoj fazi svoje nacionalne ekspanzije dosezali su novu razinu mesijanskog univerzalizma – prvo ujedinjavanjem Istočnih Slavena, zatim uključivanjem tursko-tatarskog potopa iz sibirske stepe, zatim kretanjem prema jugu, u pustinje i planine, i na kraju su stvorili divovski politički blok koji je u sovjetsko doba kontrolirao doslovno polovicu svijeta. Ako shvatimo da je ruski narod u svojoj biti upravo prikaz ovog procesa izgradnje carstva, odlučujući vektor u stvaranju ‘Stanja apsolutne ideje’, tada će također postati jasno da postojanje ruskog naroda ovisi o nastavku ovog procesa (…) Ako ograničimo ili potisnemo taj vektor, pogodit ćemo Ruse u njihovo srce, uskratiti im nacionalni identitet, transformirati ih u povijesni rudiment i uništit ćemo globalni teleološki eshatološki planetarni proces.” (FG, “Rusija i svemir”, poglavlje 3 “Rusija je nezamisliva bez Carstva”, str. 175.)
Prema Duginu Rusi grade carstvo
Dugin smatra Ruse izgradnjom civilizacije, koja je u njegovim očima pretvorena u ljude koji grade carstvo. Štoviše, civilizacija koju su predodređeni izgraditi je univerzalna u vrlo osebujnom smislu te riječi, odnosno izraz je euroazijskog Raumsinna i odnosa koji Rusi imaju prema njemu. Ovo “značenje ruskog prostora” sastoji se u činjenici da se ruski Grossraum ne može obuzdati i mora obuhvatiti cijeli svijet, analogno načinu na koji su Rusi kroz povijest asimilirali različite narode u svoju vlast:
“Naime, jedinstvenost ruskog nacionalizma leži upravo u njegovom globalnom karakteru – on nije toliko povezan s krvlju koliko s prostorom, tlom i zemljom. Rusi će izgubiti svoj identitet i nestati kao nacija, izvan Carstva”. (FG, poglavlje 5 “Sudbina Rusije u carskoj Euroaziji”, 5.1. “Geopolitička magija u interesu nacije”, str. 219.)
Moramo naglasiti – kao što to čini i sam Dugin u brojnim prilikama – da to nije nacionalizam u smislu koncepta Velike Rusije. Ipak, i donekle suprotno, to je globalizam globalne Rusije.
Stoga, kada Duginovi branitelji ističu da on zapravo nije nacionalist, ne uspijevaju vidjeti – obično namjerno – da je on samo mutirao u nešto daleko veće. On nije mali šovinist, ne zato što ima sumnje u šovinizam, već zato što ima sumnje da je mali. Njegov šovinizam je samo, doslovno, kozmičkih razmjera i sposoban je – štoviše, prisiljen – prihvatiti i apsorbirati sve druge šovinizme.
Globalno Euroazijsko carstvo
A ovako nešto ne možete izvesti zabranjujući svojim partnerima da mašu vlastitim carskim zastavama. Euroazijsko Carstvo je zamišljeno kao Carstvo carstava, globalno carstvo koje obuhvaća blokove moći ili Grossraumen, a ne suverene nacionalne države ili bilo koju političku formaciju kojom ne upravlja geopolitički univerzalizam kopnene moći.
Iz tog razloga Dugin je uvijek otvoren za potporu bilo kakvom nacionalizmu pod uvjetom da je ekspanzivan, jer je to u njegovim očima samo prirodan proces stvaranja velikih prostora koji je u osnovi teleološki i neizbježno će dovesti do stvaranja pomlađivanja sila osovine koje ovaj put ne će izgubiti svjetski rat.
Jedino bitno je da Rusija ne izgubi svoju imperijalnu sudbinu:
“Sada, nakon pada Sovjetskog Saveza, Zapad pokušava Rusiji nametnuti drugačiju geopolitičku funkciju, pretvoriti je u političku strukturu nesposobnu za izravno sudjelovanje u međunarodnoj politici i ispunjavanje svoje misije izgradnje civilizacije. (…) Rusiji se nudi uloga regionalne države (…) regionalna država ima veće političke ambicije od zajedničke države, ali uvijek ostaje manje od supersile ili carstva. Istovremeno, regionalna država ima određenu slobodu prema svojim neposrednim (slabijim) susjedima i uvijek može vršiti politički i ekonomski pritisak na njih (…). Za Rusiju bi postati regionalna država značilo odricanje od najdubljeg nacionalnog impulsa koji je temelj njezina najdubljeg identiteta.” (FG, 3.3. “Zamka ‘regionalne države'”, str. 176.-178.)
To bi, moglo bi se dodati, slika Rusije koju projiciraju RT i suradnici, a koju je njihova zapadna publika manje-više odobrila kao njezino pravo da vrši “pritisak” na svoje susjede i tako omogući medijskim konzumentima koji sjede na svojim kaučima daleko od zona sukoba s osjećajem realpolitike koja se vraća na svjetsku scenu.
Međutim, kako većina imbecila u ovoj demografskoj skupini nema pojma o tome što znači biti “pod geopolitičkim pritiskom” i kako biti velik u isto vrijeme ne znači biti moralno opravdan, ovaj osjećaj stvarnosti koji pruža ruska slika o sebi projicirana na Zapadu prilično je krhak; gotovo krhka kao i napuhani ego onih koji padaju na to.
Dugin odbacuje pojam “regionalne države” čak i kao prijelaznu fazu u procesu izgradnje carstva. Rusija mora biti na putu stvaranja carstva, a to što je regionalna država možda se može koristiti samo kao lukavstvo, dok se kontinuitet procesa mora održati.
Univerzalizam kroz sovjetski ideološki i društveno-politički model
Međutim, stvarni i legitimni, iako neispunjeni, izraz – i predosjećaj – Euroazijskog Carstva može se naći u Sovjetskom Savezu:
“Nemoguće je poreći činjenicu da je osovina Sovjetskog Carstva bio upravo ruski narod koji je ostvario (iako samo djelomično) svoj jedinstveni univerzalizam kroz sovjetski ideološki i društveno-politički model.” (FG, poglavlje 3.4. “Kritika sovjetske državnosti”, str. 178.)
Ovaj kratki odlomak može nam pružiti uvid u to što je točno taj “jedinstveni univerzalizam” i što čini onima koji su njime “univerzalizirani”, imajući na umu da Dugin traži nešto daleko radikalnije od sovjetskog modela.
I, ako još uvijek postoji određena neizvjesnost o tome zašto Rusi i zašto Rusija, Dugin to objašnjava prilično sažeto:
“Novo Carstvo mora biti izgrađeno kao Carstvo upravo sada (…) Taj se proces ne može ostaviti po strani za neku buduću perspektivu, nadajući se boljim okolnostima u budućnosti. (…) Sama država praktički se nikada nije razvila u Carstvo. Carstva su izgrađena odmah, kao izraz jedinstvene volje za izgradnju civilizacije (…).” (FG, 187)
Dakle, sve je u odluci Suverena, kako bi Schmitt rekao, zanemarujući sve ostalo, osim odluke da:
“Postojanje ruskog naroda kao organske povijesne zajednice nezamislivo je bez izgradnje carstva, kontinentalne kreativnosti. Rusi će ostati narod samo u okviru Novog Carstva. Ovo Carstvo mora, u skladu s logikom geopolitike, strateški i prostorno nadmašiti svog prethodnika (Sovjetski Savez). Stoga Novo Carstvo mora biti euroazijsko, kontinentalno i – u perspektivi – Svjetsko Carstvo. Bitka za globalnu vladavinu ruskog naroda nije završena.” (FG, 188)
(Nastavak slijedi)
