Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Druga avantura na Korejskom poluotoku?

Sa strjepnjom ćemo u budućnosti gledati ping-pong s Pjongjangom

 
 
Već jednom je geopolitički važni korekjski poluotok bio mjesto nadmetanja velesila 1950.-1953., SAD su tada potrošile na lokalni rat 67 milijardi dolara. Surovost rata u kojem su Sjevernu Koreju potpomagali SSSR i Kina a Južnu SAD i OUN(?!) naveli su nacista Alberta Speera da u svom dnevniku komentira kako pobjednici Drugoga svjetskoga rata nemaju više pravo kritizirati Njemačku. U nikad ustanovljenom broju stradalih (iznad 1,5 milijuna) ogromnu većinu čine civili.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/08/420524CF00000578-4664328-image-a-1_1499171050835.jpg
Poluotok koji je veličinom otprilike jednak pokojnoj SFRJ ima oko 9.000 km obale. Sjever je brdskoplaninski, kontinentalnog podneblja sa padalinama oko 600 mm, dok jug ima jake kiše (1500 mm) i blažu, ponegdje suptropsku klimu. Stanovništvo mongolskog podrijetla je vrlo homogeno, što se religije tiče nešto su brojniji budisti i kršćani. U Sjevernoj Koreji vlast podupire chongdyoizam (10 posto stanovništva prakticira), mješavinu budizma, konfučijanizma itd., pomalo agnostična religija osnovana 1812.(!), doba trijumfa masona u Europi.
 
Paranoična diktatura Sjeverne Koreje izgradila je mreže podzemnih tunela i vjerojatno uz raketne sustave posjeduje nuklearne bombe. Za razliku od arapskih diktatura koje su etnički nehomogene, okružene neprijateljskim susjedima, sa značajnim postotkom kršćana i sukobima šijita i sunita, te klanovskom organizacijom, Koreja je tvrđi orah. Magle, kiše, brda i planine, šume, razlike plime i oseke do 9 metra(!) čine je manje privlačnom metom od ravničarskih pustinja vedroga neba Bliskog Istoka.
 
Susjedstvo Rusije i Kine je logistički opasno i bez direktnog uključivanja sila u eventualni sukob. Ministar obrane SAD-a, James Matiss, koji je sve samo ne golub, izjavio je da bi sukob sa Sjevernom Korejom bio katastrofalan. O naraslome samopouzdanju Kine svjedoči geopolitički stručnjak Zoran Meter navodeći kinesko strateško podrivanje sjeveroistočne Indije, (koja je slabo povezana sa jezgrom države) preko manevara u susjedstvu. Dokaz kineskog samopouzdanja je i rastezanje teritorijalnog mora.
 
Ne poznam raspoloženje Korejaca, niti glavni stožer sjevernjaka i psihološki profil "voljenog vođe"; za Trumpa mogu reći da je racionalni realist, makar niske empatije i sklonosti da ne igra po pravilima. Kina razvija svoju ekonomiju, kupuje države u Africi, razvija odnose s Filipinima, Pakistanom, Grčkom, Rusijom, Mađarskom i ide joj dobro – očajnički potez poput rata u svom dvorištu joj ne treba. "Pljuckanje" raketama oko Japana koji ima brojne  nuklearne elektrane i velike gradove (Tokyo ima preko 30 milijuna stanovnika) razdražuje veliki japanski narod i ojačava militarizam Japana. Moram priznati da ne shvaćam tu igru druga Kima III. (nazovimo ga trećim, jer je to dinastija), koji se školovao u Švicarskoj i prati američku košarku. Inkulturacija očito nije uspjela, kao i u slučaju bin Ladena.
 
Citirat ću sada Miroslava Lazanskoga, koji iako srpski nacionalist, nije glup čovjek. "Zašto je Pjongjang upravo sada izveo nuklearnu probu? Veliki vođa Kim Jong Un voli spektakle na određene datume, obožava  nervirati Zapad, iznenađivati i svoje susjede, ali i na taj način svom narodu dati igara, kada već nema standarda. Osim toga, on je na vrijeme shvatio da onaj tko ima atomsku bombu ne će biti predmet bilo koje „obojene revolucije” nametnute izvana." "Pretpostavka je da su severnokorejske rakete već usmjerene na ciljeve u SAD, samo je problem kako da ih pogode, jer najveći domet severnokorejskog projektila tipa „taepodong-2” je oko 6.000 kilometara. Raketa „nodong-1” leti do 1.000 kilometara, a „taepodong-1” nešto više od 2.000. Otkako je 31. kolovoza 1998. godine sjevernokorejska raketa „taepodong-1” prelijetala preko Japana, dometi tih projektila prava su noćna mora i Washingtona i Tokyja. Ovi u Seulu o tome i ne brinu previše, oni su ionako u dometu malo boljih sjevernokorejskih dalekometnih topova."
 
"Pjongjang se u jednom trenutku ponaša poput razjarenog bika koji prijeti ratom, da bi već u slijedećem tražio od SAD-a i Južne Koreje hranu i naftu u zamjenu za mir na Korejskom poluotoku. Prilično šizofrena politika, ali koja posljednjoj staljinističkoj diktaturi u svijetu za sada prolazi. No, zbog svega toga Sjeverna Koreja je podvrgnuta višegodišnjim sankcijama UN-a, pri čemu se tim sankcijama svojedobno pridružila i Kina. Vjerojatno samo formalno, jer je Kina i glavni zaštitnik Sjeverne Koreje na međunarodnoj sceni. Zapravo, svatko trguje onim što ima. Sjeverna Koreja ima atomske bombe i rakete raznih dometa. To znaju sasvim solidno  napraviti, a mogu i izvoziti, što je Pjongjang i činio izvozeći ranije raketno-nuklearnu tehnologiju u Pakistan, poslije i u Iran. U današnjem svijetu sile i jakih, sasvim dovoljna moneta za poštovanje i trgovinu. Naravno, ako nemate naftu, dijamante ili dolare. Nije baš utješno, ali je tako."
 
Doduše manevri u tom dijelu svijeta mogu poslužiti da Zapad ustanovi (detektira) obrambene sustave neprijatelja i odmjeri snage, s tim da uvijek postoji prilika da se stvari otmu kontroli. Puno je realističnije očekivati pokušaje SAD-a da pridobije Indiju i Tursku na svoju stranu, te da iskušava "meki trbuh" EU-a na Balkanu i Istočnoj Europi. Sa strjepnjom ćemo u budućnosti gledati ping-pong s Pjongjangom.
 

Teo Trostmann

Povezani članci

Brexit – prilika za novo pacificiranje katolika

HF

Erdoğan obnavlja Osmansko Carstvo

HF

Konačno zaokružiti kulturni identitet Srba

HF

Washingtom s lakoćom ulijeće u rat

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...