Država u državi

Nema Udbe – nema lustracije

 

 

Sintagma „država u državi“ čini se većini vjerojatno razvidnom, iako ima, osim političkog i mnoštvo nepolitičkih značenja, nu uvijek se odnosi ne nekakvu skupinu, organizaciju i, dakako, izvorno na državu. To je nekakva podstruktura, svakako interesna, koja njome ili stvarno vlada ili presudno utječe na vanjsku državu: vojna, obavještajna, gospodarska, tajno organizacijska…, ili sve u zmijskom kolopletu. Demokracija je onda forma, „država u državi“ sadržaj. Njoj je u biti svejedno. Može djelovati u carevini, a može barem segmentarno, djelovati i u totalitarizmima, ponajprije neke od njih još pojačavajući uz znanje diktatora (primjerice SS jedinice u Trećem Reichu). Ili slučaj pripadnika tajnih službi Trećeg Reicha – u Istočnoj Njemačkoj pripadnici Gestapoa i drugih, oni koji su sačuvali glavu u prvom naletu, prešli su k Rusima, ili Stasiju, pa je tako neki vitalni gestapovac mogao biti lustriran tek početkom devedesetih, nakon ujedinjenja, ali sada kao komunist, pri čemu nikakvo iznenađenje ne bi bilo da je bio komunist i prije prelaska nacistima.

Na zapadnoj strani je primjerice general Reinhard Ghelen, školovani obavještajac, a za vrijeme Drugog svjetskog rata šef „Fremde Heere Ost“ (istok, SSSR) poslije pomagao Amerikancima u osnivanju CIA-e, a oni su njemu „pomagali“ u osnivanju BND-a. Uglavnom, takvih primjera iz povijesti jedno more.

 

„Država u državi“

 

U novije, a bogme i u starije vrijeme „država u državi“ je često pod kontrolom neke strane države ili čak globalnih organizacija, ili samo korporacija (primjer „banana republika“), ali za takve slučajeve bi se preciznije reklo kako se radi o „državama bez države“. Tako „države nad državama“ koje imaju takvu moć, sebi podčinjavaju stranu „državu  u državi“, a ako ju nemaju, ili već postojeću ne uspiju podčiniti, one ju stvaraju. Organiziraju „šarene revolucije“ (a sve baš sve su tako i nastale) uz pomoć kakvoga Sorosa i sličnih organizacija „civilnog društva“ uz suglasnost „države majke“. Te organizacije i jesu jedan od primjera vidljivih „država u državi“. Inače za nju se obično smatra kako je nevidljiva, ali se osjeća, nu to je kao što vidimo zastarjelo. Primjerice i mediji, koji su najvidljiviji često djeluju kao „država u državi“ i protiv „svoje“ formalne države, kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Nju primjerice „dere“ i njena javna televizija, svoje pretplatnike za njihove novce. Ustvari to i jest bit postmodernog mentalnog ali i realnog ropstva: rob si i još ropstvo sam plaćaš – dakle sam svoj rob. U robovlasničkom društvu robovlasnik je roba morao hraniti i odijevati – bio je svjestan da je rob. Moderni se hrani i odijeva sam, od sitne zarade ili socijalne pomoći milostinje. Još je i potrošač, „moli“ se u trgovačkim centrima nedjeljom (druge dane radi ili lunja uokolo tražeći posao), i što je najtragičnije, uvjeren je kako je slobodan, ima ta „ljucka prava“, može eto slobodno biti peder. Štoviše poželjno je da se baš tako „orijentira“.

 

„Duboka država“

 

Osim ovoga pojma unekoliko se kao sinonim koristi se tzv. duboka država („unutarnja država“) – navodno izvorno nastao davnih dana u Turskoj, ciljajući uglavnom na stvarnu i trajnu vlast vojske i sličnih struktura pod njenom vlašću od Kemal paše Atatürka do nedavno – kad je Reçep Tayyip Erdoğan počeo rušiti staru i stvarati svoju novu „duboku državu“.

 

Trenutačno se najčešće govori kako Donald Trump ima problema s „dubokom državom“ (deep state), kako ju „rastresiti“ ili njome ovladati, navodno mu se ne pokorava potrebnom brzinom i sl., a zaostala je u američkoj administraciji, diplomaciji, tajnim službama, vojsci… i lojalnija je njegovom prethodniku, prethodnicima, nego li njemu. Štoviše, uz pomoć medija „dere“ mu kožu bez anestezije do razine da je skoro – ruski špijun.

 

Udba i „partija u partiji“

 

U Hrvatskoj, bogme podjednako u Srbiji, Sloveniji i u drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije sinonim za „državu u državi“ je – Udba. ona je ta „unutarnja država“. Struktura od bivših tajnih službi (SDB, KOS, SID) i ostataka partijske nomenklature, pa gospodarstvo, pa mediji, pa visoko obrazovanje, pa kultura… Tranzicijske zemlje, s izuzetkom Rusije (moglo bi se reći kako ju je KGB i stare strukture spasio od tranzicije) i, vjerojatno Ukrajine, Rumunjske, Bugarske… (i još?) su ih se više ili manje riješile – uglavnom budimo realni – manje postjugoslavenske nisu.  

 

Obavještajne strukture bivše države, kolokvijalno „Udba“ iako se tako  ne naziva od šezdesetih godina prošlog stoljeća, bavila se, pojednostavljeno, unutarnjim (sve i svi) i vanjskim neprijateljima – SDS i jednim i drugim, KOS (vojna) realno također s naglaskom ipak na vojsku i SID, vanjska uglavnom, vanjskom špijunažom i emigracijom, s naglaskom na hrvatsku i puno kasnije na albansku. Četnička joj je uglavnom bila manje zanimljiva. Zasigurno je bilo još „agencija“ i „podagencija“, a za života je Tito imao i svoju privatnu nadslužbu koju simbolizira Stevo Krajačić. Sve ih je ideološki, jer su i bile ideološki usmjerene, kontrolirala Partija, i to ne kao relativno masovna organizacija, već njena vrhuška, dakle „partija u partiji“ – od strategije do naloga za likvidacije. Unutra su pod kontrolom bili gospodarstvo (direktori od velikih poduzeća (uvozno-izvoznih), kombinata, industrije do kakve seoske zadruge), banke, vojska, kultura, crkve. O medijima da se i ne govori.

 

Davno je Udba surađivala pa i formirala svoju mafiju. Klasika je, kažu podatci, kako je uz znanje stranih službi, prvenstveno američkih nakon 1948., Udbi najprije dopušten šverc cigaretama. On se čak odvijao i sa „strukturama“ Golog otoka u suradnji s talijanskom mafijom. Kasnije od sedamdesetih je stigla i droga. Tako se dolazilo do novca za njenu djelatnost, nešto je išlo i za državne potrebe, nešto za otvaranje udbaških poduzeća u inozemstvu koja su se fol bavila biznisom, a u biti su prala novac iz drage im i mile Jugoslavije, ali jači igrači i iz SSSR-a. Ti „biznismeni“ su se poslije pojavili kao „strani ulagači“ u privatizacijama diljem bivše Jugoslavije. Svakako je na tom tragu najbizarniji podatak kako je „otok Goli“ imao devizni račun u Švicarskoj (svjedoči i Aleksandar Ranković). Tko li je bio potpisnik vrag će ga znati. Ustvari nikad se ne će doznati, prije svega zbog te divne demokratske Švicarske i njene bankarske tajne.

 

Jugoslavenske  udbaške, obavještajne strukture prošle su boljševičku, kominternovsku školu i nosile trajno njen mentalitet. Kominterna je pak, osim ideološki čvrste organizacije, djelovala i kao obična banda. Svakako najslavniji boljševički pljačkaš banaka bio je Staljin. Zanimljiva je njegova veza, kao sindikalnog vođe, s Rotschildima, vlasnicima rafinerija u Bakuu tada početkom prošlog stoljeća najprosperitetnijeg grada u Europi.

 

I poslije Udbe – Udba

 

Udbaši koji su devedesetih ostali u Beogradu i nastavili raditi za JNA  u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, a zatim za te inačice Jugoslavije i Srbije, uglavnom su se samo „prešaltali“ Miloševiću, a zatim ostalima. Neki od njih, sada u mirovini, nastupaju u javnosti, objavljuju knjige, nastupaju po raznim televizijama. Jedni zato što vole javnost, a pritom iznesu i poneki zanimljivi podatak, drugi vjerojatno kako bi umanjili značaj Udbe u komunističkom razdoblju, time i svoju krivicu. Tako jedan konstatira kako su tih godina udbaši poletjeli svaki svome jatu, pa tako i hrvatski hrvatskom – što je uostalom opće poznata stvar – te tu uspostavljali nove obavještajne službe. Pritom se može tvrditi kako su srpska i slovenska Udba ostale skoro neokrnjene. Za arhive (SDS, KOS, SiD), a što je zanimljivo hrvatskoj javnosti, navode kako su neke stradale prilikom bombardiranja NATO-a, dok su ostatci uglavnom kod srpske vojske u Žarkovu.

 

Glede tragova o likvidacijama uglavnom hrvatskih emigranata i ponekog albanskog tvrde kako o tome nema pisanih tragova (nisu bedasti pa da likvidatorima izdaju pisane naloge, Božidar Spasić). Kako su se još „čistili“ arhivi svjedoči i Arkanova sudbina. Navodno je bio pristao na suradnju s Haaškim sudom pa ga se u žargonu Udbe moralo „riješiti“, „očistiti“ arhiv. Kako će Hrvatska doći do tih „ostataka“ obavještajnih arhiva, makar i do preslika ne znam. Mislim teško i nikako, a što i dobije bit će oprano. Mnoge udbaše raspršene po bivšim jugoslavenskim državama poslije su preuzele i strane službe, uglavnom zapadne, američke, britanske, njemačke… Zapadne pa preuzele bivše komunističke agente! Ništa čudno, em su puno znali, em su znali slušati, a i glavu su i tako čuvali, a i špijunaža je špijunaža. Pitam se, kako jednoga takvoga lustrirati?

 

Ništa od ovoga nije ni svjetsko ni povijesno čudo jer uvijek se stare strukture nastoje „prešaltati“ k novima, recimo carska tajna služba Ohrana uspješno je i brojno prešla na stranu boljševičkih takvih (ČEKA). Njemački komunisti, cijele organizacije, masovno su se presvukli i prišli Hitleru (tzv. „iznutra crveni izvana smeđi“, SA), koji ih je izuzetno cijenio itd. Novim strukturama, naročito nakon dramatičnih državno-društvenih promjena (revolucija, tranzicija) stare su često i neophodne, jer su novi uglavnom neznalice u tehnologiji vlasti, „nepismenjaci“ pa ih donekle i vabe, naročito policajce, vojnike, birokrate – uz prethodno „pokoravanje“. I tako se „stari“  „lustriraju“ pred novima da im predano služe. Ovdje je inače trajan žal za lustracijom, a ona nikako da stigne.

 

Medija – „država protiv države“

 

Kratko ću se osvrnuti samo na ovdašnje medije jer oni su doista „država u državi“, ali što je i važnije i opasnije i „država protiv države“ i lažljivi i da ne nabrajam. I da stvar bude bolja, oni su i više nego vidljivi, za mnoge bogme i utjecajne medijske aktiviste, kolumnjare  i „istraživače“, „analitičare“… odavno je kazano i napisano čiji su „suradnici“ bili – pa ništa. Mnogi su u međuvremenu u mirovini, nu iza sebe su ostavili isti takav podmladak, pa ništa. Mediji su odavno privatizirani, privatni, strani, često nepoznatih vlasnika, a tome u liberalnom kapitalizmu ne može se, štoviše ne smije ništa. Takneš li u njih brane ih nove udrugarske i organizacijske strukture najviše nalik (kapitalističkoj) Kominterni, ali i moćne. Na prvi pogled čista kontradikcija u koju nitko kasnih osamdesetih i početkom devedesetih ne bi mogao povjerovati. No, no, ne diraj mediju, pa makar njeni korijeni sezali u bivšu „duboku državu“ (Udbu, Partiju…). Od lustracije medije dakle ništa. Moglo bi ju se istina lustrirati, ali jedino istim sredstvom „oribati“: stvarno slobodnim medijima. Nu vremena su tome nenaklonjena. Prvo, malo je takvih bilo gdje na svijetu i drugo: izgleda kako za to ovdje nit' ima snage nit' volje, a nit' novaca, a i tko bi to čitao/gledao pored sapunica, Velike braće, proizvođača idiota.

 

Mato Dretvić Filakov