Hrvatski Fokus
Gospodarstvo

Što će biti s nama u energetskom ratu?

Transatlantski odnosi između SAD-a i EU-a uskoro će postati konfliktni

 
 
Koji je razlog europsko-američkoga energetskog rata koji je u fazi nastajanja? Tko i kako može biti pobjednikom u toj situaciji? Što će biti s Mađarskom, sa smanjenjem režija i Paksom, ako dođe do eskalacije? Intervju s Andrásom Györgyom Deákom, stručnjakom za Rusiju i energetiku, znanstvenim suradnikom Instituta za svjetsko gospodarstvo Mađarske akademije znanosti.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/08/maxresdefault.jpg
• Američki predsjednik Donald Trump potpisao je paket zakona o strožim sankcijama protiv Rusije, koji može utjecati i na cijeli niz europskih energetskih kompanija. U Washingtonu kažu kako je cilj „demokratskija Rusija“, međutim, njemačka kancelarka Angela Merkel smatra kako je naprosto riječ o američkom pozicioniranju na energetskom tržištu. Koja je tvrdnja bliža stvarnosti?
– Američka politika je već za vrijeme Ronalda Reagana imala razvijenu ideju o tomu kakve bi odnose Europa trebala gajiti sa Sovjetskim Savezom/Rusijom a to se ni otada nije promijenilo što se energetike tiče, a tada još nije došlo ni do revolucije plinom iz škriljevca. U tomu su dva čimbenika donijela promjenu: Amerika je postala izvoznikom plina pa i ovdje pokušava prodati svoj plin, a s druge strane, Rusija je postala dijelom svakodnevne američke unutarnje politike, i u toj situaciji Kongres nastoji zauzeti vrlo jasnu poziciju. Oba su čimbenika takva zbog kojih se, međutim, ne može očekivati od Europe da se prema američkim koracima odnosi s razumijevanjem, ili bar s više razumijevanja. Stoga će, po svemu sudeći, transatlantski odnosi u budućnosti postati više konfliktnima.
 
• EU sada razmatra moguće protumjere. Što može učiniti?
– Gospodarski stup transatlantskih odnosa je vrlo opširan. Ustvari, europski čelnici trebaju odlučiti koliko će osjetljivo područje dotaknuti ako uistinu to žele. Što se energetike tiče, njima će vjerojatno biti teže vući Ameriku za brk, no imaju i druge mogućnosti. No, pitanje je, bi li to prošlo kroz europske forume odlučivanja. Poljaci, baltičke zemlje našli bi se u osjetljivoj situaciji ako bi u Europskom vijeću eventualno trebali glasovati o sankcijama protiv Amerike. Čelnici EU-a naravno i to trebaju uzeti u obzir kada sastavljaju paket eventualnih protumjera.
 
• Što može učiniti Rusija?
– Zapravo, malo toga. K tomu, ono što za njih predstavlja stvarno veliki gubitak je činjenica da se u SAD-u administracija Donalda Trumpa našla u situaciji da, ako bi makar čak i neformalno pokušali stupiti u kontakt s bilo kojim članom iste, ta bi osoba riskirala kraj svoje političke karijere. A tako je teško bilo što postići, komunicirati. A to Moskvi nanosi vidljivu štetu, jer nemaju s kim razgovarati u Washingtonu. Ranije su se, naime, vrlo aktivno kretali iza kulisa u Washingtonu, no odsada neće moći lobirati za svoje interese. To očigledno iznimno frustrira rusko vodstvo. Naravno, postoji još jedna rupa koju u ovoj situaciji mogu iskoristiti.
 
• Koja bi bila ta rupa?
– Ako u sankcijskoj politici nastane konflikt između Europe i Amerike, moglo bi doći do smanjenja učinkovitosti te politike, a to bi mogli iskoristiti u Moskvi. Ako si kao „žrtva američkoga imperijalizma“ uspiju pronaći nekoliko podupiratelja, time mogu načeti jedinstvo Zapada.
 
• Jedan od glavnih razloga njemačke, europske zabrinutosti je činjenica da bi se mogla naći pod upitnikom i izgradnja plinovoda Sjeverni tok II kojim bi se plin transportirao iz Rusije preko Baltičkoga i Sjevernoga mora u Njemačku. Isti, međutim, u aktualnoj situaciji nije niti potreban, budući da ni plinovod Sjeverni tok I zasada ne radi punim kapacitetom. Zašto ipak inzistiraju na izgradnji drugog cjevovoda?
– Novi cjevovod ima dvostruki cilj: jedan je „klasičan“, to jest zaobilaženje Ukrajine u isporukama plina. To je i dalje važan aspekt. To će se i dogoditi, ako ne i do izvorno naznačene 2019. godine, onda do početka 2020-ih godina. Ono što je problematičnije je to što Sjeverni tok II. služi širenju ruskoga plina. Naime, nizozemska nalazišta će se isprazniti do sredine 2020-ih godina. Prema nizozemskoj vladi, država će se do 2024. godine pretvoriti u uvoznika plina. Nizozemsko je tržište relativno veliko, približno pet puta veće od mađarskoga. To jest, tolika količina plina nestat će s tržišta, a Rusi, jasno, žele prodrijeti tamo. Europsko tržište plina neće znatno porasti u narednom razdoblju, no može doći do preraspodjela, jer će se potrošiti interne rezerve. Inače, ovaj dio Europe predstavlja vrlo kompetitivno tržište: tu ima američkoga, ruskoga i norveškoga plina. To jest, nema riječi o tomu da Rusi žele steći odlučujuću prevlast na tržištu, jer više nitko nije u situaciji da to može postići, međutim, ako oni žele dalje jačati svoje pozicije, potreban im je Sjeverni tok II.
 
• Iz promjena u bliskoj budućnosti Ukrajina svakako može izaći samo kao gubitnik?
– Ukrajinci trenutno ubiru dvije milijarde dolara tranzitne naknade godišnje za transport plina preko njihova područja, a u budućnosti će izgubiti taj prihod, što će predstavljati značajan rez, jer to predstavlja dva posto ukrajinskoga BDP-a. Taj je iznos veći od njihove godišnje proračunske stavke za obranu. Ali ne vjerujem da tu postoji drugi ishod te utakmice.
 
• Kakva je situacija s planovima izgradnje plinovoda u jugoistočnoj Europi, koji se redovito pojavljuju, doduše u različitim oblicima i kroz različite zemlje? Koji plan ima najrealniju šansu za ostvarenje?
– Kako bi Rusi isključili Ukrajinu iz tranzita, potreban je nekakav plinovodni kapacitet na jugu. Za to, zapravo, ne trebaju previše učiniti: izgradnju Južnoga toka Rusi su zaustavili kada su cijevi već bile dostavljene na bugarsku obalu, gdje su i dan danas. Izgradnja tog cjevovoda i ne bi bila komplicirana. Pitanje je više žele li Rusi osim morske dionice graditi cjevovod i na kopnu. Tu ne vidim neku snažnu namjeru. Zadnje se govorilo i o tomu da bi se mađarsko-srbijanski cjevovod moglo učiniti reverzibilnim s minimalnim kapacitetom od najviše 8 milijardi kubika godišnje. To za nas ne bi bilo dobro: naime, i dalje ne bismo bili tranzitna zemlja, no s druge strane izgubili bismo naknadu koju danas ubiremo isporukama u Srbiju. 8 milijardi kubika je ukupna mađarska potrošnja, što znači da time mi ne bismo mogli transportirati značajnu količinu plina recimo u Austriju. Tu bi određenu ravnotežu mogao uvesti nova, južna točka za punjenje cjevovoda, što bi dovelo do povećanja sigurnosti opskrbe.
 
• Čini se da bi se u Hrvatskoj mogao stvarno izgraditi terminal za ukapljeni plin, o čijoj se izgradnji već odavna govori. Kada bi on mogao započeti radom?
– Tu je doista došlo do značajnih iskoraka, jednu trećinu troškova EU je već osigurao. Od tog trenutka se vode suštinski pregovori o tomu tko će koliko plina moći kupovati iz tog terminala. Ali konačnu odluku ipak treba donijet hrvatska vlada. No to će biti relativno mali terminal, a s aspekta europskoga tržišta plina glavno je pitanje hoće li se netko uključiti u razvoj istoga.
 
• Međutim, između Hrvatske i Mađarske još ne postoji reverzibilni cjevovod. Kada bi se on mogao ostvariti?
– Ako se na otoku Krku izgradi LNG-terminal i ako ga Hrvati budu željeli koristiti, to će uglavnom moći napraviti preko Mađarske, stoga o njima ovisi kada će se ostvariti hrvatsko-mađarska interkonekcija. Nema smisla imati terminal ako s istog ne mogu transportirati plin.
 
• Ako se to dogodi, hoćemo li moći reći da je Mađarska uspješno diversificirala svoje energetsko tržište? Ili su za to potrebne i druge konekcije?
– LNG terminal u Hrvatskoj i konekcija bili bi revolucionarni s aspekta da u tom slučaju, s mađarskoga gledišta, europsko energetsko tržište ne bi značilo da, iako iz različitih izvora, ali kupujemo ruski plin, nego bi plin stvarno mogao dolaziti i iz drugih izvora. Ono što bi s našega aspekta još moglo biti značajno ako bi – kako se o tomu govori – američki investitori doista eksploatirali na obalama Rumunjske plin pronađen pod Crnim morem. Istina, taj plin Rumunji mogu prodati i u Ukrajinu i Tursku, a samo je jedna od mogućnosti da ga preko Mađarske izvoze u Austriju. Ako bi se to dogodilo, to bi dodatno poboljšalo našu situaciju. Trenutno su cijene LNG-ja više-manje konkurentne s ruskim plinom. No cijena ukapljenog plina se formira potpuno različito od cijene ruskoga plina. Cijena ukapljenog plina vezuje se uz američka tržišna kretanja. No prednost je da mađarski pružatelj usluge može sastaviti mix od plinova iz različitih izvora i cijena.
 
• Ako dođe do zaoštravanja američkih sankcija, hoće li to utjecati i na proširenje NE Paks?
– I do toga može doći. Posebno ako to postane trendom. Sreća za investiciju u Paksu je što Rusi u njemu nemaju vlasnički udjel, a upravo je to glavna okosnica američkih sankcija. No npr. Ganz ima mješovitu kompaniju s jednom ruskom tvrtkom, što znači da u dogledno vrijeme američke mjere mogu utjecati i na njih.
 
• Inače, što mislite o hodogramu proširenja nuklearke? Znamo da ruska strana stalno naglašava svoje nezadovoljstvo jer smatraju da stvari presporo napreduju, a mnogi su mišljenja kako je i to jedan od razloga što je nadzor nad investicijom iz nadležnosti Ureda predsjednika Vlade prebačena u ruke posebnog ministra.
– Na prvi pogled stvari idu glatko, međutim, ako pogledamo izbliza, vidimo cijeli niz nedovršenih stvari. Npr. tu je eventualno ponovno otvaranje pregovora o kamatama kredita, što želi mađarska strana. Zasada smo povukli samo vrlo mali dio ruskog kredita, zbog čega Rusi prigovaraju. Zanimljivo je i zašto Putin godišnje dva puta dolazi u Budimpeštu. To je u Europi neviđeno i čini se da su se nagomilala neriješena pitanja koja se moglo riješiti jedino na toj razini. No jedva da vidimo detalje, jer je cijela stvar netransparentna. Što se mađarske strane tiče, imam dojam kako i dalje prevladava ideja da se dogodine započne s izgradnjom. No čini se kako ima dosta pitanja koja su pometena pod tepih.
 
• U kojoj mjeri utječu na međunarodnu poziciju Rusije trendovi na energetskom tržištu o kojima smo dosada razgovarali?
– Rusi na europskom energetskom tržištu više ne vide nove, značajne mogućnosti. Njihova najznačajnija nova tržišta otvaraju se u Aziji i vidljivo se okreću prema tom smjeru. Postoje ogromne rusko-kineske zajedničke investicije. No Rusija nije potisnuta s europskoga energetskog tržišta. I danas je njen tržišni udjel prilično iznad jedne trećine na – doduše smanjujućem – europskom tržištu prirodnoga plina. A tako i u naftnoj industriji.
 
• Koliko je realna mađarska težnja da inozemnim investitorima nudimo „najjeftinije cijene energije u Europi“?
– To je irealna ideja. Vrlo jeftinu energiju može nuditi onaj tko opskrbljuje samog sebe, to jest samodostatan je – kao što Rumunjska u potpunosti opskrbljuje sebe prirodnim plinom – ili onaj koji prema tržištu ima drukčije preferencije, kao npr. mađarska vlada. Ona, naime, jeftiniju cijenu energenata za kućanstva financira većim cijenama koje plaćaju kompanije. To jest, uopće nema riječi o tomu da bi tvrtke koje rade u Mađarskoj dobivale jeftinu energiju. Jedan od izvora smanjenja režijskih troškova dolazi iz trošenja energetske infrastrukture u Mađarskoj. Činjenica je da su u plinskoj industriji proteklih godina izgrađeni predimenzionirani kapaciteti, bilo da je riječ o skladištenju ili uvozu, a troškovi toga se, inače, također pojavljuju u tarifama. Sada, međutim, uočavamo trošenje te infrastrukture: tvrtke jednostavno ne dobivaju novac potreban za održavanje iste. To je ona kokoš koja je zaklana.
 

András Kósa, Magyar Nemzet

Povezani članci

Klimatski parametri i promjene

HF

Hrvatskoj treba termoelektrana na plin

HF

Voda mora biti čista i kvalitetna

HF

Australija zbog Covida-19 ostaje bez turizma u 2021. godini

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...