Ilindan – dernek u Drežnici

Spomenik ili Trg drežničkom županu Ivi

Ovaj tekst je iz najnovije knjige Žarka Marića Selo Vrdi kod Mostara (Tkanica, Zagreb, srpanj 2017.)

Tamo gdje su naše tri najdraže planine: Čabulja, Čvrsnica i njihov brat Prenj, napravile veličanstvene i rijetko viđene klisure i kanjone; tamo gdje se topla Drežanjka ulijeva u hladnu Neretvu; tamo gdje ispod vode širokog ušća, spomenute planine vječno dodiruju i kvase dijelove svojih širokih stopala; tamo gdje legendarna lipka, darujući debelu hladovinu, nijemo šuti i čudom se čudi velikom mnoštvu oko sebe… tamo se održava najveći dernek u Drežnici.

Sveti Ilija, ljutio se ne ljutio, ali moja olovka će sada po njemu šarati ko po uskrsnom jajetu. „Vidit će na svetog Iliju koja cura ima mušteriju“. Još se nisu niti ohladili od derneka na BILIMA, a naši gangaši su već počeli slaviti svetoga Iliju. Osim što je sveti, narodu se u svijest urezao i kao Ilija Gromovnik, što bi se aktulanim rječnikom moglo prevesti, kao ministar grmljavine. No, za njegov imendan, 20. srpnja, rijetko kada čujemo grmljavinu. Čujemo samo cvrkavce, pa bi ga bistro dijete najrađe preimenovalo u ministra cvrkavaca. Svi putevi toga prijepodneva vode prema Crkvi. Kolone misara. I staro i mlado. I muško i žensko. Bile košulje i košuljci, bililom nabiljeni opanci, očenaši u rukama. Dica u kratkim hlačama i šarenim haljinama. I upekli zvizdan se toga dana doživljava kao nešto lijepo. Konjanici na sedlima prolaze kolonu, koja se protegla kilometrima. Iz Gornje Drežnice se pješači 4 sata. Iz Raške Gore još i više. Sa Vrdi, Vratinaca, Jasenjani i Peruca 2-3 sata. Nešto manje se pješači sa Zaružja, Čitluka, Sinčina, Grabovice, Ćopa i Ominja.

Idite u miru. Budite umjereni u jelu, piću i ponašanju. Završio bi svećenik misno slavlje i s drugim svećenicima nastavio druženje s vjernicima napučenima oko ČATRNJE, kafića iza Crkve, koji je nudio samo pitku vodu. Pravi kafić, KREŠIĆA GRANAF je udaljen oko 3 km. Oko njega i spomute Lipke se odvijao dernek. Kokta, piva i Žilavka teku. Jaruga se toga dana protegne do ušća. Hrpe pite, uštipaka, kruha ispod sača, sira iz mišine, cicvare, pršuta, varenog i pečenog mesa… je tribalo nečim zalivati. Druženje uže i šire rodbine, kumova, prijatelja i poznanika, te upoznavanje novih. Razgovori o ajvanu, žetvenim i drugim radovima. Visokodecibelna ganga nadglasava sve druge oblike pivanja i kolanja. I željezni most ispod Maguše, uljepšan s dva polumjesečasta luka, i drvena ljuljajuća žičara priko Neretve, i šetalište do Šumarove kuće, i kamena ljepotica Stara ćuprija, i kupalište ispod Donje Mlinice, i sve druge lokacije su popunjene.

Sve prisutni trgovci su već rano ujutro zauzeli svoja mjesta. I ledeni sladoled, i miš bijeli koji sreću dijeli, i sila čandrljina i mamipara za djecu: lopte, zvrčke, trube, pištaljke, plastični satovi… Prodavač jabuka i krušaka petrovača, sa „bukara vagom“ nije glasan ko Grga na BILIMA (navalite cure žene kod Grge mene). I Zadruga je otvorena kao ispomoć Granafu. Žilavka se pije kao piva i kokta, iz boce. Na svakom ćošku grupe gangaša. Istaknuto mjesto je zauzeo i Alija Cerinović iz Striževa. Sa bocom ŽILAVKE u ruci, napregnutih vratnih žila, sa svojim prijateljima pjeva gangu, ništa manje umjetnički dotjeraniju nego što je Jurina i Matina. Ganga spada u kulturu, a kultura u elemente koji čine definiciju naroda. Rekao bi sociolog. Sveti Ilija i Ilindan je katolički svetac i praznik, ali su ga uvijek poštivali i, u Drežnici većinski muslimani, koji bi u poslijepodnevnim satima, svečano odjeveni, u priličnom broju, pristigli na dernek, uveličavajući ga i doživljavajući i kao svoje narodno veselje. Ovu ocjenu ne bi trebala umanjiti niti ganga, koju je prilikom povratka kući s derneka, u večernjim satima, ne želeći povrijediti ničije osjećaje, Žilavkom svetog Ilije zagrijan, a šarenim dimijama ispred sebe opčaran, zagangao Haso. „Draže su mi šarene dimije, nego kangar svetoga Ilije.“ Mladost dominira. Požudni pogledi i ljubavne iskre frcaju na sve strane. Kolo je prava pozornica. Predstavljaju se i oni koji tek stasaju. „Ja malena dragi pa šta smeta, i ruža je malena pa cvjeta.“ Srca su ne samo vesela, nego i umjetnički raspoložena.

U hvale vrijednom Glasniku Zemaljskog muzeja Sarajevo, za godinu 1982. i 1983., svezak 37. i 38., svjesno ili nesvjesno, u svakom slučaju neznanstveno, piše da se „Najveći dernek u Drežnici održava 2.VIII.“ Iznad Drežnice i njenih slavljenika, 20.VII., na Ilindan, gore visoko na horizontu, u obliku bijelih oblačaka, lebde i duhovi nekadašnjeg drežničkog bana i župana Ivana, koji se spominju u spomenutom glasniku. Kako je naša tematika stari običaji i prošlost, napisat ćemo i par rečenica o prošlosti Drežnice. Današnja, obnovljena župa Drežnica je novijeg datuma, stotinjak i nešto godina. Međutim, prema povijesnim izvorima, iz vremena bosanskog kralja Ostoje, 1408. Godine, zajedno sa župama Imotski, Posušje, Rakitno, Polja i Planine, spominje se i srednjovjekovna župa Drežnica. Sve su sa desne strane Neretve i vezane uz planine, Vran, Čabulju i Čvrsnicu. Prema zabilježenom popisu stanovništa, iz godine 1468. i 1477., Drežnicu (dolinu rijeke Drežanjke), nastanjuje par stotina domaćinstava, sa čitko zabilježenim kršćanskim imenima: Božidar, Radovan, Petar, Ilija, Ivan, Juraj, Matej, Dragiša, Stefan, Milan, Milosav itd. Župa Drežnica je preimenovana novim Turskim imenom Nahija Drežnica, ali je ostao zabilježen prvi njen čovjek, župan, po imenu Ivan. Zbog poznatih procesa islamizacije, proizašle iz osmanlijske okupacije, u Drežnici danas bilježimo 90 postotnu plimu orijentalno islamskih imena, pa nam se povodom 500-te obljetnice svoga županovanja, župan Ivo, pod imenom Ibro (Lalić) ponovo pojavio na mjestu prvog čovjeka Drežnice. Povodom neke nove drežničke obljetnice, veliki Ivo moguće dobije spomenik ili trg. Istaknuti ljudi iz prošlosti to zaslužuju. Zar ne?

Žarko Marić, Zagreb, siječanj 2012.