Smotra folklora od Une do Kupe

Baština Banovine i Pounja na Trgu bana Jelačića u Zagrebu!

 

 

Ovogodišnja 51. međunarodna smotra folklora u Zagrebu posvećena je baštini Banovine i Pounja koja će koncertima na otvorenom biti prezentirana svekolikoj javnosti. Ususret Smotri, 3. srpnja u Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu održan je Okrugli stol pod naslovom „Povijest i etnografija Banovine, Pounja i Pokuplja“.

Međunarodna smotra folklora održava se u Zagrebu od 1966. godine, nastavljajući se na dugu tradiciju Seljačke sloge, kulturne i prosvjetne organizacije Hrvatske seljačke stranke. One izvorne… Smotra prikazuje i afirmira tradicijsku kulturu i folklor brojnih domaćih i stranih sudionika. U suvremenoj Hrvatskoj postaje dijelom svjetskog pokreta za očuvanje kulturne baštine čovječanstva kojega predvodi Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO). Odlukom Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba 2014. je proglašena festivalskom priredbom nacionalnog značenja.

 

Slijedeći dosadašnji okvir, program 51. međunarodna smotra folklora traje pet dana (19. – 23. 07.) i čine ga scenske priredbe, radionice, koncerti etnoglazbe i crkvenog pučkog pjevanja, kao i izložbe. Uz scenu na Trgu bana Jelačića, nastupe skupina pratit ćemo i na već poznatoj sceni na Gradecu, a sudionici Smotre predstaviti će se i izvan Zagreba (Sveta Nedelja, Zaprešić, Vrbovec, Beltinci-Slovenija).

 

Poseban tematski program ovogodišnje Međunarodne smotre folklora obuhvaća kulturnu baštinu Banovine i Pounja, kao područja sa specifičnim načinima izvornog pjevanja i plesa, običaja, rukotvorina, koji su unatoč izvorno raznolikom bogatstvu, gotovo čudom preživjelom nakon svih pokušaja zatiranja, dosad premalo poznati hrvatskoj javnosti. Posebnost ovog tematskog programa ostvarit će se u nastupu skupina s Banovine i Pounja na glavnom zagrebačkom Trgu Bana Jelačića 21. srpnja u 19 sati, odnosno u cjelovečernjem nastupu na Gradecu u 21 sat. Svi u Zagreb podržati domaće!

 

U planu ovogodišnje Smotre bio je i koncert crkvenog pučkog pjevanja, ali je umjetnički ravnatelj dr.sc. Tvrtko Zebec – kao uvodničar Okruglog stola na temu „Povijest i etnografija Banovine, Pounja i Pokuplja“, održanog u ponedjeljak, 3.7. u Matici hrvatskoj u Zagrebu – izrazio žaljenje što ove godine ipak nisu uspjeli organizirati sve što bi predstavilo baštinu Banovine i Pounja. Među tridesetak okupljenih tom prigodom, od kojih ponešto i poznatih gospođa i gospode,prisustvovala sam Okruglom stolu organiziranom u okviru programa Međunarodne smotre folklora, u društvu cijenjenog gospodina Božidara Škofača, voditelja KUD-a Poculica Letovanić i velikog sakupljača i zaštitnika baštine Pokuplja. Kako smo samo ponosni bili Škofač i ja!

 

No, izostanak predstavljanja pučkog crkvenog pjevanja iz našega kraja nametnulo je pitanje zašto KUD „Poculica“ nije gost ovogodišnje Smotre sa npr. svojim predivnim starim Marijanskim pjesmama? No, Pokuplje je ove godine samo trebalo biti tema predavača okruglog stola, ali ne i Smotre. Ipak, nije bilo posebno spominjano niti u sažecima znanstvenih radova koje smo čuli, osim na zemljovidima npr. plemićkih posjeda u Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu sredinom 16. stoljeća (izradio Josip Adamček) ili na kartama velikih vlastelinstava na području današnje Sisačko-moslavačke županije u 16. stoljeću (kada je Letovanić dio vlastelinstva Gora) koje je prezentirala dr. sc. Nataša Štefanec.

 

Okrugli stol otvorili su, uz  umjetničkog i stručnog ravnatelj MSF – Tvrtka Zebeca i Lidija Bajuk, pročelnica odjela za arheologiju i etnologiju Matice hrvatske i dr.sc. Sanja Lončar, predsjednica Društva Terra banalis koje okuplja niz entuzijasta – znanstvenih, kulturnih i stručnih djelatnika i građana – zainteresiranih za istraživanje, vrednovanje, obnovu i prezentaciju kulturne baštine prostora koji je prije najezde Osmanlija bio središte Hrvatske Države! Društvo je osnovano 2015. godine sa sjedištem u Glini. Stručan dio okruglog stola otvorila je donedavna predsjednica tog Društva, dr. sc. Nataša Štefanec predavanjem „Prostor Banovine u srednjem i ranom novom vijeku“, predočivši osnovne smjernice vojno-političkog i društveno-ekonomskog razvoja našeg kraja. U ovom predavanju pratili smo već spomenute sustave vlastelinstava prije najezde Osmanlija, posljedice osmanlijskih napada i proces uspostave Vojne krajine za obranu od njih, ali i suživot vojnih i civilnih struktura od 15. do 19. stoljeća koje su i danas vidljive u kulturi i mentalitetu Banovine, a odredili su i njezinu sudbinu.

 

Zatim je dipl. povjesničar, viši kustos  Gradskog muzeja Sisak – Ivica Valent sažeo tešku temu „Domovinski rat (1991.-1995.) i ratna razaranja na prostoru Banovine, Pounja i Pokuplja“, osvježivši nam (još svježa) bolna sjećanja na silne razmjere ratnih razaranja i uništenja kulturne baštine Banovine, Pounja i Pokuplja za vrijeme Domovinskog rata. Navedeno područje bilo je tijekom obrambenog rata u potpunosti okupirano, a naoružani lokalni Srbi, uz pomoć Martićeve policije i JNA protjerali su 60 000 Hrvata s vrećicama u rukama iz njihovih domova te su počinili teški kulturocid sustavnim namjernim uništavanjem višestoljetne kulturne baštine. Rušili su i palili sve sa ciljem da se zatre sve hrvatsko, a Valent nam je iznio i podatak kako je materijal od srušene sakralne baštine pod komandom okupatora odvožen u korita rijeka (Glina). Grad Sisak je u Domovinskom ratu pretrpio 2,2 miliona eura štete svoje do tada bogate industrije, a kada se uzme u obir sveukupna šteta nanesena našem zavičaju u ta svirepa vremena – u potpunosti je uništena hrvatska sakralna baština, granatirano, minirano ili zapaljeno je ukupno 182 sakralna objekta (crkve, kapele, poklonci, samostani, župni domovi), a iza nekih od uništenih 16 župnih crkvi nije ostao niti kamen na kamenu (u Petrinji je ostala livada, u Hrastovici je na mjestu crkve napravljena cesta, u Dubici parkiralište…) i to sve samo na okupiranom području – procjene sežu i daleko, daleko više. I onda se danas mnogi čudom čude kako nam su nam propali i kultura i gospodarstvo…

 

O samim pripremama Međunarodne smotre folklora 2017. i terenskim istraživanjima u Sisačko-moslavačkoj županiji, uz Zebeca je govorio i dr.sc. Joško Ćaleta, znanstveni suradnjik Instituta za etnologiju i folkloristiku. Pojašnjavajući kako je osnovni poticaj za izbor ovogodišnje teme Smotre upravo raznorodnost etnografske baštine – nasuprot čestoj zapostavljenosti i rjeđem pojavljivanju folklornih skupina s Banovine i Pounja, ali i nedovoljno poznavanje i skromna istraženost tih tradicija, mahom nasilno prekinutih Domovinskim ratom na tom području – Ćaleta i Zebec dali su savim oprečna gledišta na aktualno stanje Banovine i Pounja. Dok je iskusni dalmatinac Ćaleta, vrsni poznavatelj i ljubitelj tijesnih intervala i netemperiranog izvornog pjevanja, zaključio kako „svi ti ratovi ipak nisu uspjeli ugasiti glazbeni plamen Banovine“, osviješteni Zebec kratkom istinitom pričom objasnio je gdje je nestala izvorna pjesma Hrvata s hrvatske Banovine. Naime, nakon pokolja muškog stanovništva i protjerivanja žena i djece, koje su Srbi i partizani (isti oni partizani koji ipak nisu antifašisti, već baš suprotno – fašisti, ali ih se u Sisku još uvijek nakaradno slavi osloboditeljima i antifašistima pod geslom „mi ili oni“, „antifašisti ili fašisti“) počinili 1943. u Zrinu, većina Zrinjana deportirano je u slavonsko selo Drenje.

 

Upoznavši voditeljicu KUD-a Drenje, pitao ju je za Zrinjane i prisustvo njihove tradicijske glazbe u folkloru. Njezin odgovor, koji je Zebec prepričao, me rasplakao. U Drenju je još živih 6 Zrinjana, a njezina je pokojna baka Zrinjanka. U folkloru Drenjana nisu prisutni utjecaji Zrinjana, što nije za čuditi jer njezina baka nikada nije pjevala od kada je otišla iz Zrina!

 

Dipl. etnologinja Katica Mrgić, viša kustosica Gradskog muzeja Sisak, predstavila nam je zanimljivim izlaganjem „Terensko iskustvo otkrivanja Banovine“ od Oluje, odnosno kada je bilo moguće kročiti na do tada okupirani teritorij, do danas. Vidjeli smo niz crno-bijelih fotografija poslijeratne Banovine, napuštene, zarasle, porušane i spaljene, ali i iznova osvijestili Banovinu kao neiscrpno kulturno vrelo. Predstavljajući projekt „Mostovi i mlinovi“,  vidjeli smo nekoliko starih mlinica oko kojih je nekada bujao život i mostova koji su nekada spajali živa sela. Sjetila sam se jedne od tri stare mlinice u Sunji, od kojih je – meni osobno najljepša – u potpunosti uništena nedavno izgrađenom hidroelektranom i poželjeh pitati zašto se to dopustilo i zašto se ta divna očuvana mlinica nije zaštitila, umjesto što sad svi kukamo nad onim što su nam uništili zločinci? Ali nije bilo puno vremena za pitanja…

 

Ipak, meni najzanimljivija fotografija prikazivala je trojicu svirača, mislim gajdaša, frulaša i bubnjara u sredini. Taj bubanj u sredini nije bio običan, već vodeni bubanj, nekada često korišten u našim krajevima. Riječ je o bačvi vode u kojoj pluta naopačke okrenuta drvena zdjela po kojoj se udara vretenom na koje je nataknuti krumpir. Zanimljiv instrument koji je lako ponovno sastaviti, ali se izgubila tradicija. Ugasio se plamen…

 

Dr. sc. Sanja Lončar temom „Recentna etnološka i kulturno antropološka istraživanja na Banovini i u Pounju s ciljem zaštite i očuvanja baštine“ iznijela je istraživanja koje posljednjih desetak godina provodi na Banovini i Pounju s ciljem dokumentiranja, valorizacije i zaštite prostornih vrijednosti te stvaranja smjernica za budući razvoj temeljen na lokalnoj baštini. Ili barem onome što je od nje preživjelo u nasilnoj depopulaciji kojoj je bio cilj uništavanje hrvatskog sela. A ako znamo da je na tom području tijekom Domovinskog rata sve hrvatsko uništeno, minirano i spaljeno, znači da je preživjelo sve samo ne hrvatsko! I to se istaknulo kao problem u cijelom njezinom daljnjem izlaganju, posvećenom očuvanju seoskih naselja i tradicije drvene arhitekture, koja je u izvornom obliku u potpunosti uništena, osim ukoliko nije bila hrvatske provenijencije. Ipak, u svom izlaganju vrijedna Sanja Lončar prikazala nam je nešto sačuvane drvene arhitekture, pozivajući se na izvorno, dok sam, skupa sa još nekima nazočnima, očekivala vidjeti primjere nekada postojeće reprezente izvorne hrvatske arhitekture na Banovni i Pounju, na kojim bi primjerima trebala krenuti obnova. No, ostala sam opet „bez vesla“, jednako kao što je Banovina danas ostala bez nekadašnjeg dobrog drveta jer nema više šuma. Pokradene su.

 

I od tu je cijeli znanstveni skup krenuo u nekom neslućeno krivom smjeru kojim smo umjesto izvorne hrvatske pjesme slušali npr. „ojkače“ u izvedbama lokalnih Srba iz Dvora (ili  „Svi bećari žene oćerali…“ jauče on uz  tamburicu vlastite izrade), kao da tamo nemamo KUD Pounjski pleter ili pojedine kazivače koji su mogli nešto otpjevati, a da je hrvatskog glazbenog izvorišta… No, to je bilo i za očekivati kada se organizator u izboru predavača i tema oslonio isključivo na uži krug suradnika, poznate snage, u ovom slučaju na studenticu Andreu Višak, koja je iz Križevaca i nije upoznata sa etničkim nacionalnim  specifičnostima ovoga kraja, niti se time bavila. Bavila se prezentiranjem onoga što je bilo najdostupnije, a to je u tom trenutku bila uglavnom tradicija pjevanja Srba u Pounju. Ubuduće će se vjerujem ipak potražiti suradnja sa domaćim ljudima iz struke. Također, slušali smo o Katolicima i pridošlim Pravoslavcima koji su ovdje donijeli trajni nemir, ali nismo čuli ništa o Hrvatima koji su se naselili iz Like i drugih krajeva Hrvatske, doseljenicima koji su izgradili kulturni identitet ovoga kraja – Nijemcima, Česima, Slovacima, Talijanima, Židovima…a tek o etnicitetima (muži, šokci…) ni riječi!

 

Naposljetku, najteže je bilo prihvatiti – nama inicijatorima i srčanim zagovornicima osnivanja Muzeja Banovine (Edmundu Boriću Andleru, također prisutnom i meni) – činjenicu da se radije pribjeglo osnivanju Interpretacijskog centra baštine Banovine, nego Muzeju koji ima puno ozbiljniji zakonski okvir koji zahtjeva poštivanje na prvom mjestu struke, a podrazumijevao bi visoko stručno vodstvo i zapošljavanje nekoliko različitih stručnjaka iz različitih vidova muzejske djelatnosti. U izlaganju ravnateljice Centra, dipl. novinarke i muzeologinje Martine Mladenović, nije razjašnjen put osnivanja Centra, ali na internetu je dostupna informacija da ga je Sisačko-moslavačka županija osnovala u kolovozu 2016. godine. Kako je predstavljanje Centra ostavilo dojam površnosti i neupućenosti, unatoč entuzijazmu te nestručnosti, unatoč pomalo napadnoj odrješitosti, a kako nije bilo moguće postaviti pitanja i dobiti odgovore, tako se nametnuo zaključak da je i ovdje nažalost riječ o staroj praksi današnjih politika koje toleriraju namještanje podobnih, dok  zapošljavanje nepodobne struke rado nazivaju uhljebljivanjem kako bi se ogradili od vlastitih grijeha. Ovaj put je nažalost stradala vrlo ozbiljna inicijativa kako bi se stvorili uvjeti za njezino zakonsko degradiranje. Ipak, za svaku je pohvalu da Centar nešto i radi, no za sada samo u okvirima izdavačke djelatnosti. Riječ je o dvije publikacije: etno bojanka „Ko ima u što, lako se obleče“ (dijelovi muške i ženske nošnje viduševačkog kraja) Martine Mladenović i knjiga „StvarateljicaPriča“ Andree Šipuš, kasnije i predstavljena publici Okruglog stola.

 

No prije Šipuševe, knjigu „Selo i župa Viduševac“ predstavila je gospođa Katica Gašljević Tomić, suzdržano, odmjereno i sa zadivljujućom mirnoćom iznoseći opsežnu, tematski bogatu građu koja bilježi gotovo u potpunosti uništenu baštinu viduševačkog kraja. Onom što se nije dalo uništiti, dok god je živih baštinika Viduševca, odlaskom starijih prijeti potpuni zaborav. Možda su najdragocjeniji dijelovi knjige oni koji se odnose na narodnu baštinu: običaje, pjesme, priče, način života, narodnu nošnju, dijalektalni rječnik i sl. Dio knjige posvećen je i žrtvama II. svjetskog rata i poraća s tog područja. Svi smo se složili – to je knjiga o identitetu, domoljublju, tradiciji i opstojnosti, zbog čega je osobito vrijedna pažnje!

 

Na kraju Okruglog stola koji je trajao od 17 sati do iza 21 sat, Andrea Šipuš je predstavila svoj dosadašnji rad okrunjen sa dvije knjige: „Tlovitost“ (2016.) i „StvarateljicaPriča“ (2017.). Na izrazito pristupačan način, uz puno izvrsnih autorskih fotografija, Andrea je zabilježila priče i običaje „koji nam se otkrivaju kada smo ih spremni čuti, mijenjamo ih namjerno jer želimo postići svoj cilj ili nenamjerno jer one tako hoće…" Iako neuhvatljive i nefiksirane, „koljenske“ predaje žive punom snagom, a ne tek teškom mukom kako bi netko pomislio. Iako se može činiti da su se izgubile u narodu, to je ipak privid jer one su sačuvane svuda oko nas, u narodu i prostoru. Za kraj ovog dugometražnog Okruglog stola Andrea kao da je željela zaključiti pomalo naivno idilično, ali neutemeljeno u Izvornom, predstavljajući poštovanje, uvažavanje i ljubav svih naroda koji su živjeli i žive u njezinom rodnom, još uvijek miniranom Komarevu….u kojemu se još nije odala nikakva počast  žrtvama II. svjetskog rata i poraća, koje su pobili „braća“ partizani samo zato što su Hrvati…

 

Predstavila bih detaljnije i program ovogodišnje 51.međunarodne smotre folklora. Banovinu i Pounje usred Hrvatske predstaviti će KUD „Čuntićanka“, Hrvatski Ćuntić; KUD „Viduševac“, Gornji Viduševac;KUD „Selište Kostajničko“, Selište Kostajničko;KUD „Pokupljanka“, Brest Pokupski; KUD „Sloga“, Sunjska Greda i KUU „Seljačka sloga“, Graberje u 19 sati. Ipak, centralni događaj Smotre odvit će se iste večeri (21.07) u 21 sat na Gradecu, gdje će na svečanom cjelovečernjem koncertu etnografsku baštinu Banovine i Pounja predstaviti KUD „Sloga“, Majur; KUD „Jeka“, Hrvatska Dubica; KUD „Pounjski pleter“ Divuša–Dvor;  Hrvatski Ćuntić, Gornji Viduševac, KUD „Zvuci Banije“, Jabukovac Banijski; Selište Kostajničko, KUD „Hrastovička gora“, Hrastovica, KUD „Budičanka“, Donja Budičina, KUD „Seljačka sloga“, Bobovac; Greda Sunjska, KUD „Košutarica“, Košutarica, Brest Pokupski i Graberje. Osim navedenih KUD-ova, tijekom Smotre naš kraj će predstaviti i HKUD „Glinska tamburica“, Glina i KUD „Radost“, Sela, nastupom uz goste iz Indonezije, Italije, Španjolske i SAD-a u subotu, 23.07. na Trgu Bana Jelačića u 10 sati.

 

Planira se nastup folklornih skupina i pojedinaca koji reprezentiraju različitost hrvatske etnografske baštine, nacionalne manjine, Hrvate iz susjednih zemalja i iseljeništva (Argentina, Brazil, Indonezija, Paragvaj, SAD (Chicago, IL), SAD (Murfreesboro, TN), Italija, Španjolska, Turska, BIH, Vojvodina Makedonija), ukupno 30-tak ansambala. Desetak ansambala predstavit će baštinu drugih naroda i kultura.

 

Važno je istaknuti kako je popratni program smotre počeo još u ožujku Sajmom tradicijskih obrta i suvenira na kojem je održana izložba narodnih nošnji, prezentacija ručnog rada i predstavljanje KUD-a „Ćuntićanka“, Hrvatski Čuntić.Uz mnoge popratne sadržaje, istaknula bih predstavljanje Petrinjskih betlemaša upisanih u Registar kulturnih dobara RH (Ivan Rizmaul).

 

Tijekom srpnja očekujemo bogat program Smotre. Za nas je osobito zanimljiva izložba „Fragmenti života Banovine i Pounja – iz fundusa EMZ i Posudionice i radionice narodnih nošnji“ u Etnografskom muzeju Zagreb (12. 7. – 3. 9. 2017.). Ovogodišnja smotra završava u nedjelju, 23. srpnja mimohodom sudionika od Zrinjevca do Trga Bana Jelačića (od 19 sati) i koncertom crkvenog pučkog pjevanja: „Uputi se tužna mati – korizmene i pasionske tradicije Imotske krajine“  u čast 300 godina oslobođenja Imotskoga od Otomanske vlasti. Cijeli program zatvaranja završiti će u nedjelju u 20 sati na glavnom zagrebačkom trgu, nastupom sudionika Smotre iz Banovine i Pounja, uz koje će za kraj nastupiti sudionici iz Paragvaja i SAD-a.

 

Ovaj uistinu bogat i raznovrstan program koji će se nakon zatvaranja na Trgu, nastaviti i do kasno u noć na Gradecu, gdje će se predstaviti i sudionici iz ostatka Hrvatske (Bribir, Gata, Imotski, Koprivnički Ivanec, Kuterevo, Mostanje, pridraga, Salinovec, Satnica Đakovačka, Žrnovo), kao i Hrvati iz Bosne i Hercegovine i Vojvodine.

 

Na kraju, pozivam sve žitelje našega kraja koji su uistinu domoljubi – vrijedni baštinici dragocjene kulturne baštine našega kraja, da dođu na neki od navedenih programa kojima se na najljepši mogući način prezentira naša Banovina i naše Pounje širokoj javnosti. Nažalost, veliki dio naših navedenih KUD-ova sudjelovati će isključivo putem video zapisa, a ne živim nastupom… Dok se međunarodni gosti svi redom predstavljaju uživo… Ipak, to je prilika da se pokaže da Banovina ima srce junačko i da ono bije u svakome od nas koji volimo svoju rodnu grudu! Vrijeme je da budemo ponosni i da s ponosom podržimo prezentaciju naše baštine i kulture na trgovima naše metropole.

 

Što se tiče Okruglog stola, svi smo se složili da se isti treba ponoviti na puno višem nivou stručne suradnje i proširenim krugom stručnih suradnika, osobito domaćih. Ipak, tko zna kada će Smotra opet imati za temu naš kraj… Zato već sada najavljujem stručni znanstveni skup na temu Etnografske baštine hrvatske Banovine, Pounja i Pokuplja na slijedećem ZRIN festivalu, obraćajući se prije svega struci, a onda i svekolikom pučanstvu, ozbiljnim istraživačima, sakupljačima i ljubiteljima kulturne baštine našega kraja i svima koji vole svoj dom, svoj zavičaj i svoju Domovinu.

 

Valentina Badanjak Pintarić