Povjerenstvo – uzrok nepovjerenja

Otkud čovjeku da nije sposoban ne priznati činjenice

Ta misao, taj logički zaključak iz svega zla što su komunisti počinili u svijetu i u Hrvatskoj za vrijeme njihove vladavine treba imati prioritet u suočavanju s komunističkom vladavinom u Hrvatskoj. To mora biti tema „Povjerenstva za suočavanje s prošlošću“ koju je Vlada osnovala. Na to treba podsjećati današnje neokomuniste ili bolje reći „još uvijek komuniste“ i titoiste, bilo da su oni članovi partije i političkih stranaka u Hrvatskoj, bilo da još uvijek privatno osobno vjeruju u marksističko-ateistički svjetonazor. Javnost u Hrvatskoj treba te naše sugrađane „prisiliti“ na izjavu u javnosti što misle o Titu i njegovoj odgovornosti za ubijanje na desetke i desetke tisuća hrvatskih žena, majki, djece, svećenika, redovnika, časnih sestara, domobrana, ustaša, partizana, antifašista?

Neka javno izjave što misle o pojedinačnim i kolektivnim ubojstvima i smaknućima, o koncentracijskim logorima, o izgladnjivanju i deportaciji, o mučenju i prisilnom radu, o progonu i deklasiranju građana na temelju nacionalne i vjerske pripadnosti, o sistematskom kršenju slobode savjesti, slobode misli, slobode medija i znanosti za vrijeme njihove vladavine? Treba ih „prisiliti“ da reknu smatraju li ta djela moralnim zlom, grijehom, i trebaju li se počinitelji kajati i moliti za oproštenje? Neka se izjasne smatraju li moralnim zlom svoje aktivno sudjelovanje u funkcioniranju i održavanju komunističkog režima i osjećaju li se radi toga moralno krivim i pozvanim na kajanje? O tomu treba „Povjerenstvo“ raspravljati i smisliti kako to provesti i ostvariti. Važno je shvatiti da je suočavanje s vladavinom komunističkog režima u biti pitanje morala i etike čovjeka kao takvog.

Da je Tito s partizanima i komunistima poubijao na desetke tisuća ljudi, o tome nas izvješćuju povjesničari kao jamci da je to činjenica. Za to ne treba „Povjerenstvo“. To su činjenice. Zadatak Povjerenstva treba biti da te činjenice razmotri s moralno-etičke perspektive s pitanjem o zločestoći i grješnosti čovjeka i s pitanjem odakle to da je čovjek sposoban ne priznati činjenice. Ako ima ljudi, koji ne će ili su nesposobni prihvatiti da su ubojstva partizana objektivno zla i nemoralna djela koje čovjek ne smije nikada počiniti, onda se loše piše društvu, državi u kojoj žive takvi ljudi. „Povjerenstvo“, dakle,  treba o tome prozboriti, kako je moguće da u Hrvatskoj ima ljudi  koji još danas slave Tita kao dobrog čovjeka; koji tvrde da je ubijanje nevinih ljudi iza rata dobro djelo; da je komunistička partija ona instancija koja određuje što je dobro i što je zlo i slična stajališta? Ako je jedan član „Povjerenstva“ uvjereni marksist, on će pokušati druge poučiti i uvjeriti da se sve u povijesti događa nužno po zakonima dijalektike te da je znak slobode čovjeka da to svjesno prihvati i da je razlikovanje između dobrih i zlih djela samo plod klasne metafizičke i klerikalne nadogradnje. Čistokrvni povjesničar u „Povjerenstvu“ će predstaviti činjenice na osnovi postojećih dokumenata uz žaljenje da se cijela istina još ne zna jer svi arhivi nisu dostupni. Ali da su desetke tisuće pobijenih bez suđenja sa strane partizana dokazani, te da je to po njegovom skromnom mišljenju dovoljni dokaz da se Tita i partizane proglasi zločincima.

I što sada? Što bi na sve to rekli antropolozi, filozofi, etičari, moralisti, teolozi, juristi, zatvorenici, logoraši, Crkva, udruge…? Ne znamo jer oni nisu pozvani u „Povjerenstvo“. Možemo naslućivati da će željeno zajedništvo i nužno potrebna stabilnost vladanja imati od toga malo koristi. Tim više što je osnovano „Povjerenstvo“ već na startu krenulo krivim idejnim putem. Naime kao cilj Povjerenstva se definira „suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima od Drugog svjetskog rata do proglašenja neovisnosti“. Ta formulacija je iskrivljenje službenog stajališta naroda Europe u Rezoluciji Vijeća Europe iz 2006. i Deklaracije Hrvatskoga sabora. U Rezoluciji Vijeća Europe je riječ o zločinima totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi. U Deklaraciji Hrvatskog sabora od 10. srpnja 2006. je riječ „o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990.“. 

Ovakva manipulacija sa službenim kategorijama i terminima najviših međunarodnih političkih tijela Europe i najvišeg nacionalnog tijela  Hrvatskog sabora od strane Hrvatske vlade je nedopustiv čin i skandal. To je očigledni pokušaj revizije povijesti uvođenjem novih pojmova. „Nedemokratski“ umjesto totalitarni, „posljedice vladavine“  umjesto zločini vladavine“ je pravljenje nedužnim komunistički režim. To činiti znači torpedirati napore u ostvarivanju zajedništva pomirbom i istinom. Čovjeku humanističkog i kršćanskog svjetonazora ne preostaje drugo nego molitveni pitajući vapaj: Halo, noćni stražari: kako dugo je još do zore i svjetla!? Odgovor od male zapaljene svijeće u dubokoj tami srca i uma odjekuje: Pokajte se, obratite se, činite pokoru jer ćete tako dobiti čisto srce i svijetao um. To je taj put lustracije prema zajedništvu!

Dr. Josip Sabol