Treba dati mogućnost zalutalima da biraju između demokracije i svjetskog komunizma, a ni u kom slučaju ne treba postaviti alternativu: ili ustaše ili komunisti
INTERVJU S GENERALOM VJEKOSLAVOM LUBURIĆEM – “NOVA HRVATSKA”, br. 3.-4., ožujak 1960.
Nova Hrvatska br. 3.-4., 1960. iz Londona je imala intervju s generalom Vjekoslavom Maksom Luburićem. Interview je bio ni četiri mjeseca poslije Poglavnikove smrti. Interview sam po sebi nije toliko važan, koliko je važan sadržaj i osoba koja ga je dala. preko šest desetljeća sam u
emigraciji i mogu tvrditi da se je ovaj interviw ponavljao kao i sv. Evenđelje, i poradi toga čestog ponavljanja je ovaj interview dobio vrlo važno povijesno značenje. Donosim ga ovdje na stranice Slobodne Dalmacije u cijelosti za sve Hrvatice i Hrvate koji danas, svi skupa smo veseli i slavimo oslobođenje naših hrvatskih generala, Ante Gotovine i Mladena Markača, koji su jučer, 16. studenoga 2012. godine oslobođeni svih i najmanjih krivnja ratnih zbivanja u Domovinskom Ratu.
Mile Boban, Otporaš.
Dopisnik “Nove Hrvatske”, koji je nakon smrti dr. Ante Pavelića došao u Madrid da napiše posebni izvještaj o tom dogadjaju, posjetio je takodjer generala g. Vjekoslava Luburića, koji sa svojom obitelji živi na obiteljskom posjedu u južnoj Španjolskoj. Naš dopisnik je zamolio g. Luburića da dadne intervju za “Novu Hrvatsku” što je on vrlo rado učinio, odgovorivši opširno na sva postavljena pitanja.
Zbog visokog i važnog položaja, koji je general Luburić zauzimao u hrvatskom javnom životu za vrijeme rata, kao i njegove vodeće uloge u Ustaškom Pokretu, objavljujemo ovaj interview, vjerujući da će zanimati mnoge čitaoce “Nove Hrvatske” i da će doprinijeti razbistrivanju bar nekih pojmova naše emigracije.
PITANJE: Biste li Vi, g. generale i nakon Vašeg razlaza s drom. Pavelićem ostali ustaša po svom uvjerenju i kako sada nakon Poglavnikove smrti gledate na Ustaški Pokret?
ODGOVOR: Ne bih bio iskren ako ne bi priznao, da sam bio, da jesam i da ću uvijek ostati Ustaša. Ali, istovremeno, svjestan sam da su potrebne promjene u Ustaškom Pokretu, kao i u svakoj stranci ili organizaciji nakon izvjesnog vremena. Prilike se mijenjaju. Znam i uvjeren sam da na pr. nikad više neće biti potrebno stvarati Ustašku Vojsku. Upravo sada pišem svojim prijateljima: Hrvatska Vojska mora biti prožeta svim vrlinama iz svih vjekova hrvatske borbe za slobodu, i tu je hrvatska vojnička slava dostigla kulminaciju u ustaškoj žrtvi i borbi. Ali mi Ustaše samo ćemo ustaškim držanjem dokazati narodu i svijetu, da smo bili, da jesmo i da ostajemo uzor budućim generacijama hrvatskih boraca. Buduća Hrvatska Vojska mora imati taj ustaških duh, ali mora biti samo i jedino Hrvatska i ne smije biti kontrolirana niti nositi obilježja bilo koje stare ili stranačke grupacije. Pogledajte sam na svijetu silu Ameriku. Američki časnici i generali mogu pripadati bilo kojoj stranci i mnogi od njih su čak na čelu različitih stranaka. Samo dobar Ustaša može doprinijeti tu žrtvu za Hrvatsku, koja ne može biti ustaška u bližoj budućnosti.
Hrvatski narod mora stvoriti demokratski režim i u njemu naći sreću i slobodu, pa ako narod na parlamentarnim izborima u svom Saboru digne na vlast ustašku organizaciju osobno bi se osjećao beskrajno sretnim. Svjestan sam poteškoća, koje čekaju Ustaški Pokret. Znam da će mnogi ustaše slijediti jedan kurs, koji nam ništa dobra ne će donijeti. Oni će biti grobari naše političke akcije a spasioci ustaškog duha i imena. Teške su to riječi, ali sam potpuno svjestan njihovog značenja. Zavisi od momenata, odgoja i doba, da shvatimo, da nas Hrvatska danas treba više kao Hrvate nego sutra kao preživjele Ustaše. Moramo biti više patrioti nego strančari, jer ustaštvo je bilo radi Države. (Hrvatske, mo. Mile Boban, Otporaš.) Prema tome treba sve podrediti potrebama
Domovine. Bila bi vječna šteta ako naši drugovi, uvjereni u svoju pozvanost i veličinu, ne budu realno gledali na dogadjaje, jer bi to uništavalo baštinu, a milijun hrvatskih žrtava propalo bi pod biljegom, koji nam neprijatelji žele staviti na čelo. Ustaški Pokret ne može danas slijediti narod, a narod treba jedinstvo duha, kako bi hrvatska akcija i borba mogla stavite sve Hrvate u službu nezavisnosti i oslobošenja.
PITANJE: Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i velikosrpska propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato Vaš odgovor na sve ono što Vam se prebacuje?
ODGOVOR: Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapovjednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta djela bila dobra ili zla ne će suditi komunisti ni srpski šovinisti, nego Hrvati. Hrvatski je narod jedini pozvan u svojoj Državi suditi svima nama, koji smo se borili i griješili, kao i onima, koji su griješili ne boreći se ili boreći se protiv svoje domovine. Pustimo dakle Narodu ulogu suca. Osobno sam spreman boriti se ali i stati pred taj sud, iako unaprijed odbijam biti bilo čiji sudac. Hrvatski narod treba mira, reda i pravde, jer je mnogo patio, a svi smo mi ponegdje griješili i osobno se osjećam i odgovornim, pa i krivim za mnogo toga. No ne smijemo dozvoliti da dijele naše stvari na “krive” i “dužne”, jer smo u zadnjih 40 godina mogli vidjeti da je za neprijatelje naše slobode svaki Hrvat kriv i ožigosan kao zločinac:
(Zar i danas, 17 studenoga 2012 godine, kada Srbi u Beogradu pale hrvatsku svetu zastavu, paleći hrvatsku zastavu skandiraju: Ovako će i Hrvatska goriti,..bi će mesa, bi će mesa, klat ćemo Hrvate…Eto o kojem mentalitetu ljudi je general Vjekoslav Maks Luburić govorio, za tri mjeseca biti će upravo 53 godine od ovog interview,mo. Otporaš.)
PITANJE: Kakvo bi uvjerenje prema Vašem mišljenju trebalo vladati u budućoj Hrvatskoj?
ODGOVOR: U velikom dijelu svijeta danas vlada demokracija i samo je ona kadra svladati snage medjunarodnog komunizma. (To nam je dokazao pad berlinskog zida koncek 1989 godine, mo.) Nama je mjesto uz te snage demokracije i htjeli mi ili ne u Hrvatskoj će vladati demokracija. Hrvati su išli sa silama osovine jer su ove pomogle hrvatski narod u borbi za slobodu, ili su se barem pokazale sklonima da nam pomognu. Da su snage demokracije bile tada sklone našoj borbi mi bi išli s njima. (Vidjelo se je da ove snage nisu htjele pomoći Dra. Vladka Mačeka koji je bio na strani snaga demokracije i zapadnih sila, mo.) Danas situacija nije ista kao 1941. g. i narod očekuje slobodu od zapadnih saveznika. Našu slobodarsku borbu treba zato uskladiti sa stanjem u svijetu. Treba naučiti nešto više od svijeta s kojim danas živimo i koji je napredniji od nas u političkom razvoju. Treba učvrstiti hrvatsko vanstranačko jedinstvo ljudi i oružja, jer je to uvjet da ne doživimo sudbinu ruskih emigranata.
PITANJE: Upravo ste spomenuli emigrante. kakvo je Vaše mišljenje o hrvatskoj emigraciji i što mislite kakvu ulogu mogu odigrati hrvatski emigranti.
ODGOVOR: Od emigracije ne trebamo mnogo očekivati. Velikim dijelom ona je ostarila i preživjela u mnogom pogledu. Opasno je ako zavaravamo sebe i druge te mislimo da je drugačije. Domovina od nas očekuje mnogo više nego što mi možemo dati, a mi opet dajemo mnogo manje nego što nam je to moduće. Društvo u Hrvatskoj se mjenja, stvaraju se nove koncepcije prava i politike, nove socijalne ideje, koje većina u hrvatskoj staroj emigraciji ne može shvatiti sve da hoće. Zato je raskorak izmedju domovine i emigracije teško izbjeći. S tim se moramo pomiriti. Jedna pojava ipak ulijeva ohrabrenje. To je nastup novih generacija, mladjih ljudi u emigraciji koji ne trpe od one hipoteke prišlosti, koju mi nosimo. Mladi daju još jedine nade. Ake se ne mješaju u rasprave nas starih, put za uspjeh im je otvoren. Neka poštuju stare, ali neka idu svojim putevima. Mladi ljube majku Domovinu onako kako smo to činili mi, Ustaše, ona generacija, koja je gradila Jankapustu, i zato se bojim da će Hrvatska ikada ostati bez novih Bobana, Moškova Lorkovića i Mortidija.
PITANJE: Što Vi kao vojnik mislite o prilikama u domovini i na koji način, držite, da bi moglo doći do promjene u Hrvatskoj?
ODGOVOR: Ja vjerujem da će se hrvatski narod moći osloboditi samo i jedino borbom i da će se biološki očuvati jedino zalogom svih Hrvata, pa i onih, koji danas svjesno ili nesvjesno pomažu režimu. Treba dati mogućnost zalutalima da biraju izmedju demokracije i svjetskog komunizma, a ni u kom slučaju ne treba postaviti alternativu: ili ustaše ili komunisti. Narod je trpio i nije isključeno da bi se odlučio za sadašnje stanje, samo zato da se spasi od novih nevolja. To bi bila tragedija za cijeli narod. Još jednom naglašavam. Hrvati će se moći osloboditi samo borbom, samo složnim nastojanjima. (Iz ovog razmišljanja generala Luburića je četiri godine kasnije proizišla
PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3-4, 1964., st. 18-21. mo. Otporaš.) U toj pak borbi treba računati s dalmatinskim i zagorskim bivšim partizanima, s novom jugoslavenskom vojskom, dočasnicima, časnicima, oružjem, vezama itd. Bez svega toga, bez mnogih “Hebranaga i Djilasa” nema novog ustanka u našoj zemlji, nema one djelatvorne pomoći, koju nužno trebaju sve brojne hrvatske ilegalne skupine na terenu.
PITANJE: Kakvi su Vaši osobni planovi za budućnost i da li smatrate da smrću dra. Ante Pavelića nastupa vrijeme za Vašu ponovnu političku djelatnost?
ODGOVOR: Moj odgovor je jednostavno NE! Smrću Poglavnika počet će napadi na njegove nasljednike, a ja sam jedan od onih, koje je najlakše napasti. Treba samo malo, da svijet grakne protiv mene i onih, koji idu s mojim imenom. Ljubim Hrvatsku i previše a da bi me mogla zavesti ideja o osobnoj političkoj afirmaciji, bez obzira na to koliko imam sljedbenika. Meni su drugovi dostojno platili vjernost za vjernost, ali to Hrvatskoj neće koristiti. Osobne osjećaje i želje dužni smo podrediti općoj stvari. Inače bi imali pravo oni, koji tvrde da sam poveo pobunu u Ustaškom Pokretu ne radi istine, drugarstva i interesa Hrvatske, nego samo zato da spasim svoje ime i svoje pozicije. Mene nije nikada vodila pa ni sada me ne vodi ambicija. Sve što sam učinio, dobro i zlo, učinio sam za Hrvatsku i danas sam svjestan, da ako je neprihvatljivo ime Poglavnika, moje je još više. Ja bi se moga prati, možda i “oprati”, da sam jednostavan vojnik, koji je slušao starije, ali ja to ne mogu i ne ću učiniti, jer sam Ustaša, revolucionarac, jer sam bio na položajima i častima i jer snosim odgovornost u svakom pogledu. Želim biti dosljedan samom sebi. Vrijeme šutnje i povučenosti iskoristio sam da ojačam duh i skupim znanje, da se riješim balasta, (suvišnog tereta, mo.) kompleksa, sanja i prošlosti, koja vodi u grob. Sada mislim samo u budućnost Hrvatske, koja će moju djecu Domagoja, (rođen 1954., mo.) Drinu, (rođena 1956., mo.) Vjekoslava, (rođen 1957., mo.) i Miroslavu (rođena 1958., mo.) dovesti u Ljubuški, pa makar ja i “pukovnici” morali ostaviti kosti ili u borbi ili u tudjini. Ja sam voljan prisegnuti, da se ne samo ne ću primiti nikakvog položaja, časti itd. nego i da ne ću živjeti u Hrvatskoj, ako je to bezuvjetno potrebno za smirenje i sreću naroda.”
Napomena: Eto, poslije punih pet desetljeća čuli smo što general Luburić kaže, a što kaže on tako i misli. Sada je na nama Hrvatima da o mrtvom Luburiću, vojniku koji je sav svoj život posvetio u borbi za Hrvatsku Državu, kažemo da je svaki onaj tko se je borio za našu Hrvatsku zaslužio da mu se dadne priznanje, kao nedavno što se je dalo i onome Francuzu koji pao u borbi za Drugu Hrvatsku Državu 1991.-1995.
Pozdrav svima. Bog!
