Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

O Titina zatvora do Švicarske

Tihomil Rađa 1968.: Jugoslavija i njen totalitarni režim približavaju se vrhuncu krize

 
 
Pred malo više od petnaest godina u Sionu je preminuo dr. Tihomil Rađa. Rođen je u Sinju 1928. Kao mladić, nakon izdržane zatvorske kazne od 7 godina, bježi 1955. u Švicarsku i tu nastavlja studije. Početkom devedesetih vraća se u Hrvatsku i uključuje u politički život.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/04/www.ferata.hr_wp-content_uploads_2016_02_tihomil_radja.jpg
Godine 1968. tiskana je jedna brošura (22 stranice) pod naslovom „Program hrvatske demokratske opozicije (unutrašnje i vanjske)“. Nedostaju uobičajeni podatci o autorima, mjestu tiskanja i nazivu tiskare. Prva rečenica u uvodu glasi: „Slobodu treba dočekati pripremljen, kako bi se osamostaljenje i demokratizacija Hrvatske provela sa što manje potresa i bez ljudskih i drugih žrtava. Teška iskustva iz bližnje i daljnje prošlosti velika su škola i ozbiljna opomena“. Na devetoj stranici čitamo: „Jugoslavija i njen totalitarni režim približavaju se vrhuncu krize, koja ide u pravcu sloma i raspada države. Približava se vrijeme, kada će Hrvati, Slovenci, Makedonci, Albanci, Crnogorci i narodne manjine doći u otvoreni politički sukob s velikosrpskim centralizmom i silom…“. Danas ove rečenice zvuče poput ostvarenih proročkih iskaza. Napisali su ih dvojica hrvatskih političkih emigranata dr. Jure Petričević i dr. Tihomil Rađa, ali da bi zavarali neprijatelja i pojačali nesigurnost, radilo se zbilja o širem zajedničkom pothvatu političkih emigranata i oporbenjaka u domovini, nisu htjeli potpisati tekst. Brošuru su ponudili kao „platformu za razmišljanje, razgovore i rad“ svim Hrvatima u domovini i u inozemstvu, nekomunistima i komunistima, „jer treba da svima jednako na srcu leži sretnija budućnost hrvatskoga naroda i hrvatske zemlje“. Način na koji se ovaj program treba ostvariti nije poziv na revoluciju, nego na demokratizaciju zemlje uvođenjem slobode govora, tiska, sastajanja, organiziranja, ukidanjem monopola Saveza komunista, ukidanjem UDB-e, raspuštanjem zatvora i logora za političke zatvorenike, dopuštanjem plebiscita o osamoodređenju naroda kojim bi se slobodno izjasnilo pučanstvo Hrvatske, BiH, Bačke, Srijema, Sandžaka i Boke Kotorske o ujedinjenju u hrvatskoj državi.

Biografija Tihomila Rađe sadrži sve elemente časne i rodoljubne izbjegličke sudbine sa silnom energijom, vedrinom i optimizmom. Bio je vanjski đak sinjske Franjevačke gimnazije. Mobiliziran je 1944. godine u hrvatsku vojsku, zbog čega ga komunističke vlasti potkraj iste godine, kao sedamnaestogodišnjaka, osuđuju na višegodišnju robiju. Izdržao je 7 godina 2 mjeseca i 13 dana. Po izlasku iz uznice studirao je pravo u Zagrebu. Zbog trajne pratnje i nepodnošljivog šikaniranja, bježi 1955. u Švicarsku. Na sveučilištu u Fribourgu studirao je političke znanosti i gospodarstvo. Postdiplomski studij pohađao je na londonskom School of Economics. Doktorirao je u Fribourgu tezom «Les critères des investissements et l’expérience Yougoslave d’après-querre». Radio je u različitim švicarskim tvrtkama, a od 1965. do 1993. kao glavni gospodarski stručnjak švicarske Federacije proizvođača satova (Federation Horlogere Suisse).

Već je 1957. pokrenuo s Jakšom Kušanom Novu Hrvatsku, jedan od novinarski najosmišljenijih listova hrvatske političke emigracije. List je bio jako informativan i odlikovao se kratkim, raznovrsnim člancima o politici, gospodarstvu, kulturi i športu. Rađa to, međutim, s vremenom nije bilo dovoljno, jer je htio i prosvjećivati. Stoga je 1977. godine s Vladimirom Pavlinićem, Gojkom Borićem i Brankom Salajem pokrenuo Poruku slobodne Hrvatske, novinu i časopis u jednom, s poduljim raspravama i ogledima. U prosincu 1984. izlazi posljednji broj glasila. Svoje je analitičke rasprave s područja gospodarstva i kritičke osvrte na nove knjige te političke raščlambe pisao suvislo, razborito i shvatljivo. Ujedinio je u sebi mudrost sinjskoga trgovca i šarm francuskoga intelektualca. Od 1988. do 1990. glavni je urednik Slobodnoga doma, službenog glasila HSS-a u inozemstvu. Surađivao je, dakako, i u Hrvatskoj reviji kao i u reviji Studia Croatica. Priredio je, sam ili zajedno s drugima, nekoliko zbornika sa simpozija kao što su „Hrvatska danas i sutra“ (Grandvillard 1969.), „Hrvatski razgovori o slobodi“ (Barcelona 1972.), „Hrvatska seljačka stranka u službi hrvatskoga naroda“ (Toronto 1987.), „Radićeva politička baština i budućnost Hrvatske“ (Bruxelles 1988.), „HSS, što je, što nudi, kome se obraća“ (Bern 1990.).

Rađa je bio član Središnjeg odbora HSS-a u inozemstvu od 1986. do 1991. Godine 1990. osnovao je sa skupinom naših radnika u Bernu HSS Herceg-Bosna. Temeljem tog osnutka kasnije je stranka registrirana u Tomislavgradu. Statute HSS Herceg-Bosna napisao je pisac ovih redaka. Stranka je tiskala 5 biltena.

Kao „sveprisutni“ Hrvat redovito je posjećivao i podupirao kroatističke simpozije na Sorbonni koje su organizirali tamošnji sveučilišni djelatnici Henrik Heger i Marc Gjidara. Pisac ovih redaka ga je tu i osobno upoznao 1984. godine. Nastalo je duboko prijateljstvo, koje je ostalo trajnim.

Načelima demokracije, kršćanskom socijalnom nauku i međunarodnim poveljama o pravima čovjeka, Rađa će ostati cijeloga života vjeran te će ih promicati u svim svojim aktivnostima.
O njegovoj solidarnosti s Hrvatima postoje brojni dokazi od intelektualnog angažmana do materijalne skrbi. A o humanosti ponajbolje svjedoči „afera lijekova“. Početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća njegov je Sinjanin Marko Veselica uhićen zbog jednoga razgovora za „Der Spiegel“ i osuđen na jedanaest godina tamnice. Rađi je poslana poruka da je Veseličin život ugrožen bez određenih lijekova. Odmah je nabavio lijekove i poslao ih po jednoj „povjerljivoj“ starijoj osobi, tajnici jedne ugledne hrvatske ustanove. Već na carini su lijekovi bili zaplijenjeni, a „ustaši“ Rađi je upućena javna poruka da može biti likvidiran. Na to je on odgovorio otvorenim pismom komunističkom režimu u kojemu komuniste poučava da živi u demokratskoj zemlji čije zakone poštuje kao i da se drži međunarodnog humanitarnog prava. Prilikom gostovanja Marka Veselice u Švicarskoj na poziv ondašnje Hrvatske kulturne zajednice, 19. listopada 1990. sam Veselici dogovorio sastanak s vanjskopolitičkim urednikom NZZ-a, dr. Christianom Kindom. Dok smo razgovarali u jednom mirnom kutu otmjenog restorana, pojavljuje se Tihomil, sjedne za stol podalje od nas i sačeka kraj razgovora. Dirljiv je bio susret dvojice Sinjana s potpuno različitim životnim putovima; imao sam dojam da su se razumijeli već šutnjom i pogledima.

Koliko je Tihomil bio šikaniran sa strane jugoslavenskih vlasti, spomenimo i ovu zgodu, tek toliko da se ne zaboravi. Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća majka mu je bila na umoru. Poslao je u Sinj ženu i malodobnu djecu. Čim su stigli u Sinj, udbaši su ih pokupili i poslali natrag u Švicarsku. Majka je umrla i pokopana bez nazočnosti Tihomilove obitelji.

Čim je to bilo moguće, povratio se 1990. godine u domovinu. Neumorno je pisao svoje kolumne u Nedjeljnoj Dalmaciji, kasnije Vijencu, Zarezu, Fokusu, Vjesniku, dok mu 1994. godine urednik po političkom nalogu ne uskrati suradnju u tjedniku Nedjeljna Dalmacija. Nakon smrti Drage Stipca, kandidirao je za predsjednika HSS-a, ali se poput broda nasukao na sveprisutni plićak: „neće nama bjelosvjetski emigranti soliti pamet“. Godine 1998. je definitivno isključen iz HSS-a, jer je čeznuo za radićevskom strankom i slobodnom, pravednom i pravičnom Hrvatskom. Spoznao je da u Hrvatskoj živi i dalje odbojnost, podcjenjivanje pa i prijezir prema emigraciji, upravo ono što su komunisti desetljećima ucjepljivali u svijest ljudi. I Rađa je postao žrtvom onoga zaborava koji je bio vlastit idealizmom ponesenim hrvatskim emigrantskim intelektualcima, naime, da prilike i vrijeme mijenjaju mentalitet ljudi. Tu lekciju su morali učiti i Rađa i njegove kolege, koji se početkom devedesetih nisu vratili da zauzmu visoke državne položaje niti da posluže „dokazom pomirbe ustaša i partizana“ i da sebe za to bogato nagrade.

Vođen nemirnim duhom i neslomljivim hrvatskim idealizmom, Rađa je 1995. utemeljio izvanstranačku, nevladinu organizaciju UDD (Udruga domovina i dijaspora) „sa svrhom povezivanja intelektualnih, stručnih i ostalih konstruktivnih snaga naroda, u domovini i svijetu, za promicanje razvitka demokratskih ustanova u Hrvatskoj“. Iznajmljuje ured za sjedište i odmah počinje izdavati bilten Udruge. Kao i obično u emigrantskom životu, troškove je uglavnom sam snosio. Naša potpora je bila skromna. Zatim uz potporu Europske unije pokreće na OTV-u program pod nazivom „Treća strana medalje“. Nakon dva mjeseca dobiva otkaz, premda je postojao ugovor. Rađa je zaboravio jedan detalj, da su vlasnik OTV-a, Vinko Grubišić, i tada svemoćni Ivić Pašalić kumovi. Onda se okreće radiju. Kupio je najprije vrijeme na Radiju 101, a onda na Katoličkom radiju za već spomenuti program „Treća strana medalje“. I tu su ga izgurali zbog previše slobode u diskusijama. Zatim je pokrenuo Debatni klub UDD-a, otvoren javnosti, u kojem se razgovaralo kao i na OTV-u o bitnim aspektima politčkog, gospodarskog, društvenog i kulturnog života Hrvatske. U tim su razgovorima sudjelovali uglednici iz Hrvatske i inozemstva kao Victor Meier, Paul Lendvai, Jakša Kušan, Vladimir Pavlinić, Gojko Borić, Krsto Cviić, Josip Šentija, Neven Šimac, Marc Gjidara, Paul Garde, Stanko Uršić, Petar Kriste, Srećko Lipovčan, Branimir Donat, Grozdana Cvitan, Tomislav Bunjevac, Stjepan Kušar, Mirko Mataušić, Branko Salaj, Mirko Galić, Dražen Mirko Grmek, Franjo Zenko, Mladen Klemenčić itd.

 
No, vlasnici prostorija su mu uskratili gostoprimstvo u KIC-u. Onda je našao prostorije po komercijalnoj cijeni kod SDP-a na Iblerovom trgu. Sa strankom se nije slagao, ali je ugovor s njome besprijekorno funkcionirao. Okupio je različite intelektualce i stručnjake, ali nije dobio ni otkuda pomoći jer je u imenu Udruge stajala riječ dijaspora – što je kod stranaca stvaralo nepovjerenje. Promijenio je ime Udruge u „Udruga za demokratsko društvo“ – ostalo je ime UDD. Radićevski je nastavio s prosvjetom puka tiskanjem brošura „Abeceda demokracije“ i „Protiv korupcije“ (oboje dr. Neven Šimac), „Referendum: čuvar demokracije“ (dr. Tihomil Rađa), „Što je tolerancija“ (Ana Matan), „Demokratski izborni sustavi“ (dr. Tihomil Rađa i Davor Gjenero). UDD je i danas aktivna, surađuje s međunarodnim tijelima i još nije propustila ni jednu zadušnicu za svoga utemeljitelja u franjevačkoj crkvi na kaptolu.

Nakon hrvatskih demonstracija u Zűrichu bi me, onako skrhanog i jadnog zbog situacije u kojoj se našao hrvatski puk, ščepao i odveo u obližnju gostionicu. Odmah bi se dali na pisanje kratkog izvješća za strane agencije (on na francuskom, a ja na njemačkom). Jednom je prilikom pronašao djevojku koja je sudjelovala u demonstracijama i radila u jednoj obližnjoj banci, i poslao je u banku da na strojopisu ispiše ta izvješća. Govorio je da je bolje da im sami ponudimo tekst, nego da ga drugi o nama pišu nasumce.

Kad sam ga obavijestio da smo prof. dr. Nikola Ivan Jović, Marijan Jakopović i ja, Tihomir Nuić, 23. listopada 1991. godine dobili termin kod predsjednika švicarskog parlamenta (gornjeg doma, Nationalrat) g. Ulricha Bremia, da ga zamolimo za izravne kontakte s Hrvatskim saborom, odmah mi je poslao „Notu“ u 4. točke na francuskom, u kojima osvjetljava trenutak Hrvatske, i zamolio me da mu je predam, što sam sa zadovoljstvom i učinio.

Kao što je u životu uvijek bio jasan, tako se nije libio obavijestiti hrvatsku javnost o nemilim događajima u Hrvatskoj kulturnoj zajednici na prijelazu u 21. stoljeće. Objavio je zajedno sa mnom članak u „Matici“ (br. 6 2001.) pod naslovom „HKZ u Švicarskoj pred rasulom“. Upro je prstom u prave krivce „samoupravljače“ (kako je volio nazivati jugoslavizirane Hrvate) koji su do osamostaljenja Hrvatske spavali pod Titovom slikom i priznavali samo „jugoslavenski“ jezik. Prozreo je i njihovu taktiku kojom se najprije prazni blagajna Udruge, a onda se polako nameće ideološka zamka. Koga su partizani mučili, brzo i lako procjenjuje i njihove potomke! Njegova se dalekovidnost, na žalost, pokazala po tko zna koji put točnom.

Iz Hrvatske se često vraćao u Švicarsku. Tražio je da se sastane s Hrvatima – članovima i prijateljima UDD-a, što smo redovito i činili. S posljednjeg predavanja mi je ostavio natuknice iz kojih ovdje prenosim glavne dijelove, a naslovio ih je „Treba li nam ovo?“.

„Iskreno moram priznati da me kao i vas muči problem moga odnosa prema Hrvatskoj, a kojeg ne mogu definirati niti svesti na jedan nazivnik, jer obuhvaća stanja od infantilnosti do libida. Stoga ja ne mogu biti objektivan niti mogu ponuditi općezadovoljavajuće rješenje, ali ne mogu ni rezignirati, što bi u ovom trenutku bilo najpogubnije.

Hrvatska je za me bila i ostala zemlja i ideal, domovina i mit – sve ujedno. Čim je samo stvarnost, opora je, čim je samo ideal, nedohvatljiva je. Približiti joj se mogu samo s obje komponente.

Hrvatski narod je mali narod, a postoje barem dva takva, isto kao što postoje mediteranska i panonska Hrvatska. O tom problemu nitko ne govori, ali se svaki pokušaj angažmana nastoji okvalificirati kao razbijanje «jedinstva». Je li tome tako, možemo samo spoznati preko usporedaba. U staroj demokratskoj Švicarskoj nastaju iz dana u dan nove udruge, pa i političke stranke. Prije nekoliko godina nastala je Autopartei, danas je u parlamentu. Pa nitko im ne predbacuje razbijanje nacionalnog jedinstva. Kad bi se na taj način razbijao jedan narod, Izrael bi davno nestao sa svojih 13 stranaka samo u parlamentu, iako je u ratu već punih 40 godina. Dakle, ni sigurnost zemlje, niti zajedništvo naroda ne ovise o brojčanom stanju udruga, nego puno više o kvaliteti istih.

Spriječiti iseljavanje! Svi studenti hoće u inozemstvo, ali bez povratka. Postoji li mogućnost te ljude zaustaviti? Naša pjesnikinja D. Rajčić izjavljuje u svom interview-u Živoj Zajednici kako sve njezine kolegice i kolege žele u inozemstvo. Ona ih želi zadržati u zemlji tako što im priča o svom pranju, čišćenju, glačanju. Možda ćemo i mi moći doprinijeti sprječavanju iseljavanja, ako uspijemo s poslom koji ova Udruga želi obavljati: informirati ljude pri povratku u domovinu, informirati javnost o zlorabi…

Ništa ljudsko nije savršeno, pa tako ni država kao ljudska tvorevina. Treba je izgrađivati i to ustanovama preko kojih će se pojedinac eksponirati, ali biti zaštićen. Nisu Saveznici uzalud nakon II. svjetskog rata u Njemačkoj najprije prionuli poslu izgradnje demokratskih ustanova. I našim ljudima, koji su još uvijek u strahu, trebaju ustanove.“

Ipak vrijeme i bolest su učinili svoje. Snaga ga je polako izdavala, tako da je vjerojatno jedini put u bogatom, plemenitom i optimizmom prožetom životu morao priznati da rezignira. U razgovoru s Radijom Slobodna Europa 8. kolovoza 2001. izjavio je: „Ovo što ću reći je malo velika riječ, ali je prije svega potreban moralni preporod ovoga društva. E, sad, koje su snage,koje mogu izvršti taj moralni preporod? Ja ih, na žalost, ne vidim. Čak i, na žalost, Crkva, specijalno ona najbrojnija Crkva koja bi trebala nešto napraviti, do sada nije istupila na scenu da nešto napravi. Imate pojedince, ali nemate kritičnu masu… Gdje je odgovorni tisak, gdje je odgovorna javna riječ? Nemate je nigdje. Prema tome, čovjek kad sve to vidi, zbroji i oduzme, mora biti pesimist“.

Politički emigrant i angažirani hrvatski borac Tihomil Rađa nije među Hrvatima imao samo poklonike. Dolazio je na hrvatske mise i zabave, ali ga je pozdravljao samo jedan dio ljudi – što iz straha, što iz prijezira, jer se javno suprotstavljao jugoslavenskoj državi. Na jednoj zabavi u Bernu mu se dogodilo, da se jedna „ugledna“ obitelj iz Berna digla sa stola na kojemu je on sa svojom ženom trebao sjediti. A bilo je to u vrijeme nakon pada Berlinskoga zida. Iz nemoći pred njegovom sjajnom hrvatskom biografijom, hadezeovski tribalisti su ga susretali s odbojnošću. Godine 1995. proglašen je s najvišeg državnog vrha, zajedno s drugim demokratski orijentiranim političkim emigrantima, antidržavnim elementom.

U župnoj crkvi, kojoj je pripadao, u mjestu Riddes oprostili smo se 23. ožujka 2002. godine od njega. S hrvatske strane se okupilo nešto njegovih prijatelja. U ime katoličkih misija od njega se oprostio fra Gojko Zovko, u ime hrvatskog Veleposlanstva g. Josip Špoljarić, a u ime hrvatske zajednice u Švicarskoj g. Andrija Babić. Naručili smo vijenac s natpisom „Dragom i voljenom Tihomilu Hrvati Švicarske“. Kremiran je i urna je prenesena u Sinj, gdje je 2. travnja 2002. položena u obiteljsku grobnicu. Na pokopu su govorili njegovi najbolji prijatelji Jakša Kušan, Boris Maruna, Josip Šentija… U četvratak 11. travnja 2002. godine održali smo u Villi Boveri u Badenu komemoraciju. Sviran je Bach, Mozart, Šostakovič (Alena Cherny), recitirani stihovi A. G. Matoša, A. B. Šimića, T. Ujevića, M. Dizdara (Dragica Rajčić), s kratkim biografskim osvrtom (Tihomir Nuić). Tada se prvi put među nama pojavio novi hrvatski veleposlanik i neoprezno uskliknuo „Slava mu“, na što je fra Ilija Šaravanja zajedno s nazočnim pukom uzvratio s „Pokoj vječni daruj mu Gospodine“, a puk, po običaju, odgovorio „I svjetlost vječna svjetila mu u vijeke“! Državni službenik je ostao posramljen, ali je nehotice pokazao s koje strane dolazi! Potpisali smo se svi nazočni na jednoj karti s popratnim tekstom na francuskom i dostavili njegovoj supruzi Chantal i djeci Ivanu i Marianne. I pokojni Žarko Dolinar je bio među potpisnicima „votre Žarko Dolinar“!

Završili smo komemoraciju slijedećim tekstom: Za Tihomila „jedino Hrvatska“ nije bila puka parola. I kad je bio najudaljenij od nje, ona je bila s njim i on s njom. Nosio je ju u srcu i u duši. O veličini pokojnika,večeras ne trebamo govoriti. Ali večeras ste vi pokazali svoju veličinu, jer ste došli oprostiti se od čovjeka i odati mu posljednju počast, koji nije bio ni državni dužnosnik, ni stranački čelnik, čak nije odlikovan nikakvim odličjem. Dapače, godine 1995. je proglašen antidržavnim elementom. Pa premda ga se marginaliziralo, Tihomil je ostao velik čovjek, publicist, humanist, demokrat i Hrvat. Upravo zbog toga večeras opraštamo svim njegovim progoniteljima! Nama je, konačno, jasno da je bio na pravom putu, jer je doživio hrvatsku napuštenost poput Zrinskoga, Frankopana, Kvaternika, Starčevića. Ostaje, međutim, njegovo djelo koje traje neovisno o trenutačnoj hrvatskoj politici i bez obzira na snagu našega sjećanja. Ako je u današnjoj Hrvatskoj bio nepriznat, to je zbog toga što se njegove vrline susreću sve rijeđe i sve je manje ljudi sposobno da to opazi.

Prijatelj Josip Šentija je nedugo nakon Rađine smrti pripremio jednu knjigu izabranih Tihomilovih tekstova s uvodom i pogovorom. Do današnjega dana taj rukopis se čuva u nekoj ladici Matice hrvatske. A stalno pratimo nova izdanja MH i pokatkad se grozimo nad razinom. To se isto dogodilo i drugom velikom uglednom emigrantu Juri Petričeviću.

Da, Tihomile, prijatelju veliki! Ugasila se adresa u Ilici gdje smo s Jozom Šentijom blagovali, razgovarali, dogovarali i upuštali se u „jezične vježbe“ od mrtvoga latinskoga do živućih svjetskih jezika. Otišao s k vjernom uzničkom kolegi Velimiru Terziću, s kojim smo, nakon njegovih saborskih obveza, provodili prevečerja u raspravama o nužnosti moralne podloge u hrvatskoj politici i hrvatskom društvu. I moj je dom osiromašio, otkad si napustio svijet. Napisao si tisuće i tisuće stranica i dokazao da si više od riječi. Onoga dana, kad ishlape samoupravljači, pojavit će se u Hrvatskoj netko, tko će potomcima predočiti tvoje djelo, koje je ujedno poruka i pouka iz hrvatske baštine u koju si se čvrsto ugradio.

Tihomir Nuić, https://www.hrvati.ch/index.php/hrvati-u-svicarskoj/hrvati-svicarska/522-dr-tihomil-radja

Povezane objave

Franjo Vlašić – hrvatski poduzetnik u Americi

hrvatski-fokus

Mala matura

hrvatski-fokus

Emotivan oproštaj od fra Gojka Zovka

hrvatski-fokus

Kratak prikaz povijesti Gradišćanskih Hrvatov u Austriji (9)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više