U Ahmićima je bila engleska vojska

Nema dokaza da su Hrvati počinili zločine u Ahmićima

U Ahmićimam muslimanskom selu u kojem je tijekom građansko-vjerskog i svjetskog rata u Bosni i Hercegovini počinjen zločin, a za koji  je osuđena hrvatska strana, dok pravi počinitelj se još ne zna i ne smije imenovati, iako se zna čija je vojska prva došla toga dana na lice mjesta rano ujutro, obilježena je 16. 4. 2017. godine 24. obljetnica tog strašnog zločina. Okupio se cijeli bošnjačko-muslimanski političko-vjerski vrh na tu obljetnicu, s pravom i razlogom u selu kojeg muslimanska strana stavlja ispred Srebrenice, dajući mu više političke dimenzije negoli stradalničke. A i to govori kako se svi ti koji se toga dana okupljaju u Ahmićima ne smiju govoriti o pravim počiniteljima, i zemlji iz koje su. I stoga su Ahmići stavljeni ispred Srebrenice, jer se pravi počinitelj zločina ne smije javno otkriti.

Engleski "čuvari" u Ahmićima

Stoga, još više strašnim taj zločin čini činjenica da pravi počinitelj, onaj koji ga režirao, planirao, zametnuo i počinio, nije otkriven, iako se sâm otkrio kad je gotovo prije negoli je i prva nevina žrtva pala, došao u selo. To znači da je ta vojska, a takvih je onda kao i danas Bosna i Hercegovina bila prepuna, bila već u selu, sudjelovala u planiranju, određivanju termina i mjesta zločina. Danas u slobodnijim izvorima pisanja istine bosanskohercegovačkog građanskog, vjerskog i svjetskog rata, glasno se priča i debelo za budućnost piše, kako strašan zločin nad Muslimanima u selu Ahmići planski su počinili i  supočinili pripadnici engleske vojske („Britanci“) tada stacionirane u Srednjoj Bosni, i mudžahedini s ciljem započinjanja rata između Hrvata i Muslimana.

Engleskoj tadašnjoj politici odnosa prema beha ratu nije odgovaralo da se Srbija osudi kao agresor, to čini i danas, i taj sukob je trebalo pretvoriti u građanski rat u kojem ratuju svi protiv svih. Plan im je bio zavaditi dotadašnje saveznike Hrvate i Muslimane, što je bilo jedino moguće počinjenjem tako strašnog zločina i pripisati ga, daleko malobrojnijim Hrvatima, kako bi se kod Muslimana izazvala što veća mržnja prema njima. U počinjenje zločina prljava engleska politika angažira velik broj pridošlih mudžahedina, koji su do tog strašnog dana bili, pa gotovo, na nekom odmoru u Gluhoj Bukovici. Srpska  agresija na Muslimane nije ih uopće interesirala, u rat se nisu uključivali,  i po tome se vidjelo da su u Bosnu i Hercegovinu došli da ratuju protiv Hrvata. Kazano im je da idu u osvajanje jednog hrvatskog sela kako bi se muslimanska vojska iz Zenice i Travnika spojila. Time bi se osvojila u potpunosti Srednja Bosna i vojne tvornice „Bratstvo“ u Novom Travniku  i „Princip“ u Vitezu, čime bi bio olakšan izlazak Armije BiH na more.

Čak po nekim spoznajama u zločinu u Ahmićima sudjelovala je i Armija BiH upravo zbog važnosti te prometne poveznice odijeljenih muslimanskih korpusa. Ništa manje se za budućnost ne piše i odgovornost i suodgovornost planskog sudjelovanja Alije Izetbegovića u tom zločinu, kao što mu se pripisuje i odgovornost za druge zločine nad Muslimanima tijekom tog strašnog rata. Zna se kako je Alija Izetbegović više puta ponavljao kako je spreman  „žrtvovati i 250 hiljada svoga naroda za muslimansku državu Bosnu i Hercegovinu“. Za plansko sudjelovanje  Alije Izetbegovića u zločinu nad Muslimanima zar se ne spominje Žepa, Sarajevo, pa čak nažalost i Srebrenica. Sve to zbog istine beha rata treba ispitati, jer bez istine nema mira, kao što ga nema ni ovih 25 godina otkako je zemlja, uz Alijin pristanak iz Turske, podijeljena na dva dijela.

A da bi kasnije Englezi saprali nesapraljivu savjest za planiranje i sudjelovanje u tom strašnom zločinu, a kasnije i još nekih takvih zločina za koje su vrlo obučeni činiti, i čine ih po cijelom svijetu, šalju svog „udbaša“ da ubaci, u engleskim političkim krugovima, iscrtanu salvetu Tuđmanovo-Miloševićeve podjele Bosne i Hercegovine. Trebalo je na sve moguće načine diskreditirati Hrvatsku i hrvatski narod u cjelini, i natovariti mu teret povijesne odgovornosti daleko veči negoli su mu, ti isti Englezi u suradnji sa Srbima, natovarili u, i poslije Drugog svjetskog rata. I, nažalost vrlo dobro uspijevaju u tome, što potvrđuje i prvostupanjska presuda  šestorici Hrvata u Haagu.

Po dugom povijesnom iskustvu zametanja ratova diljem svijeta i brutalnog sudjelovanja u njima, skida svu odgovornost sa sebe i svojih vojnika, pa čak i mudžahedina, za zločin u Ahmićima. Salvet političara nagrađuju i uzdižu u visine mirnodopskog diplomata, a što biva još tragičnije muslimanski narod takvom svojom prljavom politikom šalju u krvave i brutalne, gotovo u genocidne zločine protiv oklevetanih Hrvata. Teret nedokazane odgovornosti za zločin u Ahmićima što im ga natovario engleski salvet političar, Muslimanima daje pravo da počine deseterostruko strašnije, obimnije, i brutalnije zločine nad pripadnicima Hrvatskog Vijeća Obrane i nad hrvatskim civilima, starima, ženama, djeci, svećenicima, časnim sestrama.

Ono što tu podijeljenu Bosnu i Hercegovinu i dalje duboko dijeli je i  muslimanski pristran pristup žrtvama rata. Dok svoje žrtve deseterostruko uveličavaju, sjetimo se Alijini tvrdnji da je ubijeno više od milijun Muslimana u ratu, a američke agencije za ispitivanje broja žrtava beha rata govore da je u tom sukobu stradalo svih zajedno, Muslimana, Srba i Hrvata oko 100 tisuća, hrvatske žrtve toliko puta umanjuju. Dakako i to je zastrašujuća brojka, kao i jedan nepravedno ubijeni civil, dijete, žena ili starac.

Stoga bošnjačka strana nikada se na obljetnici stradanja Ahmića nije sjetila hrvatskih žrtava koje je poubijala njihova Armija, tu u susjedstvu toga sela. Nikada nije osudila svoje zlikovce, niti su procesuirani, niti kažnjeni iako im se znaju imena. Tu pored Ahmića u hrvatskom  selu Buhine Kuće Muslimani su na najbrutalniji način poubijali 25 hrvatskih civila, u Križanćevu Selu 74, u Počulici 3, u Vitezu isilovski granatirali psmero hrvatske djece dok su se igrala na igralištu. Nešto malo dalje u Maljinama masakrirali 31 civila među kojima je bilo i bolesnih dječaka, a njihovu masovnu grobnicu ne otkrivaju ni danas. U Miletićima, hrvatskom selu kojeg više nema, ubili su 5 civila, a šesnaestogodišnjaku odrubili glavu i pekli na šporetu. Za taj zločin počinjen u blizini Gluhe Bukovice, centra mudžahedina i konclogora za Hrvate, direktno je odgovoran Alija Izetbegović i cijelo tadašnje muslimansko političko i vojno vodstvo. Ništa manje i strašnije zločine nad Hrvatima muslimanska strana nije počinila u Gučoj Gori, Krpeljićima, Bandolu, Bukovici, Brajkovićima, Ovnaku, Grahovčićima, Čuklama, Šušnju, Travniku, Ovčarevu, Brdu, Zabilju…, gotovo na svim prostorima kroz koje je prošla zloglasna isilovska Armija BiH i njeni pripadnici mudžahedini.

Te zločine bošnjačka strana nikada nije niti osudila, niti počinitelje kaznila, niti na mjesta stradanja otišla i odala počast svim tim nevinim žrtvama. A sva su to hrvatska sela u blizini Ahmića u kojima se svake godine okupljaju. Stoga je to  okupljanje, zbog nepriznavanja hrvatskih  žrtava, više političko i u službi širenja mržnje, i gradnje provalija negoli u cilju mira i pomirenja. A Bosni i Hercegovini i njenim narodima je potreban mir i gradnja mostova. Bošnjačko-muslimanski rat brojevima žrtava, koji traje cijeli nemirni daytonski mir, u kojem se svoje žrtve, na velikosrpski način uveličavanja poslije Drugog svjetskog rata u milijunske brojke dizalo, nekoliko puta uveličavaja a one druge umanjuje, pa čak i ne priznaje, nikako nije put koji vodi pomirenju, miru i suživotu.

Vinko Đotlo, Švicarska