Spasiti je jedino u – dijelovima

Prisilom su nas održavali na okupu: okupatori, agresori, diktatori…

Tvorci Daytonske Bosne i Hercegovine zasigurno su dobro poznavali njen politički mentalni sklop, višestoljetne nedovršenosti kao državne zajednice, koju su na nekom prisilnom okupu održavali okupatori, agresori i diktatori. Poznavali su daytonisti tursku prljavu ostavštinu političke neuređenosti, podmitljivosti, trajne razrušenosti, i podijeljenosti, kao glavnom generatoru očuvanja stari i pokretaču novih potresa, pa nažalost i ratni sukoba. I stoga im nije bilo teško i Daytonski (ne)sporazum ostaviti nedovršenim, što im je i olakšalo navlačenje luđačke košulje na tu tvorevinu kojoj ni sami nisu planirali dug vijek.

Richard Holbrooke i Slobodan Milošević

Time je kao i sve drugo u Bosni i Hercegovini i Daytonski (ne)sporazum ostavljen  ni na nebu ni na zemlji. Ostavljen je poput bosanskohercegovačkih kuća koje se godinama grade i za života mnogi vlasnika nikad ne budu dovršene. I taj mentalni sklop beha društva, kojeg je turski polutisućljetni zulum gotovo zauvijek upropastio, poznavao je tenk pregovarač u Daytonu, američki šerif Richard Holbrooke. Danas imamo u Bosni i Hercegovini stoga ama baš sve polovično dovršeno i sve nikad dovršeno. Sve strši i sve stoji kao spomenik neke tragične prošlosti, vremena, okupatora, agresora diktatora. Svakoperiodska povijesna nedovršenost svega što se u Bosni i Hercegovini započimalo, a gotovo nikad dovršavalo, jedini je povijesni kontinuitet polovičnosti rada i djelovanja u nikad dovršeno uređenoj zemlji.

U toj nikad dovršenoj nedovršenosti Bosne i Hercegovine iščitava se i odgovor na pitanje bosanskohercegovačke trajne nesigurnosti, podrhtavanja, i oružanih  sukoba. Jer uvijek u politički nedovršeno neuređenoj zemlji sukob naroda, politika, i vjera brzo se zapali. Jer svaki bi narod htio dovršavati započeto tamo gdje je stao, ili gdje je silom zaustavljen. A nikada nisu sva tri naroda zaustavljena, ili stala na istom mjestu, i stoga su im uvijek i različita polazišta. Ako ih kada bude. Nažalost malo ih je, ili ih gotovo i nema. Napose nema zajedničkih polazišta, ni nastavaka.

Kako u svijetu još više u Bosni i Hercegovini nitko od političkih aktera ne želi da politički dovrši i uredi zemlju, kako bi bila jednako draga domovina, otađbina i babovina, i Hrvatima, i Srbima i Bošnajcima. Nemogućnost dovršenja uređenja Bosne i Hercegovine govori o strašnim razmjerama ostavštine turskog danka u krvi okupirane zemlje. Osmanlije su trajno, kao ni jedan drugi okupator bilo gdje u svijetu, ubile i pokopale Bosnu i Hercegovinu, prije okupacije, uređenu europsku državnu zajednicu. Kasnija, u vrijeme građansko-vjerskog beha sukoba i poslije, umarširanost radikalni islamskih zemalja, i dolazak na vlast Erdoğana u Turskoj, Bosna i Hercegovina je zauvijek postala neuređena, i teško da će biti ikad, na zadovoljstvo sva tri naroda, dovršena državna zajednica. I Daytonski joj je (ne)sporazum potvrdio takvu bidućnost. Budućnost bez budućnosti.

Treba li onda i pitati zašto Bosna i Hercegovina i pred očima, odnosno pod palicom, Visokog predstavnika ubrzano propada i nestaje. Nitko joj više ne može, i ne želi dobronamjerno pomoći u oživljavanju i nitko je niti može niti hoće vratiti u život. Bosna i Hercegovina se, stoga, može spasiti jedino u dijelovima. Zato su je tvorci Daytona i započeli dijeliti, za početak na dva a kasnije na tri dijela. Mogu je spasiti samo njeni narodi, i to  svaki na svom dijelu, kojeg voli i kojeg doživljava svojom domovinom, svojom otađbinom, svojom babovinom. A budući da je ni jedan narod ne voli cijelu, ne voli je tamo gdje živi drugi i drugaćiji, svaki daljnji pokušaj s bilo koje strane dolazio je samo ubrzavanje što bolnijeg i tragičnijeg nestanka svake cjelovite Bosne i Hercegovine. 

Ni proces koji ide u smjeru sve gore i gore ne mijenja politiku bošnjačkih unitarista ni srpskih secesionista, ni bošnjačkih isilista ni srpskih načertanista. Naprosto, ne može Bosna i Hercegovina bez problema, jer je sama problem. Nije ta zemlja kriva sama sebi da je postala problem. Više su je, zapravo jedini krivac što je to što jest, su stranci, u prvom redu Osmanlije Turci, kao i drugi okupatori ili protektori. Svejedno. No jednako velik, gotovo najveći problem zemlji prave ostatci tuđinaca. Stoga, kako je sve u zemlji problem i zemlja sama problem, i lokalni izbori koji se održavaju u zemlji su problem, i ne prolaze bez problema. A kako te probleme obično, i uvijek prave domaći tuđinci, turkolozi, sva sreća da već nisu prerasli i u oružane sukobe. Jest da je to i cilj Bošnjacima, kao sa onim terorističkim akcijama u Stocu tijeko izbora.

Tamo gdje Bosnu i Hercegovinu oni drugi i drugaćiji žele demokratski mijenjati, Bošnjaci idu fizičko isilovski, a gdje jednom ne će moći ni tako zasigurno idu u rat. Najavljuju ga i prijete njime. Sarajevo tutnji ratnim prijetnjama, ujedinjenih unitarista i centralista, onih koji su zabranom predavanja i ispita petkom na sarajevskim fakultetima kako bi muslimanski studenti mogli klanjati na neki način i započeli jedan „obrazovni, školski“ rat.

„Nenaoružani“ Bošnjaci su uvijek spremni na rat kada im prijeti opasnost da demokratski budu poraženi u svojoj unitarističko centralističkoj politici u multinacionalnim zajednicama nemogućom i neprihvatljivom formulom jedan čovjek jedan glas. Takva politika „demokracije“ u slojevitim zajednicama suverenih i konstitutivnih naroda, kakva je bosanskohercegovačka, je zapravo diktatura brojnijeg naroda. I to je jedan od razloga propadanja propadajuće Bosne i Hercegovine. Razlog zbog kojeg je Bosna i Hercegovina problem, sebi i okruženju, Europi i demokratskom svijetu.

I stoga je vrijeme da je demokratski europski svijet uredi onako kako je on sam uređen, jer njeni narodi, zbog povijesnih okupatorskih ostavština, i ratova kroz koje su prošli i prolaze, to ne mogu učiniti. Za tako nešto potreban je dogovor, dijalog, tolerancija, uključivost, a toga u beha društvu nema. Bosna i Hercegovina je danas materijalno najsiromašnija europska zemlja, a u europskim vrijednostima sloboda, demokracije, suživota, tolerancije, dijaloga, uključivosti, nažalost najsiromašnija je u svijetu.

Vinko Đotlo