Ovaj tekst je iz najnovije knjige Žarka Marića Selo Vrdi kod Mostara (Tkanica, Zagreb, srpanj 2017.)
Na malonogometnom turniru u Mostaru sudjelovala je i ekipa pod nazivom VRDI. Ova više nego lijepa vijest bila je i povod za ovaj tekst. Naše “malo misto„ od davnina naseljeno i u svim knjigama pod svojim imenom zabilježeno, je i dan danas u širim krugovima, čak i u ušima mnogih Mostaraca nepoznat pojam. Sport je djelatnost koja je korisna ne samo za zdravlje, nego evo i za afirmaciju, pa su naši nogometaši samom svojom pojavom , u mostarskoj sportskoj javnosti djelovali kao naši ambasadori. Ne samo države i gradovi, nego i svako selo ima svoju povjest sporta pa i nogometa.
Kolijevka nogometa je Engleska, a prvu nogometnu loptu u Hrvatsku je početkom 20. st. u Zagreb donio tadašnji praški student Franjo Bučar i time zaslužio brončani spomenik smješten ispred Doma Sportova. Kao što su zabilježene godine osnivanja nogometnih klubova HAŠK, PNIŠK, GRAĐANSKI kasnije DINAMO, te HAJDUK, ZRINJSKI, itd. tako bi se sa malo truda mogao doznati i datum dolaska prve nogometne lopte u naše selo. Imali smo i mi svojih školaraca i svećenika koji su se po gradovima i loptom bavili, pa su vrlo vjerovatno u ljetnim mjesecima koju ponijeli i u svoje selo. Pisac ovih redaka se kao dječak dobro sjeća tek 50-ih i 60 –ih godina prošloga stoljeća kada je u selu bujao sportski pa i nogometni život. Na ravnim i neravnim, travnatim i kamenitim prostorima: Raževina, Metaljka, Dočinica…vrilo je kao u kotlu. Bacanje kamena s ramena, preskakanje konopca, skok u dalj, utrka na 100 i 800 metara, te na kraju najdraži i najčešći nogomet. Iskrivljeni nožni palci još živih nogometaša sa kamenite Metaljke mogu svjedočiti o mladenačkoj ljubavi prema bubanju u kožni fuzbal, koji bi se zbog manjka nogometne vještine, više puta promašio a noga sudarila s tvrdim kamenom. U spomenutom periodu u selu se igrala i odbojka. Svako predvečerje ispred škole, na novoizgrađenom od kamena otetom minijaturnom sportskom terenu, pod vodstvom tadašnjeg učitelja zaljubljenika u šport, Miše Pištala igrala se odbojka i mali nogomet. No, u cjelini možemo zasigurno reći da su sve naše generacije mladih, za razliku od mnogih drugih sela ostale osiromašene i uskraćene za bilo kakvo sportsko igralište, koga nemamo evo i do današnjeg dana. No lopta se gonjala na nelegalnim stadionima, većim ledinama uz nikakvo razumijevanje starijih za sportske potrebe mladih, jer je ledina – čajer za njih značio život.
Jedna od rijetkih, u tom pogledu naprednih žena koja je razumjela potrebe mladih za sportom bila je Ruža Marić – Pološkića. Ona je i svojoj i svoj drugoj djeci dala na raspolaganje cili jedan veliki vrta za loptanje. „Evo, pa bubajte u nju đ… je odnio, koliko vam duša želi“. I na njezinoj velikoj ledini PONORU, legendarnom zelenom tepihu, okruženom nuglanjskim duvarovima, zelenom liskovinom, hladom staroga javora i vječnim šumom borovine, stalno se igralo bez bojazni da će vas stići kakva kletva od strane vlasnika ledine. Kao takva, naša Ruža je zaslužila istaknuto mjesto u povjesti sporta našega sela. Za isticanje i drugih zaslužnih pojedinaca bio bi potreban puno veći rad pa ćemo to ostaviti za drugu priliku. Svaka sačuvana fotografija vezana za sport bila bi dragocjena.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više