Hrvatski Fokus
Hrvatska

U čijem je interesu Treći Bleiburg?

OPASNO ISELJAVANJE – "Ostaše" pridošlice i "ustaše"

 
 
"To su naši radnici koji tamo rade… 6.000 ljudi od 25-30 godina : ljudi do 45 godina, ima ih 90 posto, a to su sve muškarci… Znate, to je strašno; idu za dinarom da bi mnogo toga izgubili na drugoj strani…"
Perislav Petrić na hodočašću u Nevigesu 1977.
 
"…Tito je omogućio Hrvatima da rade u SR Njemačkoj i time je stvorio drugi Bleiburg. Naši ljudi na radu u Njemačkoj gledaju samo novac, da zarade za sagraditi kuću, kupiti automobil i tako stvoriti sigurnost u koju bi se zakukuljili u domovini. Taj standard ostvaren radom u SR Njemačkoj oni ne žele žrtvovati za nikakve druge ciljeve. Postaju tupi za revolucionarne zahvate. Kod njih ideja Hrvatske države nije prisutna…"
Damir Petrić, 1977.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/08/confronting-prejudice-against-muslim-women-in-the-west-3.jpg
Gore navedene riječi Perislava Petrića, oca Damira Petrića, prenio je “Čiko”, suradnik Službe državne sigurnosti SR Hrvatske (Udbe) koja je svog suradnika poslala na Damira Petrića, političkog emigranta, koji je emigrirao nakon pada Hrvatskog proljeća. Zabilježene su u Informaciji Službe državne sigurnosti br. 131. od 22. 3. 1977. te Informaciji 327. SDB-a Split i Centra SDB-a Zagreb od 18. 7. 1977.
 
Da su Perislav ii Damir Petrić živi, imajući pred očima novi val hrvatskih gastarbeitera, mogli bi, mutatits mutandis, ponoviti što su rekli 1977. Prije više od 40 godina, bivši vlastodršci poslali su u svijet na “privremeni rad” veliki broj Hrvata i pripadnika drugih naroda. Time su sebi su osigurali lagodan život i otklonili opasnost od pobune. Gastarbeiteri, usredotočeni na zaradu, iscrpljeni teškim poslovima, nisu za bivšu tvorevinu predstavljali skoro nikakvu opasnost. Selektivnim terorom tajnih službi vlast je, u suradnji s tajnim služama zemalja primateljica, uspješno nadzirala, neutralizirala i likvidirala one kojima zarada nije bila glavni i jedini životni cilj.
 
Zemlje primateljice rado su prihvatile gastarbeitere jer su im donosili gospodarsku korist a nisu ni na koji način  utjecali na državnu politiku ni na odnose sa zemljama iz kojih su dolazili gastarbeiteri. Zemlje primateljice su dopuštale protujugoslavenske političke organizacije u koje je ulazio stvarno mali broj gastarbajtera ali su također jugoslavenskim vlastodršcima  dopuštale da preko svojih agentura organiziraju projugoslavenske klubove. “Bilo je para k'o pljeve”, reče mi nedavno Hrvat iz Banja Luke. Nije o meni ništa znao pa mi se pohvalio da je bio predsjednik svih jugoslavenskih klubova u Njemačkoj. S obitelji svoje umirovljeničke dane živi u Hrvatskoj nakon što je zajedno s drugim Hrvatima, preko Save protjeran u Hrvatsku.
 
Tko je projektant a tko sve izvršitelj projeka Trećo Bleiburg, pitanje je koje glasno postavlja relativno veliki broj Hrvata, svjedoka novog vala iseljenika. Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku samo prošle godine “iz Hrvatske je iselilo 36.436 hrvatskih građana, a stvarni broj iseljenih, nažalost, puno je veći jer se mnogi iseljeni ne odjavljuju”, prenio je Večernji list. MUP kao jedna od izvještajnih jedinica Državnog zavoda za statistiku, godinama je tom Zavodu dostavljao nepotpune i nepouzdane podatke jer nisu bili usklađeni zakoni a zbrka je povećana za zadnje bivše koalicijske vlade SDP-a u kojoj je ministrom uprave bio Arsen Bauk. Ta koalicija je nepromišljeno mijenjala zakone (Zakon o strancima, Zakon o prebivalištu, Zakon o državljanstvu, Zakon o osobnoj iskaznici, Zakon o azilu, i izborne zakone) s ciljem pobjede na izborima. Toj koaliciji se činilo da će sebi osigurati pobjedu na sljedećim izborima ako zakonima onemogući ili učini zanemarivim glas hrvatskog iseljeništva i Hrvata, hrvatskih državljana u BiH.
 
Izmjene navedenih zakona nisu ipak SDP-u osigurale novu pobjedu na izborima ali su zato novoj vlasti ostavile loše neusklađene zakone. Tako npr. u Zakonu o strancima u prvom članku, navedeno je preko 30 direktiva i odredbi Europske unije. U članku drugom navodi se status “Hrvata bez državljanstva” te upućuje općenito na Zakon o odnosima RH s Hrvatima izvan RH. Time je odbijen prijedlog amandmana Odbora za Hrvate izvan RH da pripadnik hrvatskog naroda nije stranac u smislu odredbi tog zakona i kad nema hrvatsko državljanstvo. Ni u Zakonu o odnosima RH s Hrvatima izvan RH nema definicije pripadnika hrvatskog naroda a nema ga ni u Zakonu o hrvatskom državljanstvu a to rezultira arbitrarnom primjenom zakona i nastavljanje mučnog postupka rješavanja statusnih pitanja iseljenika i pripadnika hrvatskog naroda u BiH.
 
Uzaludni su bili svi dosadašnji prijedlozi da se u Zakon o državljanstvu unesu definicije pripadnika hrvatskog naroda i iseljenika iz Pravilnika Ministarstva vanjskih poslova o stipendiranju studenata iz iseljeništva. MUP je ostajao a i dandanas odbija za uzor uzeti definicije pripadnika francuskog, talijanskog, njemačkog, danskog i drugih zemalja Europske unije.
 
MUP nema podatke o broju pripadnika hrvatskog naroda koji useljavaju a nemaju hrvatsko državljanstvo te ostaje nepoznato koliko je pripadnika hrvatskog naroda u kategoriji stranaca. Zbog nepostojanja jasne definicije pripadnika hrvatskog naroda, mnogi članovi hrvatskih obitelji nailaze na teškoće kad se izjasne pripadnicima Hrvatskog naroda. Iako Hrvatska nema rasne zakone, kad se netko komu jedan od roditelja nehrvatske narodnosti izjasni Hrvatom, to mu se osporava kad se suoči s birokracijom.
 
Hrvati iseljenici iz BiH više nemaju status hrvatskih iseljenika a nemaju ga ni potomci četvrtog naraštaja iseljenika s područja današnje Hrvatske koji žive u zemljam  Latinske Amerike nakon zadnjih izmjena Zakona o hrvatskom državljanstvu.SDP-ova koalicija je uspjela zakonima proizvesti bezvoljnost iseljeništva i hrvatskog naroda u BiH za sudjelovanje na izborima za Hrvatski državni sabor, predsjednika države te izbor zastupnika iz Hrvatske u Europski Parlament. Posljedično, nije realno očekivati veću zainteresiranost iseljeništva za povratak iseljenika i njihovih potomaka u Hrvatsku.
 
Ne postoji jedinstvena useljenička politika Europske unije
 
Tečajeve hrvatskog jezika i kulture koje nadležne institucije održavaju te ljetni posjeti članova Hrvatskog svjetskog kongresa i Savjeta vlade ne treba omalovažavati činjenica je da ne rezultiraju povratkom iseljenika i useljavanjem znatnijeg broja njihovih potomaka čak ni iz zemalja koje zaostaju za Hrvatskom.Uzalud je Davor Božinović, kao bivši zastupnik HDZ-ove oporbe, u raspravi o Zakonu o prebivalištu, među ostalim, istakao kao prioritet potrebu hrvatske useljeničke politike. Ne postoji jedna jedinstvena useljenička politika Europske unije. Svaka članica bi trebala najbolje znati svoje potrebe za useljenicima, svoje specifičnosti koje valja uzeti u ozbir u svezi s mogućnostima integracije useljenika.
 
Zbog nepostojanja artikulirane useljeničke politike, u javnosti ali i u vladi ostaju nedumice kako rješavati ne samo zaustavljaanje daljnjeg iseljavanja nego iz kojih zemalja koje ljude  uvoziti u Hrvatsku. Dok Davor Štern, poslovni čovjek i bivši ministar, sada počasni konzul Filipina, koji Filipine dobro poznaje, predlaže uvoz radnika iz Filipina, dotle je Marko Pavić, ministar rada i mirovinskog sustava protiv uvoza Filipinaca jer bi to, prema njegovu uvjerenju, bio kulturološki šok. Vjerujem da bi Hrvati u Australiji bili skloniji prijedlogu Davora Šterna jer imaju vrlo pozitivna iskustva s Filipincima. Određen broj Hrvata, koji se oženio Filipinkama, s njima žive u skladnim brakovima. Preko 80 posto stanovništva Filipina su katolici španjolskog stila. Otuda lako razumijevanje Hrvata katolika i Filipinaca katolika o temeljnim vrijednostima obitelji i društva.
 
Filipinke su poželjne
 
Bez jasne hrvatske useljeničke politike, Hrvatska je tek pasivni promatrač iseljavanja Hrvata iz Hrvate i useljavanja stranaca. MUP samo bilježi podatke o iseljavanju iz Hrvatske i podatke o useljenicima. “U našu se zemlju doselilo 13.985 hrvatskih državljana i stranaca, što je najveći broj doseljenih iz inozemstva od 2009. U Hrvatsku se lani doselilo 6247 stranaca, njih više od tisuću više nego 2015., te 7733 hrvatska državljanina i pet osoba nepoznatog državljanstva. Iz zemalja EU-a doselilo se 5555 osoba, među njima 2185 stranaca i 3368 hrvatskih državljana, dok se iz ostalih europskih zemlja doselilo 7077 hrvatskih državljana i stranaca. Kad je riječ o državljanima članica EU-a, pojedinačno se najveći broj stranaca doselio iz Njemačke (473), Slovenije (465), Italije (298), Austrije (140), Francuske (101), Mađarske (98) i Velike Britanije (93). Uočljivo je da među strancima koji se doseljavaju iz EU-a prevladavaju oni koji i inače dolaze u Hrvatsku kao turisti, a demografi su lani tumačili da je proces doseljavanja državljana drugih članica EU-a u Hrvatsku tek u začetku i da će se u budućnosti najviše doseljavati na obalu. Kad je riječ o našim susjedima, najveće doseljavanje DZS je zabilježio iz BiH, iz koje se 2016. doselilo 4348 osoba, među kojima 2477 hrvatskih državljana te 1871 stranac, te iz Srbije, iz koje su se doselila 794 hrvatska državljanina i 574 stranca.
 
U Hrvatsku su se lani doseljavali i državljani drugih europskih zemalja koje nisu članice EU-a, pa, nakon državljana BiH i Srbije, po doseljavanju prednjače Ukrajinci (206) i Rusi (132). Najviše doseljenih iz inozemstva lani se, kao i 2015. godine, doselilo u Zagreb, njih 3330, zatim na područje Splitsko-dalmatinske županije 1959, Istarske županije 1562, zatim Primorsko-goranske 1426 te Zadarske 745. I lani smo imali i doseljenika u Hrvatsku s drugih kontinenata, iz Azije, Afrike, Sjeverne i Srednje Amerike, Australije… Iz SAD-a se u Hrvatsku doselilo 340 osoba, a među njima 156 državljana SAD-a te 184 hrvatska državljanina” (Večernji list, 7. kolovoza 2017.).
 
U Večernjem listu je objavljen je i podatak da je u Hrvatsku vraćeno 1500 migranata, da MUP šuti o brojkama ali to ne zaustavlja da ministarstva unutarnjih poslova Njemačke, Austrije i Slovenije Zagrebu redovito šalju azilante.Možda je ta činjenica na mjesto pomoćnika ministra MUP-a vratio službenika koji se u vrijeme SDP-ove Vlade, a potom Vlade Jadranke Kosor, pokazao otvorenim za prijedloge UNHCR-a i određenih “nevladinih” udruga. Već tada se Hrvatska pripremala “za budućnost različnosti”.
 
Ne ćemo ostati bez stanovnika – ostat ćemo bez Hrvata
 
Kad se uzme u obzir broj “ostaša”, onih koji iz Hrvatske ne žele iseliti, broj pridošlica iz EU-a, drugih zemalja i kontinenata te uredbe EU-a o osobama koje imaju stalni boravak u nekoj od članica Europskoga ekonomskog prostora, pravo na spajanje obitelji itd., moglo bi se zaključiti da su neutemeljene najave demografa kako će Hrvatska u vrlo bliskoj budućnosti ostati bez velikog broja stanovnika.
 
Hrvatska će ostati, a već je ostala, bez velikog broja svojih državljana pripadnika hrvatskog naroda. Tko sve potiče Hrvate na iseljavanje, teško je nabrojiti. Svakako za poticaje iseljavanja služe mediji lažnim informacijama o životu koji se nudi novim iseljenicima. Hrvatska se prikazuje zemljom bez budućnosti, zemljom kriminala, fuj-zemljom i tomu slično. Mnogi novi iseljenici se srame priznati da su spali s konja na magarca. Mogao bih ovdje nabrojiti dosta slučajeva novih iseljenika koji s fakultetskim obrazovanjem pristaju na poslove pomoćnih zaposlenika u kuhinjama, staračkim domovima itd. Opravdavaju svoju odluku brigom za budućnost svoje djece. Od vlasnika kuća i stanova u Hrvatskoj, oni su postali podstanari u tuđini. Nema priča o životu mnogih koji su u tuđini ostali bez posla, koji su stigli u mirovinu a izgubili djecu raspršenu kojekuda na kojekakvim poslovima.
 
Priče o moćnom bogatom iseljeništvu samo su dio mita o iseljeništvu. Mnogi bi se vratili ali nemaju više ni komu ni na što. Neki, koji su nekada slovili kao žestoki Hrvati, svjesni svoje stvarnosti, priznaju da moraju ostati tamo gdje su stali. “Ustaša” više nema ni u Melbourneu. Voljom HOP-a s pročelja Hrvatskog doma maknut je natpis “Hrvatski dom dr. Ante Pavelić”. Ostao je tek Hrvatski dom Croatian House. Mislim da ne treba računati da će se novi iseljenici vratiti iz nostalgije za starom domovinom. Može se računati samo na povratak onih koji budu objektivno  dugoročno procijenili svoje mogućnosti u tuđini i u Hrvatskoj kako za sebe, tako i za svoju djecu.
 

Branko Barbić

Povezani članci

Ne, nije me strah

HF

Poticaj domoljublju

HF

Cijepi me!

hrvatski-fokus

Milanovićev »Polusvijet« je gori od rasizma

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...