Cvrčak na hrvatskom ognjištu

Matoš: U Matavuljevoj pripovijetci Bakonja fra Brne ni za lijek ne ćete naći ime Hrvat

 

 

Antun Gustav Matoš zadužio nas je svojim umijećem (artizmom), stihovima osjećajnog „sluhiste“, daškom Pariza u hrvatskoj političkoj i kulturnoj močvari, besprijekornim ukusom ali i ekstravagantnim pričama koje ne shvaćam. Ne shvaćam da čovjek tako bogatog iskustva, takav majstor u razumijevanju jezika i komponiranju rečenica, nenadmašni estet i poznavatelj ljudske psihologije; ne shvaćam da takav čovjek nije uronio u roman već da trući talent u bizarnostima.

Za mene povjesničara najdragocijeniji dio njegove ostavštine (osim spomenutih pjesama i epigrama) jest književna kritika i polemika!

„Putopisi, kritike i eseji“ (Priredio: Jelčić, Rijeka, 1990.) u kojima nije samo osvijetlio kulturne, političke i duhovne (pa i materijalne) odnose našeg belle epoquea već i utjecao na Krležu, Tenžeru, Šimića koji su pored don Pavlinovića naši najizvrstniji stilisti i kritičari. I oni su izašli iz Matoševa šala i kačketa, kao što su veliki pisci ruski iznjedreni iz Gogoljeva šinjela!

 

Matoš je upravo historijski lucidan kada opisuje Beograd uoči Prvoga svjetskoga rata, kada psihološki analizira osobu dr. Josipa Franka, kada udara svim snagama (često i ispod pojasa) na kliku naprednjaka, političkih Jugoslavena i masona, te shvaćajući podmuklu kombinatoriku Franka i Raucha. Naravno on je paradoksalan, živi u Beogradu kao starčevićanac (pače frankovac), kritizira činovnike koji imaju obitelj te su prisiljeni šutjeti i ne gristi ruku koja ih hrani, dok je  A. G. M. istodobno bohem i neženja, bonvivan koji je sve samo ne nečastivi (tj. voli sitne poklone), kao austrijski dezerter brani Austriju, kao pristaša moderne i slobodne (pa i ateističke) umjetnosti živi kozmpolitski, istodobno ogorčeno braneći malenu katoličku Hrvatsku… Usred Beograda izražava užasavanje nad etničkim čišćenjima i zločinima balkanskih naroda pri oslobađanju od turske vlasti (što su naši koalicionaši mislili o Skadru, Ljumi itd.?), groznom bratoubilačkom ratu Srba protiv Bugara, ubojstvu časnika braće Novakovića u beogradskom zatvoru (dinastija je nemoćna pred Crnom rukom!).

 

Moral Matošev ne dopušta mu da brani osrednju i lošu književnost, čak i kada se radi o bliskim prijateljima i pravaškim stranačkim kolegama. „Sapuna“ vrat Vilderu Većeslavu Wilderu (mason, za rata među prvima iz Londona činio hajku na kardinala Stepinca, veličao četnički pokret), A. Wenzelidesu (Hvaranin, prevodio u nas G. Ferrera, uljudan i ozbiljan polemičar kojeg Matoš tretira kao pas mačku), Milanu Begoviću(!), Mayeru, Krešimiru Kovačiću itd. Naprednjaku Babiću (Đalski) vrši nad djelom uzorni sat anatomije; kakve finese i nijanse jezika, kako secira kajkavca koji ne razumije prigrljenu štokavštinu, kako poliglot Matoš razumije strukturu rečenice koja otkriva gramatičko Babićevo nijemstvo, kako je estet ujedno i logičar, kakvo bogatstvo kulture i erudicije – vatromet misli, mačevanje floretom sa književno političkim vodenkonjima i krokodilima u premaloj i ustajaloj hrvatskoj bari; naime mali je broj časopisa, usto su naši pisci često konkurenti za činovničke sinekure i izdavače.

 

Ima i dirljivih momenata kada se pomiruje sa Kamovom, nakon što je genijalno izmasakrirao njegov početnički tekst. Ipak često su njegovi napadi ideološki opredijeljeni, često je tu dosjetka na nivou tamburice i bećarca, neki epiteti su moralno nedopušteni, ponegdje ima teško razumljivih lokalizama i turcizama, nekada se ponaša kao vicmaher i verglmajster koji se eto izvlači na šalu, budući je protivnik osramoćen, ukaljužen i raskupusan. On je na vrelu suvremene kulture u njenom srcu pariškom, zato i odlično parira našoj slabo pismenoj i slabo talentiranoj kritici i publici tumačeći joj osnovne pojmove, ponašajući se (najčešće!) kao uzoran vrtlar, udarajući po prstima masona i jugovića Milana Marjanovića, filozofa Bazalu i druge koji najčešće nisu čitali djela vrhunskih svjetskih književnika (vidi Matoševe studije o Baudelaireu, Stendhalu…), već hvale naše književne diletante iz svoga političkoga jata.

 

Pravoga protivnika teškaša našao je u Augustinu Ujeviću koji je kratkotrajno bio njegov epigon (naziva ga Matoš pogrdno discipulus), Tin je maestralno prikazao kako se Matoš u svojoj estetici i svjetonazoru uvelike oslanja (pače poštapava) na Barresa; to je polemika u kojoj je A. G. M. s mukom pobijedio na poene (po mojem skromnom sudu), objašnjavajući mladiću da je umjetnost velika ne po velikim idejama (osnovne misli su već dobro postavljene u doba Helena) već po velikom stilu i kompoziciji djela, da Barresu nedostaje emocije i kolorita.

 

Oronuo bolešću i dugotrajnim životarenjem Matoš postaje žestok kao dobro vino, ali i pomalo njeguje kult svoje osobe, iako neusporediv autoritet i arbitar elegantiae počinje to Ja biti sve teže, japajakanje umirućega crčka koji u hrvatskoj političkoj, kulturnoj, moralnoj i ekonomskoj pomrčini, kada cijela Europa iz lijepoga razdoblja uranja u krvavi barbarski rasap, uoči dakle Propasti Zapada odlazi naš hrvatski cvrčak Antun Gustav Matoš izvoru svome sunčanom, njegov oproštajni  ditiramb (ne Nazorov) je Notturno.

 

CITATI IZ DJELA

 

1. Predgovor čitatelju

„da se kod nas rodi kakav Napoleon, Cuvier, Kant, Renan ili Taine, dragi moji suvremenici bi ga premlatili, prešutjeli, onemogućili…

Ekomonska naša nesposobnost je upravo poslovična. Trgovina je u Zagrebu u tuđim rukama. Industrije nemamo. Nesposobnost, flagrantno neznanje i drski diletantizam upravo ključa u naših političara (…) da sposobnost upravo kompromitira.“ (misli na osobu, op. T. T.)

 

2. K. Š. GJALSKI „Za materinsku riječ“

Razlikuju se tek spoljašnjošću (osobe romana, op. T. T.). U tom romanu najbolje su opisana odijela. Toaleta je bolje ocrtana od vremena. U g. Babiću krije se veliki krojač (tailleur, taylor)

 

3. Kritika gosp. Jovana Hranilovića

Da društvo kazni širitelja smetenih ideja kao propagatora lažnoga novca, gosp. Jovan Hranilović bi već odavna sjedio na robiji.

 

4. Velečasni kritičar (o istom J. H., op. T. T.)

„Postati čovjek je ljepše no postati kralj, a postati pjesnik je ljepše no postati čovjek“.

 

5. A. G. Matoš: Vidici i putovi

Matoševe misli iz kritike A. Wenzelidesa

„Život uglavnome nije ni odviše tužan ni odviše smiješan. Lakrdije i tragedije su iznimke. Život je kao Don Kihot tragikomedija i zato je humorist najvjerniji njegov slikar. Veliki humoristi su najrjeđi pjesnici, jer je smijeh teža umjetnost od ozbiljnosti.“

 

6. Pokret, Majer – Mjajce i literatura

„Ali u Hrvatskoj se ništa ne može blamirati. U Hrvatskoj se glupost ne može nikada osramotiti“.

 

7. Nastić u Beogradu

(Nastić je kao austrijski agent vezan uz Friedjungov proces, kao i mason Masaryk i hrvatski Židov Hinković.

Radilo se o konspirativnoj „jazbini“ imena „Slovenski jug“, tu se nalazijaše raznoliko društvo, pa i Cicvarić, anarhist i karikaturist kojega je kao slijepog starca „maknuo“ drug Pijade. op. T. T.)

„…ja sam se divio načinu kako srpska propaganda zna pronaći ljude za svako, pa i najopasnije poduzeće“

 

8. Silom budala

„Taj sabor uči narod lijepe parlamentarne običaje da se ljudi grde i svađaju kao piljarice i pijani kočijaši, pa onda da skupa prodaju skupu robu koja je bez cijene kod prodavanja: značaj, karakter.“ „Tu je Akademija, stideći se narodnog imena, pa sveučilište gdje se odgajaju tek brnjičke duše i gdje osim talenta može svaki postati profesorom“.

 

9. Confetti

VELEIZDAJNIK „Recite mi zašto je Khuen tako mio bečkoj bandi?

Zato jer je kod nas bio otac srpskoj propagandi.“

 

10. Šipci

SE VEMO KUKER JE

 „Nek se žuljem hrani radnik,

Ta budala da kapital steknem, sve bez kapitala“

NAKON SLIVNICE (poraz Srbije od strane Bugarske, op. T. T.)

 „Poraz i gubitak kob je Srbije,

Što se vraga češe gdje ne svrbi je?

NADGROBNICA

„Samo pjesme skriviti je znao, Spomenik bi imo da je krao“

DJED UNUKU

„Mani se svoga idealizma, što ne živiš od patriotizma?“

OSIGURANI NAROD

„Što će Hrvatska nam, Herceg-Bosna, Balkan

Kad se za nas brinu „Jadran“, “Zagreb“, “Balkan“ (osiguravajuća društva, op. T. T.)

PIUM DESIDERIUM

„Željeznicu dobiti će Lika, kad već neće imat stanovnika.“

ŠTEDNJA

„Dok se štedi kod Zemaljske Vlade,

Na Šalati čudne kuće grade.“

EKSPANZIVNOST

„Stanovništvu našem naglo raste broj,

Velegrad je posto gradić Mirogoj.“

BOGATI RUDNIK

„Dok će cvast fukarom ova zemlja mala,

Neće nama trebat tuđih Martiala“.

 

11. Odgovor gosp. A. G. Matoša na upite Novoga vijeka „potomak Nijemca Strossmayera je Hrvat. Srpski sin to ne bijaše nikada, premda nije trebao da se asimiluje ili gubi štogod od svog nacionalnog obilježja“

„pročitajte najbolju Matavuljevu pripovijetku „Bakonja fra Brne“ koja se dešava u sjevernoj Dalmaciji, dakle u jezgri drevnoga Hrvatstva i u cijeloj toj knjizi ne ćete ni za lijek naći ime Hrvat. Srbi su u Hrvatskoj u manjini. Zajamčena su im sva prava i nacionalno ime, premda bi (…) bilo sasvim logično da se zovu Hrvati, kao što je Srbinom sin onoga pukovnika u Beogradu ili Nijemcem potomak francuskoga huguenota u Berlinu. I pored svega toga vidimo kako žive ekskluzivno, kako se ne pridružuju nikakvoj poletnoj akciji u hrvatskom javnom životu, štoviše kako su najvjerniji pridvorice protuhrvatskih stihija.“

„Naš je politički položaj izvrstan, samo ga naši političari ne umiju izrabiti.“

 

12. NA ČLANAK g. NODILA

„Po svijetu piri lahor veće humanosti (…) iako se čovjek ne osjećaše nikad  nesretniji, društvo nervoznije i rastrovanje.“

„kada već g. Nodilo kara Njemačku, neka je ne kudi u hator zemlje kalabreskih bandita, lijepih fraza i mučkih zavjera, opera i Linde Murri, palača, zastupničkih lopova i mafije.“

(Linda Murri, 1871.-1957., poznata po aferi u kojoj je ubila muža iz koristoljublja, op. T. T., pojam amoralnosti)

 

13. ZAŠTO ODOH?

„mučno mi se odijeliti od stranke gdje su najčeličniji Hrvati, zavedeni kao i ja makijavelizmom lažnog radikalstva.“

„u Beogradu 1904. uvjerih se s jedne strane na izvoru da Srbija potrebna mora i teritorijalnog dodira sa Crnom Gorom, nemoćna u Makedoniji proti Turskoj i bugarskoj propagandi, usredotočuje svu energiju oko svoje propagande u Herceg-Bosni…“

„Proti njihovom jugoslavenskom (naprednjaci, op. T. T.) istaknuo sam naš tradicijom i historijskom evolucijom stvoreni hrvatski nacionalizam, proti njihovoj tendencijskoj barbarskoj umjetnosti čistu umjetnost, klasičnu, francusku i modernu, proti njihovom jeftinom masarykovskom utilitarizmu i još jeftinijem bazarovskom (igra riječi, bazar i dipl. filozof Bazala, op. T. T.) materijalizmu kult ideala kao najboljeg izvora heroizma i energije, a proti njihovom bildungsfilistarskom antiklerikalizmu, upravo antikatolicizmu, ideju tolerancije i liberalne vjerske snošljivosti…“

„u naprednjaštvu spremnom odreći se Herceg-Bosne, vidjeh kapitulaciju hrvatstva pred organizovanom, demokratskom šovinističkom silom srpstva…“

„Dr. Franka smatrah od one vrsti nesalomljivih Hebrejaca koji dadoše Judeji proroke, a modernoj Europi najbolje liberale i demokratske revolucionare, smatrah ga našim Gambettom i Disraelijem, prvim našim realnim političarem, prvim našim realnim i uvjerljivim kritičarem užasnog ekonomskog odnošaja prema Ugarskoj.“

„poštovalac inteligencije prije svega drugoga, smatrajući i sada glupost nemoralnom pojavom, nalazio sam u dru J. Franku najinteligentnijeg hrvatskoga političara, opasnog tribuna u diplomatskoj oportunističkoj pozi, jedinog našeg rodoljuba koji šah politički igra glavom a ne srcem, kao mi sentimentalni i mekani Hrvati.“

„Frank je inače dobar čovjek kao svi ljudi beskrajne ambicije. Mnoge je zadužio kao dobrotvor i time ih uz sebe privezao.“

„On (Frank, op. T. T.) je znao samo glupost i zlobu, samo zle instinkte oko sebe organizirati, samo razarati, ne stvorivši dosele unatoč svojim masnim organizatorskim i poslovnim sposobnostima ni jednog stranačkog novčanog zavoda.“

„njegove posljednje kameleonske evolucije, pa je postao tip političara koji se iz taštine osvećuje“

„frankovština je plitki i mlačni rad za licemjerni i lažni državnopravni radikalizam. Taj „radikalizam“ je došao dotle da za Rauchov račun i suzbija nagodbenjačku hrvatsku oporbu, da otvoreno brani neustavni apsolutizam i tako navikava narod na svako neustavno stanje u korist mašđarskog prodiranaj na more“ (bečki visoki krugovi kao Aehrenthal i prijestolonsljednik Franz Ferdinand iskreno su nastojali oko trijalizma, Frank se možda zaletio, ali koju kartu je imao? op. T. T.)

„ne budimo nikad nedosljedni Hrvati!“

 

14. DVA SUDA

„Ta Bože moj, ja sam samo – samo književniki nisam ni tajnik koje banke, urednik lista ili zastupnik hrvatskog naroda u Budimpešti! Ja sam boem, ja nemam masnoga mjesta ni novaca, a to su sve ljudi od položaja, profesori, mirna buržoazija, ljudi na mjestu!“ (dali su ga naprednjaci na sud, op. T. T.)

„boema koji je za slobodu svoje riječi žrtvovao sve što siromašan čovjek danas žrtvovati može: sve osim literarnog poštenja i intelektualne iskrenosti.“

„talent se naime brani, a mediokritet tuži kao baba. Mene tuže mediokriteti, društvo hrvatskih uglavljenih – ne varalica, nego mediokriteta. A možda je i mediokritet – prevara, varanje, samoobmana: varanje samoga sebe (da imaš talenta)…“

 

15. MI I ONI

„Ma koliko hodočastili Srbi u Pariz i Berlin, oni odnud donose više spoljnu, površnu, nego unutrašnju kulturu. Njima je mnogo bliži Carigrad, a naročito Rusija, koja je preko Černjiševskijevih đaka i stvorila najvažniju struju, radikalizam u Srbiji. Ono što je fino i visoko u romanskoj kulturi Srbi ne mogu razumjeti iz tog prostog razloga što kao skorojevići nemaju smisla za vrijednosti tradicije i što ih kao nekatolike katolicizam nije, kao nas, osposobio za graeco – latinsko historijsko zapadnjaštvo. To je razlog što Srbi nikako ne shvaćaju pravi, čisti klasicizam. Oni su rođeni „realiste“.“

„Zato i vidmo da prijatelji balkanizovanja hrvatske kulture nauštrb hrvatstva, kod nas brane realistične koncepcije, udaraju na naš „tradicionalizam“ i klasični idealizam…“

 

16. UZRUJANOJ GOSPODI

„da smo kultom tog dualizma (srpskohrvatskog, op. T. T.) došli tako daleko te skupismo ono za braću Balkance u Zagrebu 100.000 K (kruna, op. T. T.), a onomad za hrvatske škole gotovo ništa. Drugim riječima, ja imam pravo kad tvrdim da naši Hrvati bratstvo i „narodno jedinstvo“ shvataju tako da za svoga brata žrtvuju mnogo, a za sebe gotovo ništa, dok kod naše braće nije baš tako.“

„baš ovdje za vrijeme turskoga rata „drukao“ (navijao, op. T. T.) za Srbe kao i za Bugare, dok me posljednji bratoubilački događaji, savez slavenskih Srba proti slavenskim Bugarima s antislavenskim narodima, utvrđuju u starom uvjerenju da će Srbi (kao i Bugari) čak oružjem u krvavoj ruci ustati proti svom jugoslavenskom bratu zahtijevaju li to posebni državni i narodni njihovi interesi.“

(misli na Balkanske ratove započete 1912. u kojima isprva Srbi i Bugari zajednički nastupaju protiv Turske (op. T. T.).

 

Teo Trostmann