Aktualna srbijanska propagandna agresija

Napokon i Srbijanci priznali kako nema popisa jasenovačkih žrtava

 

 

Od kada je u Srbiji i formalno krenuo tzv. unutarnji dijalog o Kosovu kojega je pokrenuo Aleksandar Vučić, Srbijanci različitih usmjerenja „frljaju“ verbalne i ine, zasad virtualne bombe po susjedima zvanim „komšijama“. Karakteristično je kako su u prvim redovima „bombaša“ predstavnici srbijanske vlasti, predsjednica Vlade Srbije Ana Brnabić, koja se tamo inače u malo što miješa, Ivica Dačić i drugi, a osobito su aktivni tamošnji mediji slizani s vlašću, a to su skoro svi. Dometnut ću kako imaju preko nekoliko toliko odvratnih da su jednaki ili odvratniji od nekih „odavde“. Od ovdje poznatih srbijanskih medijskih aktivista posebno su antihrvatski raspoloženi Milomir Marić, s tamošnje „srećne televizije“ – „TV Happy“, te Miroslav Lazanski, nazočan na svima i u svima, u totalitarnoj srbijanskoj mediji – od matične Politike, preko televizije srpske republike, sve do ruske propagande mašinerije zvane Sputnjik.

Holokaust u Srbiji 1941. godine

 

Lazanski je inače u tzv. „sukobu interesa“, al' to u Srbiji „ne igra“. „Laza“, kako su ga „drugari“ i ovdje zvali, dok je pio „kafu“ ispred „Zvečke“, špijunirao „drugare“, a zatim pisao za „Danas“, trenutno je i Vučićev i SNS-ov zastupnik u Narodnoj skupštini Srbije pa tako može „derati“ uokolo višestruko – za vlast. Od „Laze“ ništa novo.

 

Agresija na Domovinski rat i srbijanski 'unutarnji monolozi'

 

Duže od „unutarnjeg dijaloga“ o Kosovu traje u Srbiji agresija na Domovinski rat s ciljem da se dokaže kako je Hrvatska ustvari napala Srbiju i sve uokolo, što sada ti razni bombaši tvrde – čak i Dačić. Tu srbijansku laž smo ovdje, i matematički demontirali, ali njeno dugo i uporno ponavljanje vodi, opet, k jednom srbijanskom mitu. Zadnjih nekoliko mjeseci ova „bajka“ ima ulogu prekrivanja pravog problema glede „unutarnjeg dijaloga“, naime i formalnog priznanja Kosova. De facto ga je Srbija, malo po malo, priznala, prepustila i Sjever (Kosovska Mitrovica) i čeka se oblik tog de jure priznanja zvanog „stolica u UN-u“, „dogovor“ i sl. O tome se zapravo dijalog ni ne vodi, već postoji nekoliko monologa.

 

Tvrdosrbijanci, možemo ih nazvati i „svetosavci“, drže Vučića, najkraće, izdajnikom, nu oni su uglavnom u mraku interneta i po kojekakvim provincijskim tribinama – ne daju im u širu javnost. Jedini način da tamo dospiju je kad ih vlast i njen i medijski aktivisti, najčešće, „poklapaju“ bez prava na odgovor – kakav dijalog. Izuzetak je bio mitropolit Amfilohije, nije ga se tamo baš moglo prešutjeti. Trećoj struji mrski su i sumnjivi i jedni i drugi – misle kako si ovi „nabacuju loptu“ za zabit' siguran gol: priznanje Kosova. Što bi pak oni, nije jasno. Posebno stranu čine, slabe i razmrvljene parlamentarne stranke koje čine tzv. drugo srbijanci, peto oktobarski revolucionari, ili pučisti, kakvim ih svi prethodni drže. Unutar ovakvoga „dijaloga“ vodi se i bitka između srbijanskih rusofila i eurofila, pri čemu, izgleda, kako su rusofili trenutno jači. Rusija će vratiti Kosovo Srbiji vjeruju, samo ne znam kako, a naročito zašto, osvrćući se pritom na Krim. Real-politički gledano Rusima ide na „ruku“ baš priznanje Kosova.

 

Srbijanci opet 'potegnuli' Jasenovac

 

I onda eto nam opet – Jasenovca, ustvari taj srbijanski mit se ne gasi. Ovo što se trenutno događa s bombardiranjem s njim nije ništa novo i u svemu podsjeća na njegovo „razgorjevanje“ od početka osamdesetih pa do početka srbijanske agresije devedesetih. Tada je bio glavni propagandni mobilizatorski poklič za sve Srbe, posebno prečane, svojevrsni poziv na osvetu, a ni danas nije ništa drugo, osim što dijelom služi i za medijsko zamračivanje tzv. unutarnjeg dijaloga o Kosovu.

 

Prvo o hrvatskoj diplomaciji. „Jevrejsko-srpska izložba“, kako su je srbijanski mediji krstili, „Jasenovac, pravo na nezaborav“ postavljena je 28. 4. 2017. u Narodnoj skupštini Srbije. Jesu li u njoj već tada sudjelovali i židovski stručnjaci nije jasno, ali je nešto kasnije s nekima od njih potpisan i neki ugovor u srbijanskom ministarstvu prosvjete. Stručnjak je navodno tada rekao kako pojma nema o Jasenovcu, ali je, valjda, odlučio u projekt ove izložbe uložiti svoj ugled stručnjaka za Holokaust, dakle genocida nad Židovima. Dobro, o Jasenovcu nije znao, a je li znao kako nalazi u državi čiji se kvislinški režim pohvalio Hitleru kako je tadašnja Srbija prva „Judenfrei“ u Europi. Ako ni to nije znao, naučit će, ako bude htio. Kako bilo, što zbog neznanja, što zbog htijenja, volje, što zbog učenja o Jasenovcu samo iz srbijanskih izvora, držim kako je, htio, ne htio, pristran, te upregnut u kola srbijanske propagande. To pak mrtvima ne može nikako pomoći, ali živima može itekoliko odmoći. Niti on, niti srbijanski autori izložbe nisu se savjetovali niti koristili uslugama Spomen područja Jasenovac, nitko ih ništa o tome nije ni pitao. Zanimljivo i znakovito.

 

Kako bilo Srbija je eto mjesecima spremala postaviti tu izložbu iz Narodne skupštine, pod istim naslovom u UN-u. Osim, valjda, i ponešto istine, ona sadrži mnoštvo laži, bezočnih laži, u funkciji izazivanja mržnje među živima. Može li se takvo što, s takvim namjerama, „izlagati“ u UN-u, organizaciji koja ima sasvim druge uloge – osim ostaloga pomirenja, a ne raspirivanja mržnje? Što bi bilo, primjerice, kad bi Albanija priredila izložbu o stoljetnom stradanju Albanaca s Kosova pod raznim srbijanskim režimima – a našlo bi se materijala i ohoho? Srbija to, naravno, ne bi dopustila, u UN-u sigurno ne. Ili da možda BiH postavi izložbu o Srebrnici? Koliko bi razne članice mogle u UN-u postaviti sličnih izložbi samo kad se uzme u obzir činjenica kako je u raznim ratovima tijekom prošlog stoljeća stradalo oko 250 milijuna ljudi. Neboder UN-a za sve bi bio premali.

 

Zašto je to dopustila hrvatska diplomacija, ne znam. I sad će, kako Srbijanci prijete, ova propaganda s preciznom ulogom, postati svjetsko putujuća. Eto Žarko Puhovski (Radio Slobodana Europa) se zalaže da ju se postavi i u Zagrebu – hvali prijedlog Ivice Dačića – pa me baš zanima hoće li barem to diplomacija odavde spriječiti, ili će pozvati Anu Brnabić, koja nam također nudi „izložbu“, i Ivicu Dačića da ju otvore. Tvrdosrbijanci, i neki drugi u Srbiji, drže inače Dačića sramotom za Srbiju, čak i „Šiptarom“ ili „Arnautom“, kako oni „časte“ Albance, jer je podrijetlom s Kosova. Ako ne to, onda je katolik, što je inače zločin sam po sebi, Hrvat, Janjevac… Ne bih se u to pačao, meni je jasno kako je on bio i ostao visoki dužnosnik srbijanskih nacional-socijalista, SPS-a. Ana Brnabić po sličnima i istima nije sumnjiva samo zbog „seksualne orijentacije“, već „vuče“ i „ustaško poreklo“! Djed joj je, navodno, završio u domobranskoj postrojbi NDH koja je krenula na Staljingrad, zatim se predala Sovjetima, pa s Markom Mesićem na čelu (taj da je Stipin stric!), s Crvenom armijom došla u jesen 1944. u Srbiju – ubijati Srbijance!

 

Totalitarna srbijanska propaganda

 

Razmjeri aktualne srbijanske antihrvatske propagande trenutno su ogromni, za normalnog čovjeka neizdrživi. Treba pritom biti jasno kako su skoro svi tamošnji mediji, ponavljam, pod kontrolom vlasti, a neki koji su navodno slobodni još su, kad su Hrvati u pitanju i gori. Na toj „temi“ jedinstvo je potpuno. Samo se pitam, kad će, opet, agresija, i koliko će se vojnih obveznika, primjerice iz Beograda, ovoga puta odazvati pozivu, i hoće li njihovu kolonu, ukoliko se poželi vratiti kući, s pravca „napada“, sada Vojska Srbije mitraljirati iz zraka, kao što ih je onda, 1991. JNA?   

 

Najodurniju propagandu „šibaju“ dvije privatne televizije, TV Pink i TV Happy. Ne gledajte to, dostatno je da sam se ja patio za vas, jer ćete se razboljeti. Najniže među propagandistima propao je novinar Milomir Marić. Kad taj dva sata „intervjuira“ Aleksandra Vučića, on se u intervju uopće ne miješa. Vučić si sam postavlja pitanja i odgovara, a pita i Marića(!), doduše većinom su „na trpezi“ domaće teme. Ali kad on u zadnje vrijeme dohvati Hrvata, s Jasenovcem i bez njega, jadna im majka. Bolje da ih nema.

 

Nema popisa žrtva, Srbijanci zadovoljni i sa sto tisuća

 

Ipak iz cijeloga ovoga srbijanskog zla „iscijedila se“ i jedna istina – i oni su konačno priznali kako nema popisa žrtava Jasenovca. Nemaju Srbijanci ni popis žrtava Prvog svjetskog rata, a o Drugome da i ne govorimo. Sad bi brojka o sedamsto tisuća stradalih možda ipak bila pretjerana, iako se „špinči“ kod Dodika u Gradini, a i većina o njoj govori, pa i milijunu i više… Bili bi, neki „meki“ Srbijanci, zadovoljni i sa sto tisuća, ma prezadovoljni. I to bi moglo poslužiti u oživljavanju projekta Velike Srbije. Ovo ponovno i tko zna koje ocrnjivanje Hrvata i Hrvatske itekako je korisno u vrijeme predizborne kampanje za izbore u Beogradu – ne smije ih Vučić izgubiti, a ne će ni dati. Ujedno, ne mora se voditi itekako aktualni „unutarnji dijalog“ o Kosovu već ga se može zamračiti jasenovačkim mitom. Inače nikakve izložbe iz države koja je legalizirala četnike, nedićevce i ljotićevce, u kojoj se „debelo“ javno, politički i prije Drugog svjetskog rata prakticirao fašizam, stranački i na druge načine me ne zanima. Naročito iz one koja je devedesetih izvršila agresija na Hrvatsku, a pritom jašući i na jasenovačkom mitu koji joj je bio itekako važan i „poticajan“. Kad danas u toj državi govore o „ustašizaciji“ u Hrvatskoj, nadam se kako je svakome jasno o čemu se radi. Valjda je svakome jasno kako ne umanjujem strahote Jasenovca, uostalom ovdje nisam o njima ni pisao, već o njihovoj opasnoj dnevno političkoj, propagandnoj, zloporabi. To pak smijem, jer radi se o glavama još živih.

 

Mato Dretvić Filakov