Nakon Tuđmana u politiku više se ne ulazi zbog časti, potrebe, dužnosti i odgovornosti, već često iz osobnih interesa
Ne mogu si nikako objasniti, zašto se relativno mnogo liječnika, svih struka i stupnjeva obrazovanja, sve do akademika, bavi politikom, bilo usput ili profesionalno. Sve je počelo kad je predsjednik Franjo Tuđman pri ustrojstvu države i konstruiranju državnih tijela pozvao poznate javne i stručne djelatnike, specijaliste i profesore, da mu se pridruže i pomognu u uspostavi suverene, samostalne, demokratske moderne države, imajući u vidu njihovo široko obrazovanje, mnogostruke sposobnosti, nužno potrebne vještine u racionalnom promišljanju, logičkom zaključivanju i brzom donošenju odluka.
Mate Granić
Bila je to čast i dužnost koja se nije mogla, smjela propustiti i dezavuirati. Mnogi od tih stručnjaka, naročito u medicini imali su puno kontakata diljem svijeta i mogli su uspješno predstavljati državu, širiti istinu o agresiji na Hrvatsku, lobirati za naše interese, tražiti i dopremati svakojaku nužno potrebnu pomoć, kao i boriti se za međunarodno priznanje nove države, protiv koje su se gotovo svi urotili. Nepobitna i velika je zasluga tih i takvih ljudi, naših sugrađana, za osamostaljenje i obranu Hrvatske, naročito u diplomaciji. Nije se Hrvatska stvarala samo s puškom u ruci, na prvoj crti bojišnice. Nažalost, danas to mnogi zaboravljaju i smatraju kako su oni jedini zaslužni za državu Hrvatsku i traže nad kruhom pogaču, ne ustručavajući se pri tom rušiti legalno i legitimno uspostavljenu vladu.
Nakon preranog odlaska pokojnog predsjednika, mnogo se toga promijenilo, pa tako i “služenje” narodu, odnosno bavljenje politikom, naročito visokom. Nije se više ulazilo u politiku zbog časti, potrebe, dužnosti i odgovornosti, već najviše iz pragmatičnih, uskogrudnih i osobnih interesa, bez obzira na profesiju, zvanje i zanimanje. Razumijem da je tu nastala gužva, guranje, asertivno i agresivno postupanje i ponašanje, naročito onih koji se nisu uspjeli realizirati u životu i malo toga su postigli. Ulazak u politiku, što je praksa pokazala i dokazala, uvijek je najkraći i najbrži put da se čovjek okoristi, postane imućan i moćan. Mnogi uhljebi, lezilebovići, marginalci, nasilnici, destruktivci… su se tu pronašli i nastojali što duže ostati. Uz određenu strategiju i taktiku, koja uključuje licemjerje, obmanjivanje, laži, prijevare, razne negativne izme, nepotizam, klijentelizam, korupciju, diletantizam, apsolutizam, tiraniju… s nedovoljnim znanjem, nedostatnim sposobnostima, bez ikakve kompetencije za položaj kojeg su se dočepali, “penjali” su se po vertikali, mijenjali se po strukturi osobnosti, bahatili se razmjerno postignuću, čerupali državu, otimali drugima, bez ikakve odgovornosti, bez osjećaja srama, u stalnoj i velikoj diskrepanciji između obećanja realizacije. Sve je to donekle razumljivo, iako neprihvatljivo, za osobe koje ni u čemu nisu uspjele, bez završene škole, bez završenog fakulteta, bez ijednog radnog dana u bilo kojem sektoru, osim politike.
Neshvatljivo je i nerazumljivo za visoko obrazovane, multidisciplinarno sposobne kompetentne osobe, bez ikakve mrlje u karijeri i sjene na obrazu, cijenjene stručnjake, sveučilišne profesore, akademike, suce… da se guraju u politiku i dopuštaju da ih ta politika zaprlja, u bilo kom smislu, što najviše dolazi do izražaja u Zagrebu. Žalosno je gledati bilo koga u poodmaklim godinama života, a kamoli osobu s reputacijom eksperta, kako ga politički “maheri” i razni muljatori okolo vodaju i s njim “podupiru” svoju vjerodostojnost, koje nema ni u tragovima. Naročito to nije prihvatljivo kad se radi o ženskoj osobi, koju se potiče da pribjegava alternativnim činjenicama kako bi nekoga opravdala, svjedočila istini i bila nesvjesno sama protiv sebe. Zar vas nije sram to raditi?
Nemaju svi hrabosti i smjelosti oduprijeti se tome i svog šefa poslati k vragu, zajedno s njegovom koalicijom ili nekakvom bezideologijskom suradnjom, s prihvaćanjem nultog ultimatuma, prije svih dogovora i pregovora, od dvoje samozvanaca i mutikaša, koji dijele narod i šire mržnju, zapravo igraju se i samodopadno se cere kad ih se pokušava urazumiti. Kad si netko bilo tko, pogotovo pošten, iskren, pomalo naivan, obrazovan i dobronamjeran čovjek, dopusti da ga se uvuče u ralje politike, biva uništen i osramoćen, čak i onda kad to tako ne izgleda, kad dobije nekakvu niže razrednu funkciju, kao zahvalu i utješnu nagradu, za svesrdnu potporu, poslušnost odanost.
Najgore od svega je što ta osoba to ne vidi i misli da je “sukreator” visoke politike, kako je važna i nezamljenljiva u određenoj strukturi vlasti, kako “služi” narodu, odnosno svojim sugrađanima i kako će biti upisana u povijest, kao značajna i pozitivna ličnost. Kad bi to tako i bilo, tko garantira da jednog dana, od nekog Mesije, Šćepana Malog, neće biti izbrisana ili proglašena negativkom, pri novoj reviziji povijesti, pri općoj i posebnoj trgovini, uhljebljivanju i krojenju demokracije po svom nahođenju i novoj osobnoj definiciji hiperbahatog i umišljenog lokalnog “moćnika”: “Demokracija je volja većine”, odnosno vladavina većine (26 od 51) nad manjinom. Sapient sat!
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više