Herceg – Bosna je doista svijet za sebe, o kojem mi dosta govorimo, ali – ne budi nikom krivo – s malo poznavanja i volje da što tamo i uradimo
Don Franin odnos prema vjernicima je stroga subordinacija (vojnička poslušnost). Radić smatra da je to opravdano (iako mu se ne sviđa), jer bi narod bez vjerske discipline i reda zagrezao u zlo. “Nije istina što sam čuo da bosanski franjevci nijesu imali pravoga crkvenoga odgoja, da ne shvaćaju zadaće svoje crkve.”
Mnogi mu se starac fratar – župnik u svojoj pustoši i sirotinji pričinjao kao svetac iz davnih kršćanskih vremena. “Dakako nema svuda toliko “kulture”, koliko bi tko možda htio, ali su zato srca – uz uzvišeno shvatanje svog zvanja – svuda do naivnosti čista, a i to nješto vrijedi.” (Radićevo srce!)
Na veličajnom vrelu Bune razgovara sa Šejh Hindijom, otac mu je došao iz Indije. Mali Alija Bjagorić (10 – 11 godina) veli Rdaiću da govori hrvatski kao da je iz Bodne, te ga upita odakle je. Na vrelu Bune sretne dva seljaka košarača iz Nevesinja, starijega nazove gazdom a ovaj tužno odgovori: “A, nijesam ja gazda, ja sam siromah Obren Kovačević iz Nevesinja”.
Boravi kod begova Hrasnica blizu Ilidže. (jednoga nije baš lijepo opisao Zvonimir Kulundžić u članku o atentatu na Stjepana Radića, op., T.T.)
“Kad i ne bismo znali da koran (Kuran) zabranjuje uzimanje kamata, na prvi bi nam pogled bilo jasno da na istoku nema glavnog biljega zapadne… kulture; nema cijene kapitala…, nema svijesti o kulturnom znamenovanju kapitala, nema, da tako kažem sistema kapitalističkoga. Tu se živi – govorim općenito – od danas do sutra, tu je sve provizorij.”
“Na zapadu ima staleža s posebnim pravima, pa se duševni život na zapadu – npr. književnost – ne može ni zamisliti bez toga: ta već stotine godina svi se naprezaji na zapadu troše za izravnjivanje tih prava. Otuda to što sirotinja na zapadu govori o svom siromaštvu s jadom i jalom. A ovdje tome ni traga. Ni spominjao ne bih toga da se nijesam morao čuditi gledajući kako su moji gostoprimci begovi postupali sa hamalom (a hamal je najniži stvor ovamo) – kao sa sebi ravnim Mahmud beg mu npr. podao svoju duvan kesu i lijepo s njim razgovarao. Može li se to u nas i pomisliti?” (doduše hamal, tj. nosač i radnik je u ovom slučaju osoba koju je zadesila zla sudbina, pa je osiromašio. Pitanje je bi li inače bili s njim toliko ljubazni. op., T.T.)
Radić zapaža da je muslimanski puk zadržao stara prezimena, dok su plemići i bogatiji uzeli prezime po slavnom pretku ili funkciji koju vrše. Izuzetak čini stara loza begova Kulinovića (Kulenović?). Čudi se neskladu u odijevanju, tj. da ljudi na lijepu odjeću stavljaju oderane opanke, djevojku u dronjcima sa krasnim vezivom itd. To je siromaštvo i stoljetni nemar.
Etnograf Radić u Kolima kod Jajca snima stan, tj. stanje Petra Radulovića. “U tom stanju ima: kuća, zgrade, mlječar, tkalica i košara. Kuća je samo kuhinja: prizemna, drvena, nepopođena, slabo pokrivena daskom. Zgrade su kojekako od kratkih brvana, ili bolje od stabala slupane prostorijice, neuredno pokrivene slamom i kukuruzovinom: to je ono za zadružnoga čovjeka i ženu što su u Slavoniji “kućari”. U mlječaru je mlijeko i drugi smok. U tkalici žene tkaju. Košara je opletena, blatom omazana i pokrivena ograda za blago.”
Uz Vrbas zapisuje i narodni rječnik. U Varcar Vakufu (danas Mrkonjićgrad, op., T.T.) nalazi staroga i junačnoga Mustajbega Kulinovića koji ga pita: “Čuj, moj Muhamed kaže da je Hrvat. I ja bih bio, samo ne znam što je to. Ja se bojim da ne bude i gore. Reci mi pravo što je to?” Radić mu tumači osnovno o hrvatskoj povijesti i narodu, na što će Mustajbeg: “Ah, još bih ja mogao…! Ali ja znam da će biti kako je i dosad bilo, da će prva naša puška puknuti za drugoga.” “Ja ga nijesam htio pitati što misli, jer držim da sam razumio.” Opet mu tumači stavove hrvatske, a Mustajbeg odgovara: “E, onda ja volim ovako, uz jačega.” “Da, mislio sam ja – vi ste svi voljeli uz jačega, zato je i nama i vama ovako… A ja vidiš… ne volim uz jačega, kad znam da je pravo na mojoj strani, pa ma ostao sam, – ja ću dok me teče, za pravo: ostao, propao.” (nisu u pravu ni Mustajbeg ni Antun Radić već don Mihovil Pavlinović koji kaže da postoji vrime kada treba mučati i vrime kada treba reći jok, op., T.T.)
Zanimljivo je opažanje Radićevo: ” Ja sam se na svom putovanju po Dalmaciji i Crnoj Gori uvjerio da je socijalni položaj žene u našem narodu, kao i drugdje, najtočnije mjerilo kulture: gdje ona neće biti robinja tu je zadruga nemoguća.”
Mislim da Radić pretjeruje opisujući kršćansko nepoznavanje života muslimana: ” Kada sam ja i jednim i drugima pripovijedao što sam vidio ovdje ili ondje u Turaka (Bošnjaka, op., T.T.), oni su zijajući slušali kao da im pripovijedam o dalekim stranama svijeta. Ja sam se tomu čudio: oni ne znadu o svojoj okolini upravo ništa – osim o svojim suvjercima.”
Evo malo i opisa svećenika: “Domaći župnik duvanjski g. fra Lujo Radoš primio me i počastio kod sebe lijepo i hrvatski. Kapelan njegov g. fra Ilija Rozić krasno je hercegovačko dijete, ko gora, a krasan. Inteligentni g. fra Didak Buntić koji se tamo desio, mila je no i ozbiljna duša od čovjeka. Sva su mi trojica zasladila naporni boravak u Duvnu, pa zaslužuju veliku moju hvalu. Sve su to dobri ljudi samo mislim da ih u školama previše navijaju. Od naroda su dalje nego što bi po mom sudu trbalo.” (danas su učenici previše rasterećeni, a Crkva došla toliko narodska da je to ponekad neugodno op., T.T.)
Kod Travnika sreo je Mustajbegova sina Hasanbega koji je nakon u gimnaziji 5 godina školovan u Istanbulu. Kada ga Radić upita ima li djece on odgovori da ima jednoga, pokaže rukom visinu djeteta, Hrvatića. A ocu mu Mustajbegu hrvatsko ime strano.
Učitelje, svećenike, i razne ljude Radić je okupio da mu sakupljaju etnografske podatke; ali najviše se hvali na kočijaše sa kojima je 570 km po BiH prošao, da su najbolji poznavatelji ljudi.
“Svi su moji kočijaši bili “turci”. Dijelim ih na dvije skupine. Jedni su lutorani (pogrdna riječ, dolazi od luteran, protestant) – fukara. To je produkt islama i novovjeke kulture zajedno. Djeca muhamedanska ne idu u školu, nego u mejtef (mekteb, vjerska škola), dangube po čaršiji, pa kad su za službu i što zasluže piju i uživaju sve što im je donio Švabo.” “Druga su skupina svoji kočijaši, ljudi oženjeni…, ostat će mi dugo u pameti. Ne mogu svega nabrajati što mi se na njima sviđa, npr. poštenje, nesebičnost, uljudnost.” Njima još znače puno dedo (hodža), babo (otac), majka, djeca, žena.
Ja sad razumijem pjesme muhamedanske što su mi prije bile zagonetka, jer sam bio pun predrasuda o tom svijetu. A gdje je još živa svetinja obiteljska, tu još uza svu mizeriju ima nješto.”
“Herceg – Bosna je doista svijet za sebe, o kojem mi dosta govorimo, ali – ne budi nikom krivo – s malo poznavanja i volje da što tamo i uradimo.”
(Svršetak)
