Je li islam antisemitski?

Antisemitizam je tipično zapadnjačko očitovanje koje ima svoju povijest u posljednjih 2000 godina

Kada se uporno govori o takozvanim "judeo-kršćanskim korijenima" Europe, Zapada i, općenito, zapadnjačke uljudbe, to se ustvari čini s namjerom da se ostavi dojam da su judaizam i kršćanstvo uvijek sretno živjeli jedan pored drugog, uzajmno se prožimajući i nadahnjujući, dajući na taj način na svjetlo dana jednu uljudbu oduvijek širom otvorenu i snošljivu, jasno kao suprotnost islamskoj uljudbi koje je – treba li to reći? – nesnošljiva gotovo oduvijek.

Sherif El Sebaie

Naravno, ne postoji ništa lažnije od toga: antisemitizam je tipično zapadnjačko očitovanje koje ima svoju povijest koja obuhvaća različite događaje na Zapadu u posljednjih 2000 godina, a i više; povijest kojega počinje u trenutku kada je polemika između kršćanstva i judaizma na temi Mesija-spasitelj izišla izvan teoloških okvira, da bi završila u klevetama (optužbe za obredna ubojstva koja su činili židovi da bi miješali dječju krv s beskvasnim kruhom, za trovanje bunara, za uzroke kuge itd.) i fizičkim progonima koji su počeli s preobrazbom kršćanstva u državnu religiju. Najznakovitiji primjeri antisemitskih progona često i rado su se događali pod izravnim nagovorom crkvenih autoriteta. Počevši sa XVI. stoljećem, posebno nakon proglašenja bule pape Pavla IV. Cum nimis absurdum, židovi su bili prisiljeni živjeti u getima, često u najzapuštenijim dijelovima gradova i odvojeni od ostatka stanovništva. Već prije toga, na IV. Lateranskom saboru (1215.), odlučeno je da se židovi trebaju prepoznati pomoću vidljivoga znaka na odjeći (komadić obojane tkanine, šešir ili drugo nešto, ovisno od mjesta do mjesta) što je predstavljalo prvi oblik fizičke "diferencijacije" (razdvajanje, razlikovanje) koja nije imala nikakovog razloga postojanja.

Na ovaj okvir ograničenjâ treba dodati čitav niz postupno uvođenih pravnih ograničenja koja su branila židovima da se bave aktivnostima koje nisu trgovina ili posudba novca. Pogromi, lomače, prisilna preobraćenja, izgoni i zaplijena imovine bili su često na dnevnom redu: najznačajniji događaji zbili su se u Engleskoj (1290.), Francuskoj (1306.), Španjolskoj (1492.) i Portugalu (1497.) s blagoslovima najkršćanskijih zapadnjačkih vladara i krajnjim odobravanjem mjesnog pučanstva. Stoljeća XVII. i XVIII. u židovskoj povijesti poznati su kao "stoljeća geta". U devetnaestom stoljeću vjerski antisemitizam je preinačen u političko pitanje: 1881. narodne antižidovske pobune u Rusiji, godine 1894. u Francuskoj izbija Dreyfusova afera, 1905. lažni "protokoli cionskih mudraca" sve do pojave Hitlerove knjige Moja borba (Mein Kampf) i Auschwitza i uništenja u kojima su djelatno i dobrovoljno sudjelovali mnogi Europljani. Još se i danas događa da se zahtijeva od Židovke udane za kršćanina da se obveže da ne će odgajati djecu u judaizmu.

Bernard Lewis, zaslužni profesor židovskog podrijetla sa sveučilišta Princeton University na području islamske povijesti, ističe vrlo dobro: "Kroz veći dio Srednjeg vijeka židovi u islamu su predstavljali najčvršći i najaktivniji dio židovskog naroda. Židovi koji su živjeli u kršćanskim zemljama, to jest u Europi, bili su relativno beznačajna manjina. S malim izuzetcima, sve kreativno i značajno u židovskom narodu događalo se u islamskim zemljama. Židovske zajednice u Europi predstavljale su neku vrstu kulturnog dodatka židova koji su živjeli u islamskom svijetu, koji su bili kud i kamo napredniji i istančaniji a njihovo područje djelovanja se protezalo od muslimanske Španjolske na  zapadu do Iraka, Irana i središnje Azije na istoku". Stoga bi bilo pravednije i točnije govoriti o judeo-islamskoj tradiciji sa židovskim doprinosima islamskoj uljudbi i islamskim doprinosima židovskoj uljudbi. Gadi Luzzatto Voghera u svojem eseju o antisemitizmu tvrdi: "Doista, povijesna je činjenica da je u islamskim zemljama suživot između židova, kršćana i muslimana bio nadahnut uzajamnim uvažavanjem. Očit je dug priznanja koje na kulturnom planu židovski svijet gaji u odnosu na islam zbog snošljivosti koja se održavala u Srednjem vijeku", tako da je poznato da su veliki židovski mislioci i filozofi, kao Moše ben Maimon, pisali svoje radove izravno na arapskom jeziku.

Elena Lowenthal, novinarka torinske Stampe, navodeći knjigu Giuliana Tamanija Židovska srednjevjekovna književnost od X. do XVIII. stoljeća, piše: «Doista, u drugoj polovici X. stoljeća u Andaluziji počinje novo rađanje hebrejskog jezika i potpuno novo shvaćanje književnosti». Židovska i islamska religija imaju mnoge zajedničke crte: islamski zakon propisuje, na primjer, da post treba započeti u zoru kada "je moguće razlikovati bijelu nit od crne niti". Propis koji vrlo nalikuje talmudskom izrazu koji zoru, zbog religioznih ciljeva, definira kao vrijeme «u kojem se može uočiti razliku između plavog i bijelog» a prema mišljenju nekih između plavog i zelenog. Islamski zakon propisuje hranidbene propise i načine klanja životinja koji su srodni židovskim, ali strani kršćanskim propisima. Niti židovstvo niti islam nemaju sakramente ili posredovanje svećenika. Položaj uleme u islamskom društvu, kao i rabinata u europskim ortodoksnim židovskim zajednicama, imaju velike sličnosti. Ni ulema ni rabin nisu redovni svećenici, i obojica njih nemaju nikakovu svećeničku funkciju. Ne postoji religiozni obred koji jedan ulema ili rabin mogu obaviti a da isti taj obred ne može obaviti bilo koji muški odrasli vjerujući, koji ima stanovitu naobrazbu. Obojica stječu svoj položaj kroz učenje i priznanje postaje neka vrsta certifikata – gdje rabinska smihá vrlo nalikuje na ihazu koju novi ulema dobiva od svojeg učitelja.

Za razliku od kršćanstva, sličnost se može naći i u samim zakonima, u njihovom poimanju, u njihovoj svrhi, u širini argumenata koji se uzimaju u razmatranje i uloga koja im se daje u osobnom,  privatnom i javnom životu. Oba se temeljito podudaraju u božanskom porijeklu i u dualnoj prirodi Zakona, pisanoj i usmenoj. Hebrejski pojam Halahá i islamski Šarija (oba znače staza ili put) su dakako u uskoj povezanosti među sobom. Štoviše, praksa rabinskih pravnih odgovora, tešuvot, i islamske fetve pokazuju jasnu paralelu. Tako i islamski fikh (islamsko pravo) puno duguje prethodnim rabinskim zakonima, u filozofskoj i teološkoj literaturi utjecaj islama je znatan na hebraizam.  Bernard Lewis tvrdi: "Židovska teologija se gotovo u potpunosti javlja u islamskoj zemlji. Ona je bila djelo teologa koji su koristili bilo koncept bilo vokabular muslimanskog kalama". Mnoge povijesne knjige – kao što su povijest o Elijahu, Korahu, Kamovo prokletstvo – imaju jasne islamske inačice.  Štoviše, u Srednjem vijeku židovske rasprave o ovim temama bile su pod utjecajem islamske verzije koje su bile poznate Židovima. Muslimanski utjecaj na hebraizam, tvrdi Lewis, vidio se i u obredima u sinagogi. U književnosti i umjetnosti muslimanski utjecaj na hebrejstvo je bio ogroman. Osim prirodne sličnosti arapskog i hebrejskog, utjecaj arapskog je znatan na hebrejsku filologiju.

Nije suvišno reći da je sve to plod stanovitog tipa simbioze između židova i njihovih susjeda, koja nije imala paralele u zapadnom svijetu u razdoblju između helenističkog i suvremenog doba, kako još jednom ističe Lewis. Treba još dodati, kao zaključak, da za muslimane nije hebraizam dio porodiljnih muka njihove religije, kao što to shvaćaju kršćani. Nije, stoga, postojala teološka dimenzija sukoba koja kršćanskom antisemantizmu daje jedinstven i poseban karakter. S tim se ne kaže da i prije palestinskog pitanja nije bilo epizoda neprijateljstava između židova i muslimana, no više iz političkih razloga nego teoloških. Prvi od tih događaja (sukoba) – kako kaže islamska tradicija – dogodio se kada se Prorok Muhamed sukobio s izraelskim plemenima u okolici Medine, jer nisu htjeli podržati muslimane u borbi protiv mekanskih politeista koji su opsjedali grad. U kasnijoj povijesti islamskog svijeta, kako kaže Lewis, "nužno je precizno reći: malo je tragova, ili dokaza, o vjerskim neprijateljstvima protiv židova – ili, u tom smislu – prema bilo kojoj skupini – sličnog antisemitizmu kršćanskog svijeta".

Ne treba smetnuti s uma da su židove – jednako kao i kršćane – muslimani smatrali za "narod knjige" kojima su jamčili slobodu kulta i bitnu autonomiju u upravljanju poslovima, štoviše i sudovanju (s rabinskim sudovima u punoj funkciji) unutar vlastite zajednice koja nije branila Židovima da se obrate muslimanskom sudu glede stanovitih unutarnjih razilaženja. Židovi u islamu nisu bili podjarmljeni, poput njihovih sunarodnjaka u Europi, u ograničenju bavljenja nekim profesija: oni su mogli, štoviše, postići istaknute položaje na mnogim poljima, od medicine do diplomacije, u čemu primjeri ne manjkaju. Izuzev rijetkih prilika, nisu bili podvrgnuti restrikcijama u stanovanju: fenomen Harat al-Džahud (Židovska četvrt) je posljedica društvenih mehanizama koji su nastojali određene etničke ili vjerske skupine okupiti unutar određenih granica. Restrikcije glede oblačenja i pokrivala za glavu različitih skupina unutar islamskog društva, koje su često isticane kao dokazi diskriminacije prema židovima u muslimanskim zemljama, služile su kao elemenat priznanja – kako unutarnje tako i vanjsko – i u mnogim prilikama nisu pokazivale neprijateljske namjere.

Već u VII. stoljeću prorok Sofonije je tvrdio "da će na dan žrtvovanja Gospodin Bog kazniti sve koji budu imali odjeću stranaca". Slično tomu, Talmud nuka Židove da se ne oblače kao Perzijanci, to jest kao gospodari u zemlji u kojoj žive. Židovske manjinske skupine u islamskim zemljama, suprotno od onih u kršćanskim, bile su tek jedna od mnogih postojećih manjina u jednom razgranatom i pluralističkom društvu u kojem u kojem su Židovi i muslimani imali stalne i prisne odnose. Uostalom, kako kaže Lewis, zahvaljujući sličnosti između jednog poglavlja velikog muslimanaskog filozofa al-Gazalija (1059. – 1111.) i židovskog filozofa Bahye, a da bi se poslije otkrilo da su obojica bili nadahnut jednim kršćanskim filozofom: "društvo u kojem je moguće kopiranje među velikim teolozima triju različitih religija je bez sumnje znak da je ono dostiglo visok prag snošljivosti i simbioze".

(S talijanskog preveo: Josip Nikšić)

Sherif El Sebaie, rođen u Kairu od majke Grkinje i oca Egipćanina. Govori talijanski, francuski, engleski, grčki i arapski. Studirao je na Francuskom liceju u Kairu.