Udaljavanje gruzijskih susjeda

Većina infrastrukturnih projekata u povezivanju s Europom usmjeren je na Tursku

Što kriza između Turske i Europske unije znači za Gruziju. Gruzija se želi približiti Europi. Vlada i oporba u toj maloj kavkaškoj zemlji u gotovo su svim pitanjima zavađene do krvi, ali u pitanju EU-a govore istim glasom. I održavaju stav građana: sva ispitivanja javnog mnijenja provedena proteklih godina pokazuju da se velika većina građana izjašnjava za približavanje Europskoj uniji i Natou. Istina je da je upitno pripada li Gruzija u geografskom pogledu Europi, ali kulturno se Gruzijci bez imalo sumnje smatraju Europljanima. No Gruzija ima problem sa svojim velikim susjedima, jer se oni sve više udaljuju od Europske unije. Što se tiče Rusije, s gruzijskog gledišta sve je jasno –sve dublje rusko razilaženje sa Zapadom ostavlja posljedice na Gruziju, ali ne mijenja korjenito situaciju.

S Turskom, međutim, koja graniči s jugozapadom Gruzije situacija je drukčija. „Turska je uvijek imala važnu ulogu za euroatlantsku integraciju Gruzije“, smatra Mikheil Janelidze, gruzijski ministar vanjskih poslova. To se posebno odnosi na pitanja koje  Janelidze ubraja u područje „fizičke integracije“. Osim teoretske mogućnosti da preko Rusije dođe u srednju Europu, jedini kopneni put iz Gruzije u EU vodi preko Turske. Zbog toga je i većina infrastrukturnih projekata čiji je cilj povezivanje s Europom usmjeren na Tursku, i zbog toga je problem koji za Gruziju može proizaći iz pogoršanja odnosa između Erdoganove Turske i EU vrlo velik. Gruzijska vlada suočava se s dilemom o kojoj ne želi govoriti javno. Na pitanje koje su posljedice europsko-turskih napetosti na Gruziju, ministar vanjskih poslova odgovara praznim diplomatskim floskulama: „Mi s Turskom imamo strateško partnerstvo. U projektima koji su bitni za Gruziju ne vidimo nikakvih promjena.“ A na pitanje: Što ako dođe do potpunog narušavanja odnosa između Turske i Europske unije, Janelidze odgovara: „Postoji samo jedan plan: integracija čitave regije, uključujući Tursku.“

Otkako je prije pet godina nakon demokratskih izbora došlo do prijevremene smjene vlasti, takva retorička suzdržanost zapravo je temeljno obilježje gruzijske vanjske politike – pa čak i u odnosu s Rusijom. Pod palicom bivšeg predsjednika Mihaila Saakašvilija Gruzija se trudila oštrim riječima i zauzimanjem kod saveznika držati rusko-gruzijski konflikt na međunarodnom dnevnom redu, nadajući se da će se tako stečenom pozornošću najbolje zaštititi od pokušaja uplitanja velikog susjeda. Time je gruzijsko vodstvo svojim dobronamjernim partnerima na Zapadu pošteno išlo na živce. Osim toga, probudilo je sumnju u to da se trudi pridobiti solidarnost zaoštravanjem konflikta.

Od Saakašvilijeva odlaska gruzijska vlada pokušava postići svoje ciljeve posve drukčijom politikom: demonstrativno težeći smanjenju tenzija i dijalogu s Rusijom. S gledišta Janelidzea ta je politika uspješna. S jedne strane, ponovno je uspostavljena trgovinska razmjena, nakon što je Rusija zabranila uvoz vina, voća, povrća i mineralne vode iz Gruzije, dakle najvažnijih gruzijskih izvoznih proizvoda, a s druge strane, ponovno su uspostavljeni kontakti među gruzijskim i ruskim građanima, čime je Gruzija svojim partnerima na Zapadu dokazala da se zauzima za razvoj demokracije i stabilnost u regiji.

Postizanje rješenja izglednije je i u konfliktu s Rusijom oko separatističkih regija Abhazije i Južne Osetije, u kojima su stacionirane ruske postrojbe. „Na agresiju na našem teritoriju mi odgovaramo isključivo mirovnim i diplomatskim sredstvima“, izjavio je Janelidze. „Mi se trudimo ljudima u „okupiranim područjima“ biti što primamljiviji, primjerice nudimo im mogućnost korištenja usluga našeg zdravstvenog sustava. Ruska strana, pak, stalno pokušava isprovocirati Gruzijce. Tako se primjerice granice odcijepljenih područja sve više učvršćuju, primjerice podizanjem ograda od bodljikave žice. Osim toga, ruske su postrojbe proteklih godina granice Južne Osetije sve više pomicale u područje pod kontrolom Tbilisija, a na jednom mjestu ruski vojnici stoje pored glavne prometnice koja glavni grad povezuje sa zapadom zemlje. U Abhaziji je tamošnje gruzijsko stanovništvo izloženo sve jačim pritiscima; primjerice zatvaranjem dvaju „graničnih prijelaza“ prekinute su postojeće poveznice s ostatkom zemlje. Gruzijska oporba optužuje vladu da te teme ne tematizira dovoljno odlučno na međunarodnoj razini, na što ministar Mikheil Janelidze samo odgovara: „Što se tiče okupiranih teritorija, mi u Ujedinjenim narodima i OESS-u imamo važnu potporu.“

Slika o mirnom, pouzdanom i demokratskom partneru Zapada u problematičnoj regiji mora se očuvati. Janelidze je tako neizravno stavio na znanje da je upravo to odgovor Gruzije na opasnosti koje za nju proizlaze iz razvoja u Turskoj: „Gruzija postaje jedan od najvažnijih saveznika Zapada u ovoj regiji.“  Drugim riječima, Gruzija pouzdanija od drugih. To po njegovu mišljenju vrijedi i za unutarnjopolitički razvoj: „ U raspravi oko novog ustava, koji bi se trebao usvojiti već na jesen, uzeti su u obzir svi prijedlozi Europskog vijeća; uključena je i oporba i blizu smo postizanja konsenzusa.“ Međutim, slika u ovom pitanju nije tako idealna: krajem prošlog tjedna pregovori oko ustava prekinuti su uz međusobno okrivljavanje dviju strana.

Reinhard Veser, F.A.Z.