Hrvatski Fokus
Hrvatska

Hrvatska će nestati u agoniji

Stižu neki drugi ljudi. Ima li spasa?

 

Ma koliko pokušavali uljepšavati statistike, frizirati podatke i procese pripisivati modernim trendovima nesmetanog kretanja ljudi – činjenica je kako Hrvati polako, ali sigurno nestaju, barem s prostora na kojima su živjeli posljednjih 13 stoljeća. Naime, godišnje RH ostaje bez 13-15 tisuća stanovnika. Dijelom je to posljedica niskog nataliteta te odnosa nataliteta i mortaliteta, a dijelom stihijskog iseljavanja koje je posebno aktivno u posljednjih deset godina, od kada je RH punopravna članica EU-a. Podaci o gubitku stanovništva takvi su da to ne bi mogle podnijeti ni mnogo veće nacije od hrvatske.

Gubitak stanovništva na nekom području otvara cijeli niz problema. Riječ je o složenim socio-ekonomskim procesima s kojima se RH tek treba suočiti. U prvoj fazi ugroženo je funkcioniranje sustava, od gospodarstva do mirovinskog, zdravstvenog, pa i do školskog.

Demografska kataklizma

U drugoj fazi upražnjeni prostor nastao demografskom kataklizmom ispunjavaju doseljenici i donose svoje običaje, tradicije i kulturološke obrasce na koje se domicilno stanovništvo, još većinsko, treba priviknuti. Neuspjeh integracije doseljenika otvara Pandorinu kutiju sigurnosnih problema s kojima se zapadna društva suočavaju već godinama. Pred vlastima u RH uskoro će biti postavljene vrlo bitne odluke. Bit će to odluke koje će dugoročno odrediti smjer razvoja ovog područja. Trebat će donijeti odluku na koji način misle obnavljati demografski potencijal stanovništva nužan za funkcioniranje sustava. Pritom nije riječ o interventnim uvozima radne snage kako bi pokrili nedostatke na tržištu rada kao što se sada događa.

Pred državom je ozbiljna odluka o smjeru razvoja kompletnog društva koje je ugroženo negativnim demografskim kretanjima. Dva su pravca u kojima državne vlasti mogu djelovati. Prvi je potpuno otvaranje granica i poticanje neselektivnih migracija kako bi se zadovoljile potrebe tržišta rada, a posredno i mirovinskog te zdravstvenog sustava. Ovaj pravac djelovanja sa sobom neminovno povlači sigurnosne prijetnje o kojima smo već govorili, a koje su itekako izvjesne ako integracija novopridošlih ne bude uspješna.

Ogroman potencijal

Drugi pravac djelovanja je okretanje hrvatskom iseljeništvu. O potencijalima iseljeništva za RH, u demografskom, gospodarskom i kulturnom aspektu, ispisani su dosad kilometri i kilometri novinskih članaka, knjiga i analiza. Svi se slažu u jednome – hrvatsko iseljeništvo je ogroman potencijal koji RH od proglašenja samostalnosti slabo i nimalo koristi. Nakon pada komunizma i u osvit obnavljanja hrvatske države računalo se kako će iseljeništvo odigrati značajnu ulogu u transformaciji hrvatskoga gospodarstva na tržišne osnove te investirati u obnovu i razvoj države. Međutim, osim obilne novčane pomoći namijenjene nabavi oružja za obranu, iseljeništvo nije dobilo značajniju priliku sudjelovati u razvoju hrvatske države u posljednjih trideset godina.

Raznim administrativnim mjerama, sustavnim opstrukcijama, pa i gotovo otvorenom državnom politikom, hrvatsko iseljeništvo spriječeno je u mogućnosti kreiranja pravaca razvoja moderne hrvatske države. Nažalost, spriječeno je od istih onih struktura koje su dominirale gospodarskim, financijskim, političkim i sigurnosnim sustavom prije rata za nezavisnost, ali i poslije. Ruku na srce, na iseljeništvo su hrvatske vladajuće strukture uvijek gledale kao na ekstremističku i ustašoidnu masu.

Aktualni predsjednik Republike, tadašnji premijer, Zoran Milanović sažeo je to u jednu rečenicu – oni su Pavelićevi potomci! Doduše, riječ je bila o Hrvatima u Argentini, ali čisto sumnjam kako je mišljenje prema drugim zajednicama u iseljeništvu bitno različito. Pa zašto bi onda Hrvati iz iseljeništva danas, ponovno, spašavali ovakvu Hrvatsku? Dakle, iseljeništvo se pozivalo da pomogne u ključnom trenutku borbe za obnovu državnosti, a sada se poziva u ključnom trenutku kada cijelom narodu na području današnje RH prijeti demografska kataklizma. Do te kataklizme došlo je upravo zahvaljujući promašenim i antidržavnim politikama koje su političke elite vodile u posljednjih trideset godina. Međutim, treba znati kako je i hrvatsko iseljeništvo heterogena, višeslojna, populacija. Formiralo se u više iseljeničkih valova u različitim vremenskim razdobljima koji su bili uvjetovani različitim društvenim i političkim okolnostima. Pa ipak, velikoj većini iseljeničke populacije zajednička je neizmjerna ljubav prema domovini. Barem onakvoj domovini kakvu su snivali kroz predaje svojih predaka.

U posljednjih više od trideset godina hrvatska država nije našla model prema kojem bi potaknula značajniji povratak iseljeništva u domovinu. Ako kao jedan od glavnih preduvjeta za povratak uzmemo promjenu dosadašnjeg stava hrvatskih političkih oligarhija prema iseljeništvu, ostaje pitanje strategije privlačenja iseljenika. Također, na koji korpus iseljeništva se bazirati i kako, u dogledno vrijeme, postići prve pozitivne rezultate u pogledu povratka? Sve ekonomske analize, iz iskustva članica EU-a koje su ranije pristupile Uniji, pokazuju kako se prvi osjetljiviji znakovi povratka pojavljuju kada država dosegne 80 posto standarda najrazvijenijih članica EU-a.

Ciljana skupina

Hrvatska je trenutno na oko 70 posto standarda najrazvijenijih članica EU-a. Dakle, ciljana grupa, iz koje je moguće već u prvom valu vratiti određeni broj ljudi u zemlju, trebala bi biti populacija koja je u posljednjih deset godina napustila državu. Prema statističkim podacima riječ je o oko 350 tisuća ljudi i vrlo često o mladim obiteljima koje su u naponu snage napustile domovinu. Naravno, u drugoj fazi bi napore u privlačenju useljenika iz hrvatskog iseljeništva trebalo usmjeriti i na druge sredine i valove iseljeništva. Svakom od njih trebalo bi pristupiti na različit način i kreirati ciljane programe koji bi ih privukli.

No vratimo se na tren na posljednji iseljenički val koji je, uglavnom, lociran u zapadnim zemljama EU-a. Kao što smo već rekli, ovaj val je “najpotentniji” za mogući masovniji povratak u zemlju. Ono o čemu država treba voditi računa svakako je činjenica kako su ljudi koji su se prije pet ili deset godina iselili iz Hrvatske u potrazi za poslom u zapadnim zemljama u većini slučajeva formirali obitelji. Njihova djeca krenula su u škole. Ukratko, organizirali su život. Kada razgovarate s njima o mogućnosti povratka i otvaranja poslova u RH, u velikom broju slučajeva kao glavnu prepreku navode djecu i škole. Nažalost, zbog nedostatka hrvatskih predškolskih i školskih ustanova u državama članicama EU-a djeca hrvatskih iseljenika pohađaju nastavu na jezicima država u kojima se nalaze. Zbog načina života, poslova i obveza, događa nam se da djeca iseljenika već u prvoj generaciji zaboravljaju hrvatski jezik. Asimilacija čini svoje i te generacije, nažalost, vrlo je teško privući u Hrvatsku.

Dakle, ključ povratka iseljenika u Hrvatsku nije mjera od 200 tisuća kuna koju je aktualna vlada HDZ-a i Andreja Plenkovića proklamirala. Ako je vjerovati pojedinim medijskim izvještajima, ovu mjeru je za povratak i zapošljavanje iskoristilo tek stotinjak ljudi. Ključ je u otvaranju mreže škola među hrvatskom iseljeničkom zajednicom u inozemstvu.

Krucijalni projekt

Briga za obrazovanje djece hrvatskih iseljenika, a posredno i očuvanje jezika, dosad je uglavnom bila na franjevačkim misijama. No, želimo li provoditi ozbiljnu državnu strategiju i osmisliti plan koji će rezultirati masovnijim povratkom naših iseljenika u domovinu, onda mreža škola u inozemstvu treba biti dio nacionalne strategije. Nažalost, u Hrvatskoj se svake godine zatvara sve više škola, a svakim je danom i sve više nastavnika u kategoriji “tehnološki višak”. Stoga za ovaj projekt sasvim sigurno neće nedostajati nastavnika. Ostaje osigurati prostore i materijale, ali to za državu ne bi trebao biti problem, pogotovo kada razmotrimo dobrobiti koje bi ovaj projekt imao na povratak iseljenika i očuvanje hrvatskog jezika među iseljeničkom zajednicom.

Na ovaj prijedlog mnogi će odmahnuti rukom kao na skup i nepotreban u multikulturalnom svijetu. Drugi će reći kako je to bacanje novca jer tržište, odnosno, zakoni ponude i potražnje reguliraju sve, pa i odabir mjesta života i zaposlenja. No treba li zaista država stajati sa strane i prepustiti se tokovima tržišta i međunarodnih politika? Ako ništa ne učinimo, ako se prepustimo navedenim tokovima, do 2050. će nas, prema projekcijama, biti još milijun manje. A sav novac koji je država trebala dati za otvaranje škola među našim iseljenicima otići će, i to u deseterostrukom iznosu, na provođenje politika integracije novih doseljenika.

Željko Primorac/7dnevno, https://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska-bi-mogla-nestati-u-agoniji-stizu-neki-drugi-ljudi-samo-jedna-stvar-nas-sada-moze-spasiti-2208426/ 

Povezane objave

Težak udarac smušenjacima i lašcima

HF

Jasenovac 1941. u svjetlu novih dokumenata

HF

AFORIZMI – Znaju govoriti, ali se ne znaju dogovoriti

hrvatski-fokus

Osloboditelj Putin protiv ‘trulog Zapada’

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više