Hrvatska diplomacija snosi veliku odgovornost za nepovoljan ishod arbitražne presude
• Upravo uređujem i pripremam za tiskanje drugo prošireno izdanje knjige Vinka Vice Ostojića (Bijakovići kod Čitluka, 30. VII. 1924.), Križni put Hrvata patnika, koji je kao hrvatski vojnik u svibnju 1945. uhićen od strane jugopartizana i bio proganjan i zatvaran sve do 1964. godine samo zato što je Hrvat i katolik. U toj knjizi iz 2005. dugovječni Vice detaljno iznosi svoju patnju koju je proživio u požeškom logoru, te zatvorima u Zagrebu, Kragujevcu, Zenici… Kroz čitanje teško proživljavam svu tu Vicinu patnju od strane onodobnih partizansko-jugoslavenskih oznaša, udbaša, milicajaca i čuvara i nekako mi sva ona razvikana pisanja Juliusa Baranovskoga ili Karla Štajnera o njihovim patnjama u Staljinovim boljševičko-sovjetskim gulazima izgledaju puno podnošljivije. Hoću reći kako su se jugoslavenski partizani poslije 1945. prema Hrvatima odnosili zvjerskije i od Staljinovih satrapa. Zašto na ovo podsjećam? Zato što, kada gledamo saborske rasprave, u kojima neki naši ovodobni potencijalni boljševičko-sovjetski jurišnici svakoga dana, srećom zasad samo političkim sredstvima, traže skidanje glava svojih političkih protivnika, ne mogu se oteti dojmu da bi Vice Ostojić, da su mu oni u jugozatvorima bili islednici, daleko lošije prošao. Najbolji i najnoviji primjer je neviđena neargumentirana i propala hajka na ministra financija Zdravka Marića u koju su se uključili saborski zastupnici poput Gordana Marasa ili Nikole Grmoje. Iako nisu imali argumente za ono za što su optužili Marića, kako bi srušili Vladu Andreja Plenkovića, njihov koordinirani ultimativni napad je nešto najgore u što se mogu pretvoriti neljudi u političkoj areni. Posebno prednjače saborski zastupnici SDP-a, slijednici zloglasne Komunističke partije Hrvatske (KPH) i Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), čije ponašanje u Saboru nema nikakve veze s demokracijom. I zato mislim kako bi vlast u rukama raznih marasa, grbina, bauka, jovanovića, đujića, glasovaca, stazića…, pa i grmoja, beljaka ili petrova, zasigurno bila – totalitaristička!
Slaven Dobrović
• Saborski zastupnici SDP-a i Mosta svakodnevno opstruiraju rad Sabora i pokušavaju srušiti Vladu, što je njihovo pravo. Bez obzira što to rade sirovo, diletantski i primitivno. U tom smislu treba gledati i na njihov propali pokušaj osnivanja povjerenstva o Agrokoru. Ministra financija Zdravka Marića smatrali su najslabijom karikom u lancu Vlade Andreja Plenkovića i u prljavi posao rušenja Marića ugurali su i bivšega ministra Mosta Slavena Dobrovića da potvrdi laž Gordana Marasa, Bože Petrova i Nikole Grmoje da je ministar Marić znao kada je HBOR prošle godine dodijelio kredit Agrokoru. Nakon što je HBOR objavio snimku sjednice Nadzornoga odbora HBOR-a, i kada je potvrđeno ono što je Marić stalno govorio u svoju obranu da nije utjecao na dobivanje kredita, Dobrović je bio prinuđen ispričati se. Bilo mi je žao gledati ovoga sveučilišnog profesora, oca sedmero djece, domoljuba i praktičnoga vjernika katolika kako je postao žrtva bolesnih ambicija svojih partijskih šefova Grmoje i Petrova.
• Skup u Trstu na inicijativu Aleksandra Vučića, a uz tutorstvo Angele Merkel, četvrti je ovakav skup u okviru Berlinskog procesa započetog 2014. godine. Poslije Berlina 2014., Beča 2015. i Pariza 2016., u Trstu je održan skup u trenutku pojačanog euroskepticizma i to u godini u kojoj je Velika Britanija počela proces napuštanja EU-a, ali i u tijeku svojevrsnog petogodišnjeg veta stavljenog na pridruživanje Uniji, što je još 2014. objelodanio raspojasani Jean-Claude Juncker, predsjednik Europske komisije. Činjenica je kako Angela Merkel ne želi u Uniji Makedoniju, Crnu Goru, Kosovo, BiH, Albaniju, ali ni Srbiju. Srbiju želi ovakvu kakva jest, jer joj to odgovara s obzirom na njezinu politiku suradnje s agresorskom Rusijom. Merkel je sve podredila interesima, nju Ukrajina uopće ne zanima. Kao i Hrvatska u sporu sa Slovenijom.
• Inicijativa triju mora je zajednički hrvatsko-poljski projekt pokrenut u ljeto 2016. godine. Nakon summita u Varšavi američki predsjednik Donald Trump poručio je hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović da “učini sve što je u njezinoj moći da se ubrza proces pomirbe na zapadnom Balkanu”. Ali kako to nije jednostavno zbog brojnih druhih interesa i onih kojima na „Balkanu“ odgovara kaos (hercegbosanski Bošnjaci i Srbi), pročitajmo kako je to lijepo sročio Jozo Pavković u Večernjem listu: »Ponovno preuzimanje liderske pozicije Hrvatske u središnjoj i jugoistočnoj Europi nosi mnoge prednosti, ali i rizike. Neizbježno svrstavanje tijekom tih procesa ima cijenu. Inicijativa “Tri mora” uklapa se u američke geostrateške interese kojima žele oslabjeti utjecaj Rusije, pa i EU-a, a prije svega Njemačke i Francuske. Hrvati riskiraju dobiti za neprijatelje Berlin, Pariz, Moskvu. To se već pomalo i naslućuje. Njemačka je glede arbitraže već (ne)izravno stala na stranu Slovenije te piše promemoriju kojom bi se Hrvatima u BiH oduzelo nacionalna prava. Može li RH, razapeta između gnjeva Berlina i potpore Washingtona, u toj novoj ulozi biti predvodnik reformskih procesa na zapadnom Balkanu u kojima bi sačuvala Hrvate iz BiH?! Je li možda dio rješenja i BiH, koja također ima dio Jadrana, pripojiti kao 13. članicu u “Tri mora”. Ili će se odnekud opet pojaviti lider s istoka kojemu će BiH bez Hrvata biti lakše gurati u neke druge asocijacije. Vezane uz neka daleka mora, pa i kontinente.«
• Da naša diplomacija glede pojašnjavanja u Europi i svijetu o slovenskoj kontaminaciji arbitražnoga sporazuma ništa ne radi potvrđuje i nizozemski NOS PORTAL u kojem njegov novinar Mitra Nazar u kratkom tekstu nijednom riječju nije rekao zašto Hrvatska ne priznaje arbitražnu odluku i kako su dvoje Slovenaca – agentica i sudac – kontaminirali cijeli arbitražni postupak. S druge strane, dok naša diplomacija spava, ratoborni slovenski šef diplomacije Karl Erjavec u naručenom razgovoru za mađarski Magyar Idők širi slovenske laži poput onih da je „Slovenija oduvijek imala neposrednu povezanost s otvorenim morem“, da je „slovenska (oduvijek) policija nadzirala Piranski zaljev“.
Karl Erjavec
• Odlazak Andreja Plenkovća u Ljubljanu i njegov razgovor sa slovenskim kolegom Mirom Cerarom bio je mudar državnički potez. Tim posjetom Sloveniji, iako su oba političara ostala na svojim pozicijama glede arbitražnoga sporazuma, Plenković je stvorio preduvjete za politički izlaz iz ove krize za koju nije ni najmanje kriv.