Marko je zaslužio odlikovanje, a ne progon

I srbijanska specijalna policija spremna svoj dom braniti…

Hrvatski političari, branitelji, domoljubi, pa i Hrvati općenito, ma kakvi bili, mogu zahvaljivati Bogu što im (nam) je dao Marka Perkovića Thompsona. Branitelj je, a još i popularni pjevač lijepih  pjesama o Domovinskom ratu, obitelji, vjeri, domovini… On je godinama njihov/naš gromobran i branitelj u miru: brani ih/nas od srpskog političko-medijskog poslijeratnog granatiranja naročito pred, za vrijeme i nakon obilježavanja Oluje. Više od polovice tog suludog bijesa srpski mediji i političari istresu na njega pa ostale, kako koga, dopadnu tek „mrvice“, gelerčići.

Ne znam je li ikada ikoji stanovnik Pantovčaka odlikovao Thompsona za nešto, a ako i jest ili nije, za podnošenje ovih medijsko-političkih  maltretiranja, samo „olujnih“, zaslužio je odličje za hrabrost i trpljenje.  Bidni Marko, nakon Vice Vukova, najprogonjeniji je hrvatski glazbenik – njegova je sudbina s jedne strane i gora – komunističko-četnički udarci (u biti neototalitaristički, neonacional-socijalistički) stižu ga i u inozemstvu. Možda je donekle razumljivo što su kolege pjevači i pjevaljke dvadesetak godina šutjeli o Vici – takvo vrijeme bilo – ali današnja šutnja „aktualnih“ glazbenika o njegovom progonu je odurna. Čast Meri Cetinić (https://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/hrvatska/20568-thompson-smije-i-mora-pjevati-u-hrvatskoj)! Ne moraju se slagati ni s njegovim pjesmama ni s njegovim stilom, mogu ga smatrati „šrotom“, a sebe Mozartima, recimo, ali elementarno bi bilo da podrže njegovo pravo na pjevanje i pravo njegove publike na slušanje. Riječ je dakle o slobodama raznim, ljudskim, umjetničkim, poduzetničkim…

Nu među njima valjda preteže moralni ološ na čelu s onim koji je „zampio“, koji šuti, pa bi ih pitao, citirajući im kolegu, kojega kad čujem na radiju zbog razloga o kojima sada ne bih, odmah mijenjam frekvenciju, što dakako ne „gasi“ njegovo pravo na pjevanje ni njegove publike na slušanje: „Gdje je, među vama, nestao čovjek?“ Ja, veliko, ugasit ću vas sve, i tu i tamo poslušati četnika Boru Čorbu, uz neke ovdašnje izuzetke. Pjesma je jedno, a njegovo četnikovanje u Srbiji je drugo. Bora može u „Srbiju bre“ da četnikuje koliko ga volja, ali ovaj mitropolit Porfirije ne može odnikuda, pa ni iz Amerike zazivati, ni pjesmom, vojvodu Đujića.

Brani dom pa prijaviše Marka opet

I tako mjesto odličja koje bih Ja Marku (veliko, liberalno, a takav sam Bože mi oprosti ovaj grijeh, veći, navodno i od Tebe) dao ovo ovdašnje „stanje“ od države – daje mu prijave. Prijave zbog obične pjesme i gazi, ako ništa, slobodu stvaralaštva. Pjesma „Čavoglave“ nastala je kad je nastala i kako je nastala. Sve što je u njoj izvorno je, tadašnje, a izvornije je samo to kako je tada bio ugrožen opstanak Hrvatske i Hrvata pojedinačno, kao jedinki, onoga velikoga Ja, Ich, I. Njihovo „ja“ stalo je tada, mnogima, stotinama tisuća njih, u plastičnu vrećicu. Traktore najčešće nisu mogli povesti. Tukla ih nacional-socijalistička JNA, desetine vrsta četnika-dragovoljaca raznih srpskih bandi, uključivo i komšijskih, zrakoplovima, tenkovima, raznim topništvom, puškama, sve do četničkih „kami“ pod vratom… 

A što li su tada, pa i daleko prije Thompsona, pjevali Srbi po Hrvatskoj, BiH, Srbiji… Tko želi većinu toga može pogledati na internetu i danas. U odnosu na te pjesme „Čavoglave“ su jedna čista lirska. A tek vjerska, znanstvena, politička i medijska priprema za „granatiranje“ Hrvatske od ranih osamdesetih, da ne idem dalje… Ma u obrani od toga svaka je pjesma dopuštena, nu nikakva ne bi pomogla da nije bilo stvarne obrane od nacional-socijalistčke srpske agresije. Bez toga bi svaka bila zabranjena, uključivo i samo otvaranje usta kako bi se uzelo zraka. Možda bi se i nosnice čepile.

Kvaka na vratima doma

A „kvaka“ je navodno u tome – „Za dom spremi!“ Ne smije se takvo što ni pisnuti jerbo je to ustaški „proizvod“. Ne znam, da je i sami Vrag izmislio taj slogan, a siguran sam da nije, on je u bitnome -defenzivan, obrambeni. I na razne načine, u raznim inačicama koriste ga recimo sve vojske ovoga svijeta. Koristi ga eto čak i današnja  srpska specijalna policija rabeći lijepu vranjansku pjesmu „Ajde Jano kuću da ne damo“ (https://www.youtube.com/watch?v=uN3MsqaOkyI). Pogledajte na internetu kako je današnja srpska specijalna policija  „za dom branit spremna“ (Kosovo), barem s pjesmom. „Ljukavi su k'o ljisice“, ali dobro. Tko bi joj tu pjesmu, u biti „za dom“ zabranio? Ja ne bih. Albanci s Kosova će pak slušati i vidjeti kako dalje.

Nego, pisao sam o tome ovdje; preko stotinu godina četnici, ti predfašisti, vijesnici fašizma i terorizma, prijete po Balkanu sa svojom „Sprem'te se sprem'te…!“ silnom borbom i bombama, od Bugara do Hrvata, a tako i „dejstvuju“. Ako nitko, onda četnik Puniša Račić u beogradskoj skupštini pobije hrvatske zastupnike. I što onda ako netko kaže, pa dobro, kad nas već „čikate“ i ubijate u parlamentu – „Za dom branit' smo spremni“. Što se taj slogan našao u metežu Drugoga svjetskog rata, a našao se, našli su se i četnici na istoj strani – mali narodi, teške, gorke sudbine.

Srbi svinjogojci

Ove godine provučićevski srpski mediji, tabloidi, neki i finacirani od Rusa (Informer), kad im je sve propalo, napali su Thompsona po zoofiliji (u mladosti, vidio ga neki Srbin). A joj, dosta bedasto izmišljeno, osim što je primitivno, poglavito kad je srpska vrhuška  seksualno otkvačila – da sad ne detaljiziram pa se i tako dodvorila Euniji. Zaboravili su pritom kako je Srbe (muškarce) njihov dragi povratnik „na vjeru pradjedova“ Nemanja (Emir) Kusturica, još prije desetak godina pozvao, za potrebe nekog njegova filma, da naskoče  na krmaču. Za „deranje“ krmače nudio je Srbinima petsto eura (tadašnje dvije plaće). Interes je navodno među Srbima bio velik o čemu smo tada pisali u Fokusu pod naslovom „Na krmači u Europu“. Ne znam kako je taj „performans“ prošao, je li bilo praščića, kako su reagirali srpski zaštitari životinja, kako zaštitari srpskoga identiteta, je li Nemanja za taj film negdje nagrađen, je li kakvu nagradu dobila i krmača…?

Takve su te umjetničke slobode. Ovdje za stih, stari slogan, prekrasni (bez podizanja ruke u zrak) ideš u zatvor. Pjevaš li četničke zazivajući s Dinare četničkog zločinca vojvodu popa Đujića, onda Marko Jurič ostaje bez posla i ugase cijelu televiziju na kojoj je prokazao pjevača Porfirija. Hrvatska šutnja dakle i nadalje caruje. A tamo daleko za umjetnički performans naskakivanja na krmaču Srbin može da dobije petsto eura (još prije deset godina) a režiser Nemanja Kusturica lovu za izgradnju novih, prastarih gradova, a ustvari novih Potemkinovih sela desetine milijuna istih. Zaključak: slabo stojimo i s tim umjetničkim slobodama.

Mato Dretvić Filakov