Danas Marko redovito dolazi na groblje u Hrtkovcima za Uskrs i Svisvete
(Kraj romana „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)
Uz visoke literalne vrijednosti, roman Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela ima iznimno vrijedne odlike povijesno dragocjenoga dokumenta o srijemskom hrvatskom selu kojega, kao takvoga, više nema. Ova će knjiga, korektno i dostojanstveno, čuvati istinu o jednome ponositome dijelu hrvatskoga Srijema, koji je, više negoli i jedno drugo mjesto u toj regiji, bio trn u oku pobješnjelom šovinizmu iz vremena devedesetih. No, u ovoj knjizi nema mržnje, niti osvetničkih pokliča, a još manje omalovažavanja ma kojega drugog naroda.
Ivan Balenović
Danas Marko redovito dolazi na groblje u Hrtkovcima za Uskrs i Svisvete, te na dan očeve smrti i na dan majčine smrti, a ponekad i nekim drugim danima. Tada donese svježe cvijeće, zapali nove svijeće i pomoli se za sve svoje umrle. Usput obiđe i grobove roditelja, djedova i pradjedova svojih prijatelja koji sada žive daleko od Hrtkovaca i ne mogu doći na grobove svojih dragih, a puno je grobova u Hrtkovcima na koje nema tko više ni dolaziti.
Marko je posljednji koji obilazi grob svojih predaka. Njegova djeca žive u drugoj zemlji, nimalo nisu vezana za Hrtkovce, za to mjesto koje govori samo o prošlim, nepovratnim vremenima, o sjećanjima koja će uskoro sasvim izblijediti, i o mrtvima. Sve to više nema nikakvu budućnost, i oni, kao mladi ljudi u današnjemu vremenu, ne osjećaju tristogodišnje naslage sudbina onih kojih da nije bilo, ni njih ne bi bilo i ne bi bili ono što danas jesu.
A priča o Markovoj obitelji je samo jedna od puno sličnih priča o Hrtkovcima, ali je utoliko atipična, što ima kontinuitet od nastanka ovoga sela do izgona njegovih žitelja iz njega. Kroz sudbinu pojedinih članova ove obitelji ocrtava se sudbina Hrtkovaca, i ne samo njih, već i ovog šireg prostora, pa čak i sudbina jednog naroda na tom prostoru.
Na koncu, svi su Hrtkovčani sada rasuti po cijelome svijetu, ili su to ovdje usamljeni pojedinci, kao što je Marko. A njegov san, kao što je to bio san i svih onih u čije kosti, krv i gene je ušla teška, masna i crna hrtkovačka zemlja, bio je skrasiti se na tom mjestu. Jer Marko je samo u Hrtkovcima bio kod kuće! Gdje god bi se našao, moglo je to biti duže ili kraće vrijeme, uvijek je za njega bilo samo privremeno. Život ga je, međutim, gonio kao Ahasfera, a kada je mislio da je ipak blizu svoga cilja, sve se srušilo, i to zauvijek. Njegovi Hrtkovci su nestali. Tako je ostao sam, i bez svog krova nad glavom, razapet između budućnosti svoje djece i prošlosti svojih predaka, između dvije države, između života i smrti, između sna i jave…
Kao i većina Hrtkovčana.
Jedino što sigurno može u dubini svoje duše osjetiti i jedino o šta se može sada čvrsto osloniti jest crni mramor na grobu njegovih dragih.
Dvije stotine godina grobovi Tomlekinih su bili obilježavani samo kao zemljane humke na kojima su stajali drveni križevi. Tek je Markov otac oko cijele grobne parcele načinio betonski opseg koji je Marko iskoristio da poprečno na njega položi devet međusobno odvojenih betonskih ploča širine oko šezdeset centimetara. Tako je obilježeno devet grobova članova Markove obitelji koji su posljednji umrli i kojih se Marko, osim svoje bake i braca-Nike, sjeća, a tu je mjesto i za njega.
Glavni zajednički spomenik od crnoga mramora postavljen je na uzglavlju tih devet grobova. Njega je Marko projektirao tako da bude u skladu s cjelinom i jednostavnog je i pravilnog oblika. Čine ga dva stubića različitih visina koji nose uspravnu ploču s natpisom, a koja je nešto izdignuta od zemlje.
Na svakoj je grobnoj ploči po jedna manja ploča od sivoga mramora, koja je ukošena pod kutom od približno šezdeset stupnjeva i na kojoj su uklesani ime pokopanog, godina njegova rođenja i godina njegove smrti.
