Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Katarska kriza – klopka koja čeka žrtvu

Kako će se (po)dijeliti Saudijska Arabija?

 
 
Katar je pred tijelima UN-a optužio Saudijsku Arabiju da onemogućava i otežava Hadž njegovim državljanima i time praktično politički zloupotrebljava svoju kontrolu nad svetim mjestima Islama Mekom i Medinom. Rijad to smatra objavom rata.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/08/Ralph-Peters-Remapped-Middle-East-1024x697.png
Pravo pitanje katarske krize je za koga je namještena ta sačekuša kreirana u američkim i britanskim centrima geostrateškog odlučivanja i pokrenuta neposrednom  inicijativom američkog predsjednika  Trumpa za njegova posjeta Saudijskoj Arabiji i Izraelu. Tumačenja da je Trump procese koji će ponovo promijeniti regiju i otvoriti put  novim geopolitičkim obračunima i preslagivanjima, a moguće i oružanim sukobima učinio  iz neznanja ili ponesen emocijama zbog kraljevskog dočeka u Rijadu, priče su za malu djecu.Trump je jako dobro znao što čini i povukao je potez koji je osmislila američka vanjskopolitička administaracija i koji se potpuno uklapa u njihovu viziju transformacije Bliskog istoka. Katarska je kriza još jedan prividno  zbunjujući događaj i primjer naoko nelogičnih bliskoistočnih zbivanja kada saveznici i partneri na jednom planu, u ovom slučaju potpori islamističkom razaranju i podjeli Sirije i Iraka, postaju neprijatelji na nekoj drugoj  geopolitičkoj razini, što mnoge odvraća od bilo kakvih pokušaja procjenjivanja daljnjeg razvoja bliskoistočnih  zbivanja.
 
Nedvojbeno je kako samo  jedna jedina jednadžba sadržana u američkoj i europskoj agendi tobožnje demokratske transformacije Sjeverne Afrike i Bliskog istoka kroz geopolitičko prekrajanje regije, promjene postojećih granica država i njihove disolucije je u mogućnosti objasniti naizgled kaotična regionalna zbivanja. Tek kada se u tu  jednadžbu unese bilo koji zasebni parametar bliskoistočnih zbivanja u bilo kojem trenutku savršeno je izjednačena njena lijeva i desna strana. Funkcionalnost  te jednadžbe i njena sposobnost iskazivanja stvarnosti odaje istinsku pozadinu bliskoistočnih ratova, fenomena jačanja islamističkog ekstremizma i uništenja cijelih država. To je jednadžba geostrateške vizije stvaranja “Novoga Bliskoga istoka” prilagođenog  geoekonomskim i geopolitičkim interesima SAD-a i europskih saveznika. Jednadžba savršeno funkcionira i u slučaju katarske krize i  jasno ukazuje da su i ta zbivanja  također dio istog velikog plana prekrajanja i transformacije Bliskog istoka. Katarska kriza najava je nove faze master plana stvaranja „Novog Bliskog istoka“, koja otvara pitanja liderstva nad sunitskim dijelom bliskoistočne jednadžbe, rasplamsava do sada prigušeno suparništvo unutar sunitskog bloka i širom otvara vrata masivnom geopolitičkom preslagivanju južno od sirijske pustinje, na Arapskom poluotoku i Perzijskom zaljevu sa Saudijskom Arabijom i zaljevskim petromonarhijama u sasvim novim ulogama.
 
Katarska kriza, nema sumnje, opaka je sačekuša postavljena od strane američke politike u službi njezine agende kreiranja Novog Bliskog istoka, ali još uvijek nije sasvim jasno tko bi trebao biti  žrtva, Saudijska Arabija, Katar, UAE ili pak Turska. Izolacija Katara od strane koalicije predvođene  Saudijskom Arabijom i zaoštravanje odnosa s katarskim saveznikom i zaštitnikom – Turskom, kao predvodnikom drugog  krila sunitskog bloka, koincidira s početkom  konačnog  slamanja ISIL-a i njegova nikad dovršenog kalifata Islamske države. Njegov vijek trajanja je istekao. On je na sunitskom dijelu jednadžbe  odradio prljavi posao za gospodare kaosa  i sada je potrebna njegova zamjena s nekim drugim međunarodno  prihvatljivim subjektima vlasti na prostorima koje je kontrolirao  i koje je velika američka strategija preslagivanja Bliskog istoka dodjelila budućem planiranom sunitskom entitetu. Sasvim suglasno američkoj i savezničkoj  agendi  stvaranja “Novoga Bliskog istoka”,
 
ISIL-ov teritorij transformira se u novi sunitski državni entitet i nakon planirane fragmentacije Iraka i Sirije otvara se bitka za podjelu plijena na njihovim ruševinama. Borba za prevlast vodi se, kako između šijitske i sunitske strane, tako i unutar samog sunitskog bloka. Ne tako davno bivši načelnik glavnog stožera američke vojske, general Raymond Odierno, ukazivao je na takav rasplet bliskoistočnih ratova, a John Bolton, bivši pomoćnik američkog državnog tajnika i nekadašnji veleposlanik SAD-a pri UN-u, blizak predsjedniku Trumpu, bio je izravan: “Stvarnost je da Irak i Sirija više ne postoje. Islamska država isklesala je novu strukturu iz baštine Osmanskog carstva, okupila sunite koji su u sukobu s predsjednikom Basharom al Assadom u Siriji i iračkom vladom koju kontrolira Iran. Osim toga, nakon godina borbe činjenica je postojanje neovisnog Kurdistana… Umjesto borbe za obnovu  zemljopisne karte nastale nakon 1. svjetskog rata, Washington treba priznati novu geopolitičku situaciju. Najbolja alternativa Islamskoj državi u sjeveroistočnoj Siriji i zapadnom Iraku je nova, nezavisna, sunitska  država.”
 
Slijedom toga aktivira se i borba za uspostavu nadzora nad sunitskim prostorima između dosadašnjih predvodnika sunitskoga bloka Turske s Katarom (koji su od samog početka težište svoje podrške islamističkom ekstremizmom fokusirali na „Muslimansko bratstvo“) i Saudijske Arabije s Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Kuvajtom (koji su financijski operativno i vojno stvarali i podržavali vehabijske, islamističke skupine). Egipat im je u izolaciji Katara pridružen i zbog svojih obveza prema Saudijskoj Arabiji koja je omogućila rušenje Muslimanskog bratstva sa vlasti u Kairu i provođenje vojnog udara generala al-Sisija. S druge strane Egipat je financijski i socijalno uništen tzv. arapskom revolucijom predvođenom „Muslimanskim bratstvom“, pa ima velikih neriješenih računa upravo s Katarom i Turskom koji su „Muslimansko bratstvo“ otvoreno, agresivno i besramno podržavali u  rušenju sekularne egipatske države i planiranom genocidu nad 8 milijuna egipatskih kršćana. Njegova kratkotrajna vladavina, predvođena tobože demokratski izabranim predsjednikom Mohamedom Morsijem na izborima provedenim u sjeni islamističkog nasilja diljem Egipta, naprasno je završila tek u trenutku kada je američka politika shvatila kako moćna egipatska vojska, potpuno funkcionalno povezana s američkim vojnim potencijalom, više ne će biti u mogućnosti u takvim uvjetima kontrolirati strateški važan Sueski kanal i njegove sredozemne i crvenomorske prilaze.
 
Vlast „Muslimanskoga bratstva“ i ostalih islamističkih skupina koje su ušle u parlament sve snažnije su počele udarati na egipatsku vojsku iz koje su zahtijevale uklanjanje zapovijednog kadra kršćanskog podrijetla i protjerivanje žena iz vojne službe. Tu im je bio kraj, mogli su planirati zakone o fizičkom razdvajanju turista po spolu i sanjati o rušenju egipatskih piramida nastalih u “poganskom predislamskom dobu” ali su napravili stratešku pogrješku kada su dirnuli u egipatsku vojsku. Ona je već desetljećima potpuno integrirana s američkim vojnim kompleksom i u biti je ekvivalent rasporedu barem desetak američkih divizija kopnene vojske na prostoru koji ona kontrolira ne računajući moćno zrakoplovstvo i ratnu mornaricu.
 
Američka vizija stvaranja „Novog Bliskog istoka„ od samog početka predviđa i u djelo provodi podjelu Iraka i Sirije po etničkim, vjerskim i sektaškim odrednicama, stvaranje odvojenih  državnopravnih entiteta sunita, šijita i Kurda i okončanje stogodišnjeg britansko-francuskog mirovnog poretka proisteklog  iz Versailleskih dogovora i na temelju njih iscrtanih granica. Zaljevska kriza samo je nastavak tog plana stvaranja novog geopolitički transformiranog Bliskog istoka. Irak i Sirija su pred podjelom, koju samo neka nova masivna promjena geopolitičkih pozicija može spriječiti i sada se djelovanje po agendi “Novog Bliskog istoka” prenosi na Arapski poluotok i Perzijski zaljev. Na redu je, čini se, veliko preslagivanje među zaljevskim monarhijama po istoj matrici provođenoj na području Sirije i Iraka, ali sada s naglašenom ulogom Velike Britanije koja se ponovno politički i vojno vraća na područje Perzijskoga zaljeva.
 
Američka i saveznička politika procjenjuje kako je u ovom trenutku najveći problem nedostatak stvarnog i učinkovitog liderstva unutar sunitskog arapskog bloka, čime se otvara prostor iranskog utjecaja na arapske prostore preko njegovih šijitskih arapskih saveznika u širokom luku od Libanona i Sirije na Sredozemlju, preko Iraka do Jemena na jugu Arapskog poluotoka. Nekada moćna sunitska sila Egipat ekonomski je potpuno uništen revolucijom tzv. arapskog proljeća i kratkotrajnom islamističkom vladavinom koja je dala dodatni impuls financijski iscrpljujućem otvorenom ratu organizacija islamističkog terora protiv egipatske vojske na Sinaju s tendencijom  prenošenja sukoba na cijelu državu. Egipat, iako raspolaže masivnim vojnim kapacitetima, zbog svoje ekonomske slabosti, ali i zbog nesklonosti vladajućeg političkog kruga na čelu sa generalom al-Sisiem razaranju i podjeli Sirije, po ocjeni američkih stratega ne može preuzeti lidersku ulogu koja bi bila potpuno suglasna matici američke politike.
 
Saudijska Arabija u Jemenu je pak, pokazala svu političku i vojnu  nesposobnost i ovakva kakva je sada očito ne može osigurati ni svoju dominaciju Vijećem za suradnju u Zaljevu (GCC), a kamoli liderstvo u sunitskom arapskom svijetu. A upravo katarska kriza to nedvojbeno dokazuje, jer Doha i dalje unatoč izolaciji i pritiscima pruža otpor. Teško je povjerovati kako američka politika to nije mogla predvidjeti u trenucima kada je Rijad i ostalo društvo iz GCC-a uputila na slamanje Katara pa je sasvim opravdano sumnjati da je ovakva pat – pozicija i novo iskazivanje nemoći Saudijske Arabije zapravo i bio pravi cilj američkog iniciranja krize. Kako bilo, za američku politiku ostaje otvoren dugogodišnji problem sunitskog liderstva koji po prosudbama washingtonskih stratega i dalje omogućava iransko djelovanje i širenje utjecaja u arapskom svijetu.
 
Prema njima, nakon konačnog zatvaranja priče s ISIL-om i njegovim kalifatom koji je odradio svoju žalosnu ulogu u stvaranju „Novog Bliskog istoka“, nastupilo je vrijeme rješavanja problema sunitskog liderstva jer je hitno potrebno popuniti vakuum vlasti na sunitskim prostorima koje je držao ISIL. A problem sunitskog liderstva moguće je rješiti samo temeljitom rekonfiguracijom samog centra arapske sunitske financijske i političke moći – geopolitičkim kompleksom petromonarhija na Arapskom poluotoku i Perzijskom zaljevu.
 
Uostalom i sami „veliki proroci“ bliskoistočnih  zbivanja, pukovnik Ralph Peters i Robin Wright  s „U.S. Institute of Peace“, u svojim su studijama i člancima „Blood Bordes“ i “Imagining a Ramapped Middle East”, po kojima se posljednjeg desetljeća događaji u stvarnosti, kao po nekom jezivom predskazanju uistinu redom i odigravaju, jasno su iskazali nužnost preslagivanja i na tom dijelu Bliskog istoka. A oni su ipak najmanje proroci, a prije svega geopolitičari blisko povezani s washingtonskom administracijom. U svojim su radovima na medijski atraktivan način javnosti samo prikazali osnovne konture stvarnih planove američke i savezničke politike na Bliskom istoku u cilju pripreme za drastične i brze promjene koje uključju i ratove i korištenje američke i savezničke vojne sile. I do danas nisu pogriješili u svojim „predskazanjima“ odnosno prikazanjima američkih geopolitičkih namjera, osim, dakako, u dijelovima svojih radova koji su namjerno unaprijed kreirani kao pretjerivanje i pogrješna procjena kako bi se prikrio karakter studija kao objave stvarnih geopolitičkih agendi. Stoga njihove radove ne treba podcjenjivati, kako zbog njihove bliske uvezanosti s centrima američkog geostrateškog promišljanja i odlučivanja, tako i zbog dokazane točnosti njihovih opisa razvoja geopolitičke dinamike, koji od stvarnih zbivanja odstupaju samo u mjeri odstupanja planova od uspješnosti njihove realizacije na terenu.
 
Stavovi tih analitičara glede Saudijske Arabije i zaljevskih monarhija ujedinjuje konstatacija kako se cijeli prostor na čelu sa Saudijskom Arabijom mora temeljito geopolitički presložiti. Robin Wright u članku iz 2013. godine zaključuje: „Karta suvremenog Bliskog istoka kao dio političkog i ekonomskog poretka je u grčevima. Razorni rat u Siriji je prekretnica. Centrifugalne sile suparničkih vjera, plemena i etničkih skupina probile su se sa područja koje su definirale europske kolonijalne sile prije jednog stoljeća i koje su od tada čuvali arapski autokrati… Najfantastičnije ideje uključuju balkanizaciju Saudijske Arabije sada u trećoj iteraciji zemlje koja je sukobljena plemena spojila silom krutog vehabijskog Islama. Kraljevstvo se čini fizički sigurno u visokim staklenim fasadama i autocestama s osam traka, ali još uvijek ima disparitetne kulture, različite plemenske identitete i napetosti između sunitske većine i šijitske manjine, posebice na naftnom bogatom istoku zemlje. Socijalne suprotnosti se produbljuju, potaknute raširenom korupcijom u zemlji sa 30-postotnom nezaposlenošću mladih, koja će možda za dva desetljeća umjesto izvoza morati uvoziti naftu. Kako se monarhija kreće u novu generaciju, kraljevska kuća Sauda će iz mnoštva od tisuća prinčeva morati stvoriti novu vladajuću obitelj.“
 
Preveliki su izazovi koje Wright opisuje da bi tek tako glatko mogli proći bez posljedica za Saudijsku Arabiju na unutarnjem planu i učinaka na vanjskom, koji će izazvati preformuliranje odnosa sa  saveznicima i američkim zaštnicima, koji ionako, čini se, od Rijada očekuju ozbiljnu političku transformaciju. Jer ovakva Saudijska Arabija, nominalno politički i vojno snažna, a stvarno nesposbna i nemoćna, sve manje im koristi, a sve više im postaje teret. Milijarde dolara uložene u najmodernije naoružanje nisu postigle ništa, Rijad je i dalje, iako su Amerikanci posljednjih dsetljeća očekivali nešto više, ostao na onoj prvotnoj poziciji prema SAD-u – nafta za fizičku zaštitu. Za američku politiku, koja agendom stvaranja „Novog Bliskog istoka“ masivno transformira regiju i prilagođava je sebi i svojim  europskim saveznicima to je nedovoljno i zato će cijeli cijeli kompleks zaljevskih monarhija na čelu sa Saudijskom Arabijom i njihov GCC morati u veliki geopolitički remont.
 
Pukovnik Ralph Peters u famoznom tekstu „Blood Borders” iz 2006. godine, koji zagovara prekrajanje bliskoistočnih granica u cilju uspostave trajnog mirovnog poretka prilagođenog zaštiti američkih i europskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa, Saudijsku Arabiju i njenu ulogu vidi kao temeljnji bliskoistočni problem. Nakon što je naznačio potrebu i modalitete razgradnje Sirije i Iraka, i to upravo onako kako se to kasnije i stvarno odvijalo, u tekstu se potom posvetio Saudijskoj Arabiji. Peters zaključuje:
 
„Temeljni uzrok široke stagnacije u muslimanskom svijetu je odnos saudijske kraljevske obitelji prema Meki i Medini kao prema svom posjedu. Sa svetim mjestima Islama pod policijskom državnom kontrolom netrpeljivog i jednog od najrepresivnijih režima u svijetu, režima koji raspolaže ogromnim naftnim bogatstvom – Saudijci su bili u mogućnosti širiti svoju vehabijsku viziju netolerantne vjere daleko izvan svojih granica. Uspon Sauda do bogatstva i posljedično utjecaja, najgore je što se dogodilo muslimanskom svijetu kao cjelini još od vremena Proroka i najgore je što se dogodilo Arapima od osmanlijskog, ako ne i od mongolskog osvajanja… Zamislite koliko bi zdraviji muslimanski svijet mogao postati kada bi Mekom i Medinom upravljalo vijeće rotirajućih predstavnika glavnih svjetskih muslimanskih škola i pokreta u Islamskoj svetoj državi (Islamic Sacred State), nekoj vrsti muslimanskog super  Vatikana… Istinska pravda – koja nam se ne mora svidjeti – bila bi kada bi se obalna naftna polja Saudijske Arabije predala šijitskim Arapima koji naseljavaju tu regiju i istovremeno cijeli jugoistočni kvadrant priključio Jemenu. Ograničena na teritorij koji bi se nazivao Saudi Homelands Independent Territory sa središtem u Rijadu, kuća Saud imala bi manje mogućnosti činiti štetu Islamu i svijetu.“
 
I evo ga, nije trebalo dugo čekati potvrdu postojanja ovakve verzije geopolitičke dinamike. Katar je pred tijelima UN-a optužio Saudijsku Arabiju da onemogućava i otežava Hadž njegovim državljanima i time praktično politički zloupotrebljava svoju kontrolu nad svetim mjestima Islama Mekom i Medinom. Rijad je svojim odgovorom, kako će svaki pokušaj internacionalizacije nadzora nad Mekom i Medinom smatrati objavom rata, potvrdio da je dobro shvatio u kojem smjeru ciljaju optužbe Dohe. Saudijski ministar vanjskih poslova Adel al-Jubeir krajem srpnja za kanal Al-Arabiya izjavljuje: „Katarski zahtjevi za internacionalizacijom svetih mjesta su čin agresije i objava rata protiv kraljevine. Imamo pravo na isti način odgovoriti svakome tko bude pozivao na internacionalizaciju svetih mjesta“. Žestina  reakcije nedvojbeno ukazuje kako su u igri veliki ulozi, od kojih je jedan, očito, i saudijski nadzor nad Mekom i Medinom, a time i sam državnopravni status Saudijske  Arabije i njezin sadašnji teritorijalni ustroj. Baš onako kako je to još 2006. godine opisao dobro informirani pukovnik Ralph Peters.
 
Očito, ne samo da prekrajanje bliskoistočnih prostora po agendi stvaranja „Novog Bliskog istoka“ nije dovršeno razaranjem Sirije i Iraka, nego se s njih sada seli na Arapski poluotok i Perzijski zaljev. Katarska kriza, pokrenuta od samog američkog predsjednika Trumpa, početak je realizacije nove etape američke bliskoistočne strategije. Geopolitičko prekrajanje se nastavlja, samo još uvijek nije jasno tko je sada na redu i za koga je zapravo namijenjena sačekuša zaljevske krize. Saudijska Arabija je prva na listi kandidata, a odmah za njom ostatak društva zaljevskih monarhija.
 

Mario Stefanov, http://geopolitika.news/analize/mario-stefanov-katarska-kriza-klopka-koja-ceka-zrtvu/

Povezane objave

Biden potpisao Zakon o smanjenju inflacije

hrvatski-fokus

Izazovi migracija i integracija

HF

Sarkozy prijeti svijetu!

HF

Čistke na suvremeni način

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više