U osudi totalitarnih zločina još uvijek ne vrijede jednaka mjerila
Danas zaposlena u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, povjesničarka, dr. Martina Grahek Ravančić 2006. godine obranila je magistarski rad Bleiburg i “križni put” u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi. Dopunjeni tekst Bleiburg i križni put 1945. Historiografija, publicistika i memoarska literatura objavljen je kao monografija 2009., a nakon toga, 2015. godine, izišlo je i drugo izdanje. Za početak krenimo upravo od Bleiburga i križnog puta s pitanjem tumačenja tih tragičnih zbivanja, odnosno slaganja i razilaženja povjesničara.
– Mislim da se historiografija danas slaže oko kronologije cjelokupnih zbivanja, no postoje neka pitanja oko kojih postoje različite interpretacije. U prvom redu to se odnosi na broj stradalih, pitanje odgovornosti za počinjeno, pravno normiranje, iz čega nužno proizlazi i pitanje je li to što se dogodilo na Bleiburgu i križnom putu ratni zločin, osveta ili pak nešto treće. Nedostatak (ili nepostojanje) ključnih dokumenata, kao i nespremnost da se stvari sagledaju iz nekog drugog kuta, uvijek je velika prepreka u traženju odgovora.
• Brojke kojima se barata su različite, no koliko je zapravo vojnika i civila početkom svibnja 1945. krenulo iz Hrvatske prema Zapadu?
– Iako danas u vezi s tim pitanjem postoje različite procjene, prema nekim novijim spoznajama proizlazi da snage NDH, zbog stalnog brojčanog smanjivanja, od kraja 1944. (što potvrđuju i obavještajni podatci Glavnog štaba NOV-a i PO Jugoslavije), nisu mogle biti veće od 100.000 ljudi. Prema postojećim demografskim istraživanjima, njih je pratilo oko 50.000 civila.
Stoga smatram da bi se okvirna brojka ukupnog mnoštva u povlačenju mogla kretati između 150.000 i 200.000. Podatke dostupne iz britanskih dokumenata Britancima je prenio, kako se navodi, “hrvatski časnik za vezu”, prema kojem se britanskim položajima kod Bleiburga približavaju “dvije skupine hrvatske vojske, od kojih svaka broji oko 100.000 ljudi”, a pratilo ih je oko 500.000 civila. Mislim da su te brojke rečene kako bi se ostavio dojam na Saveznike, no zapravo je u konačnici i ta brojka bila dodatna otegotna okolnost u britanskom promišljanju općeg stanja i smještaja, prehrane i opskrbe tolikog mnoštva.
• Jesu li i koliko za izručenje tih ljudi natrag odgovorni Britanci, a time onda i suodgovorni za njihovu masovnu likvidaciju?
– Iako Britanci svoju ulogu u cjelokupnim događajima prikazuju prilično “posrednički”, tj. neutralno, oni su bili aktivni sudionicu u ratu protiv NDH. S britanske strane često se ističe kako oni nisu bili svjesni što zarobljenike očekuje nakon njihova izručenja Jugoslavenskoj armiji, no mislim da to nije bila istina, posebice ako se uzmu u obzir naknadna izručenja iz savezničkih logora u Koruškoj.
Postojeća britanska istraživanja nastojala su eventualnu odgovornost svoje vojske spustiti na što nižu zapovjednu razinu, no prema dostupnim dokumentima, koji su podosta fragmentarni, prilično je jasno kako tako važne odluke nisu mogle biti donesene bez znanja (naj)viših vojnih i diplomatskih osoba. Konačno, istraživanja Nikolaja Tolstoya, koja spadaju među rijetke analize s tom temom, svedena su na marginu. I, iako se problem poslijeratnih izručenja u Britaniji povremeno spominjao i pokazivale se inicijative da se njime ozbiljnije pozabavi, nikada nije postojao politički interes ili, kako je to navedeno u Cowgillovu izvještaju – bio je to dio povijesti kojem nije bilo suđeno da bude ispričan.
• Što kažu procjene o broju žrtava?
– Procjene se kreću od 50.000 do pola milijuna ljudi, a ponekad se čak navode i veće brojke. Važno je napomenuti da su to uistinu vrlo okvirne brojke i za velik dio njih ne postoje sustavna demografska istraživanja.
• Procjene su jedno, a stvarne brojke drugo, pa se logično nameće pitanje zašto još ne znamo ni približno točan broj izbjeglih Hrvata, ni broj žrtava stradalih na Bleiburškom polju i u marševima smrti?
– Koliko je osoba stradalo, i danas je otvoreno pitanje, o kojem se uvijek raspravlja. Sve brojke kojima raspolažemo – od kojih su neke manje, a neke više utemeljene – vrlo su raznolike. Ne može se reći da ne znamo ništa, posebice s obzirom na slovenska istraživanja, koja posljednjih godina postižu znatne rezultate. Primjerice, grobnica Tezno i njezinih 15.000 stradalih važan su segment cjelokupnog problema. Najnovija istraživanja vezana su uz rudnik Sv. Barbara i njegove žrtve. Mislim da se klupko polagano odmotava, no još je mnogo posla pred nama.
Jest, prošlo je mnogo vremena, no veći dio bio je prikriven šutnjom. Bio je to problem s kojim se jugoslavenska vlast nije mogla nositi. No valja napomenuti da je prošlo više od dvadeset i pet godina da se o ovoj temi slobodno govori i piše, pa su opet događaji s Bleiburga više politika, a manje povijest. Uvijek prisutna podijeljenost društva ne ide nam u prilog. Treba uložiti sve napore da se dođe do što točnijih odgovora, no ako to zbog objektivnih (ili možda onih manje objektivnih) razloga nije moguće, ne treba zbog toga relativizirati pojedini problem i zbog toga smanjivati njegovo značenje. Kao što sam već rekla, nije Bleiburg jedino “nesigurno” pitanje hrvatske historiografije, ali opet se oko njega stalno lome koplja.
• Prema procjenama slovenskih povjesničara, daklem na njihovu terenu, na komunističkim stratištima skriveno je još najmanje 100.000 žrtava. A tu su i stratišta vezana uz križni put u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Vojvodini, Kosovu, Crnoj Gori i Makedoniji. Kako to komentirate?
– Brojka od 100.000 samo je procjena, no broj grobnica utvrđenih u Sloveniji i njihova dosadašnja istraženost jasan su pokazatelj da se u ovom slučaju nije radilo samo o odmetništvu pojedinaca i osveti, koja je sastavni faktor završnice svih ratova, nego i o masovnosti i sistematičnosti. Osim toga nisu svi stradali bili i ratni zločinci, posebice stoga što ničija odgovornost nije ispitana pred sudom. Polagano se pokreću i istraživanja u Srbiji i Crnoj Gori. Mislim da je krajnje vrijeme da u svemu tome i Hrvatska da svoj značajniji prilog.
• Zločini ne zastarijevaju, međutim i dalje se izbjegava glasno i jasno prozvati odgovorne kako bi se konačno ta mračna stranica povijesti zatvorila. Znaju li se jedinice i zapovjednici koji su u tome sudjelovali?
– Jasno je da su, u ovom slučaju, višestruko kršene odredbe međunarodnog humanitarnog prava. Osim toga, prema dostupnim podacima, razvidno je koje su jedinice bile zadužene za pratnju zarobljeničkih kolona te koji su njihovi zapovjednici. Jugoslavenska historiografija nije šutjela o “konačnom obračunu s neprijateljem”. Osim toga, središnja tijela vojske i države bila su o svemu obaviještena i očito sa svime suglasna. Ratni zločin ne zastarijeva i ne smije proći bez kazne, bez obzira na to jesu li ga počinili pripadnici pobjednika ili poraženih. No pitanje odgovornosti stalno se izbjegava, a eventualni pokušaji da se nešto učini (poput onog u slučaju Sime Dubajića) bezizgledni su i beznačajni.
• Đilas je rekao da je Bleiburg bio nužan kako bi Jugoslavija mogla živjeti. Tito je rekao da se moralo Srbima dopustiti da se “izdovolje”. Kardelj je kratko komentirao – “Hrvati, platili ste”. Kosta Nađ je konstatirao kako je “normalno da smo ih likvidirali”. Te izjave i danas zvuče stravično…
– Sve to potvrđuje da završnica rata na ovim prostorima nije bila samo borba protiv okupatora, nego je njezina neodvojiva sastavnica i revolucionarni element uspostave novog poretka i njegove represivnosti. Sve postojeće deklaracije i rezolucije u osnovi su dobar pokušaj da se o negativnom nasljeđu 20. stoljeća konačno progovori, no u praksi u osudi totalitarnih zločina ne vrijede još uvijek jednaka mjerila.
• U našem ideološki još uvijek podijeljenom društvu Bleiburg ne prestaje biti, da tako kažemo, vruća tema. Kada će konačna istina izići na vidjelo? Kad pomru svi preživjeli, i zločinci i žrtve?
– Bleiburg će uvijek biti kontroverzna tema, on je postao dio tzv. kolektivnog sjećanja, a i godine prešućivanja učinile su svoje. Mislim da objektivna istina nije daleko od nas, no podijeljenost u društvu je velika, pa je ona kao takva uvijek zbog nečeg neprihvatljiva za bilo koju stranu. Mislim da ne trebaju nestati svjedoci, jer nije rješenje šutnja o Bleiburgu i svemu što se tamo dogodilo. Važno je da ti događaji (pri tome mislim na ono što se doista događalo u svibnju 1945., a ne i na sve ono što se počelo vezati uz događaje iz same završnice rata i neposredna poraća) pronađu svoje mjesto u povijesti, bez potrebe da se na tome “zarađuju” politički poeni.
• Stalno slušamo da prošlost treba ostaviti povjesničarima, a okrenuti se budućnosti. Zvuči li to možda kao diskvalifikacija povijesne struke, kao da ona, struka, treba biti ukopana u prošlost bez dodira sa sadašnjosti?
– Mislim da ne. Ja ne vjerujem u onu sintagmu da je povijest učiteljica života. Svi, pa tako i povjesničari, okrenuti su budućnosti i gledaju prema njoj. Vrijeme koje dolazi nudi nove perspektive, otvara nove metodologije u povijesnim istraživanjima i nudi nam jedan korak dalje. Specifično za povjesničara je da uvijek ima jedan pogled okrenut prema prošlosti, ne dopuštajući da se ona zaboravi. Jedini je problem što je to prisutno i u nekim drugim sferama, poput politike, pa zbog toga neke teme iz prošlosti doista opterećuju svakodnevicu i zbog toga se, između ostalog, usporeno krećemo naprijed. Osim toga, najveći je problem činjenica da se povijesnim pitanjima bave mnogi koji nisu povjesničari. Kao meritorna mišljenja smatraju se istupi političara, novinara i svih onih koji “dobrohotno” pridonose, kako vjeruju, boljem poznavanju problema. No, nažalost, tomu nije tako.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više