Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Ivo Lolo Ribar je bio ozbiljna prijetnja Titi

Sekretari Skoja nisu se borili za samostalnu Hrvatsku, nego za svjetsku revoluciju koju je provodila zloglasna Kominterna

 
 
E moj Haso,"džaba si krečio" maršala, vratit će ti Mile Lolu. Ne ćete vi razbojnici nadigrati Milu – vi njemu, silom, skinete maršala, a on vama vrati Lolu. Ivu Lolu Ribara i s njim još sedam sekretara SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije). Zapravo osam, jer je i Lolo bio sekretar SKOJ-a. Piše Večernji list: "Podsjetio je (Mile Bandić) da su četnici na Glamočkom polju ubili Ivu Lolu Ribara, koji u Beogradu ima ulicu, a mi u Zagrebu trgamo glavu narodnom heroju". "To nije dobro", rekao je Bandić, izvještava Hina. Još je "poručio da svi spomenici iz bliže i dalje prošlosti govore o hrvatskoj povijesti i daje njihovo očuvanje stvar civilizacijske odgovornosti". "Svaki narod koji nije izvukao pouke iz bliže i dalje povijesti, morat će je ponovno proživljavati, a ja ne bih ponovno proživljavao ono što smo prolazili '45. i '91.", dodao je. Ujedno je ponovio poziv Vladi da ukloni sve znakove totalitarnih sustava, pa i onaj"Za dom spremni" iz Jasenovca. "U Zagrebu toga nema niti će biti dok sam ja gradonačelnik", poručio je Bandić. Ustvari laže, jer UDHS je sa 'Za dom spremni' registrirana u Zagrebu, a većina poginulih su – Zagrepčani. Nevoljko, ustvari silom, silom političkog preživljavanja Bandić je „skinuo“ maršala. Jer da nije tako, skinuo bi ga odavno, a da ima politička muda ni sada ga ne bi dao. Ustvari je zbog toga ljut, osvetnički ljutit, bit će i sam na sebe, pa se grozi narodu koji nije "izvukao pouke iz bliže i dalje povijesti". Slažem se, nije, jer da jest takvi kao Bandić ne bi bili gradonačelnici Zagreba, koliko ono puta su se pokliznuli na njegov izbor? Pet, šest puta kao u onom vicu o Muji i Hasi.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/09/comint11.png
Za početak će Titu nadomjestiti Ivom Lolom Ribarom, a zatim s još sedam sekretara SKOJ-a. Kad već Beograd ima ulicu Lolinu, Zagreb bi mu barem trebao vratiti poprsje. Kaže kako su „Lolu ubili četnici na Glamočkom polju“. Postoji niz verzija o njegovoj pogibiji, a prvi puta čitam da su ga ubili četnici. Preciznije, četničko zrakoplovstvo. Prvi glas da je takvo što postojalo, a Ivo Lola Ribar poginuo je od bombi i mitraljiranja iz zrakoplova u trenutku kad se s Glamočkog polja spremao za let u Kairo gdje bi zauzeo položaj najvažnijeg partizana među zapadnim saveznicima. Njegovoj pogibiji svjedočio je (i) Vladimir Velebit, Titin specijalac za odnose s Britancima – mnogi tvrde i britanski špijun (što uostalom tvrde i za Tita). Lolu Ribara granatirao je njemački zrakoplov. S Nijemcima su toga kasnog ljeta 1943. Zagrebu, u Titino ime, pregovarali upravo Lolo i Velebit, pa je malo čudno da su oni išli likvidirati važnog pregovarača bez nekog važnog povoda i miga(?).
 
Jedna od prevladavajućih verzija Ribareve pogibije cilja baš na Tita. Kao mladi komunistički kadar, obrazovan, ali uglavnom na zapadu, a ne kod Kominterne, bio mu je potencijalno najveći konkurent. Pobjeda Saveznika tada, studeni 1943., je već bila izgledna, a rat koji je trajao pravo je vrijeme za riješiti se konkurencije – na vrijeme, a ne da se „pati“ kao s A. Hebrangom poslije. Posebno s obzirom na moć Lolina oca dr. Ivana Ribara (osim ostaloga 1933. postao predsjednik Društva prijateljstva sa SSSR-om) – al' bi uz živoga Lolu i Juricu dinastija Ribar bila moćna poslije rata.
 
Atentat na Lolu zbio se 27. 11 . 1943., samo dva dana prije zasjedanja Avnoja u Jajcu za čijeg je predsjednika već bio određen dr. Ivan Ribar. Ukoliko je ova verzija točna, utoliko bi Ivo Lola Ribar odmah zaslužio povratak spomen-poprsja, pa i u slučaju da su ga „roknuli“ četnici. Ivo Lolo Ribar sin je dr. Ivana Ribara i Antonije Šimat, udovice  đakovačkog ljekarnika, koja je s njim imala troje djece, a s Ribarom još Lolu i Juricu. Ivu je nazvala „Lolo“, a u Beogradu su mu nadimak posrbili pa je postao „Lola“. Jurica Ribar poginuo je kod Kolašina 1943. Samo mjesec i pol prije Lole, koje li slučajnosti, a Lolinu majku su Nijemci likvidirali 1944. Uostalom zašto Bandić već odavno nije vratio Lolino popsje? Ne bi, vrlo vjerojatno, oko toga bilo velike političke prašine – postament je navodno stalno tamo gdje je odavno i postavljen u ulici koja je svojedobno nosila njegovo ime. Ne znam ima li danas Beograd Lolinu ulicu, ali su onu „staru“ odavno preimenovali, a i to ugledanje na Beograd kao da je ovdašnja neizlječiva bolest.
 
Tko je dr. Ivan Ribar?
 
Dr. Ivan Ribar političar je još od Austo-Ugarske, za Kraljevine SHS, Jugoslavije, zatim za DFJ, FNRJ. Bio je u različitim razdobljima života stanovnik Zagreba, gdje je i umro. Nekoliko podataka iz životopisa: bio predsjednik Ustavotvorne skupštine (1920., SHS) zatim predsjednik Avnoja, cijelo vrijeme trajanja, te predsjednik Ustavotvorne skupštine (opet!) DFJ te Narodne skupštine FNRJ (1945.-1953). Zanimljivo, od 1919. bez njega se nije moglo, naročito ne u parlamentima. Možda je najzanimljiviji podatak iz njegova životopisa kako je predsjedao raspravi u beogradskoj skupštini u vrijeme atentata na Stjepana Radića i zastupnike HSS-a. Poznato je i kako je bio jedan od najutjecajnijih masona u međuratnom razdoblju, a to se, izgleda, protegnulo i na kasnije razdoblje.
 
Bio je jedan od zagovornika i praktičara jugoslavenske ideje, a eto i ona pripada i u hrvatsku povijest, želio to netko danas ili ne, volio, ne volio. Bilo bi svakako poželjno i važno da se neki povjesničar(i) ozbiljno pozabavi biografijom i političkim djelovanjem dr. Ivana Ribra (svakako ne Jakovina i Klasić) jer očito je njegova uloga u hrvatskoj i jugoslavenskoj povijesti zanemarena, ma kakva bila. Ne znam, ali čini mi se, ako Lolo zaslužuje poprsje, njegov povratak među „žive“ kipove, dr. Ivan Ribar je možda zaslužio da ga se negdje u Zagrebu postavi na konja. Ili da se možda ona mala piramida, najmanja masonska u svijetu poveća, a pokraj nje postavi kip dr. Ivana Ribara. U blizinu bi trebao stići Predsjednik Tuđman, Veco Holjevac je pod „galgama“, ili na vratima prema Mostu slobode, jednom godišnje tu gostuju „diskobolosi“, divovi, bacači kugle, svjetski prvaci, pa eto neke vrste aleje heroja i velikana, a imaju se i gdje osvježiti. Neka Mile vidi.
 
Sedam sekretara Skoja
 
Priča o sedam sekretara Skoja pripada jugoslavenskoj komunističkoj herojskoj i bajkovitoj klasici. Evo o komu se radi:
1. Zlatko Šnajder, rođen u Obrežu, Slavonski Brod, 1903., poginuo u Zagrebu 1931. Otac, Hrvat, bio je bankovni službenik, majka Mileva, Srpkinja, imala je stručno obrazovanje, ali se posvetila odgoju djece. Nije ga, prema njenom priznanju, vjerski odgajala. Među ostalom šestoricom on jedini nije bio radničkog ili seljačkog podrijetla.
 
2. Janko Mišić, rođen 1900. u selu Slani Dol „dva sata hoda od Samobora“, u siromašnom brdskom selu. Roditelji su mu bili siromašni, vlasnici svega dva jutra zemlje a imali su desetoro djece. Likvidiran je 1929. u Zagrebu u pravom revolveraškom obračunu  s policijom. S njim su stradala i braća Oreški.
 
3. Mijo Oreški (Jagić), rođen u Zagrebu 1905. u siromašnoj radničkoj obitelji, otac nekvalificirani radnik, majka nezaposlena. Otac je umro ubrzo nakon njegova rođenja i ostavio majku sa šestero djece.
 
4. Paja Marganović, rođen 1904. u Deliblatu kod Kovina u Banatu. Seljačkog podrijetla rano je ostao bez oca (utopio se u Dunavu), a ostalo je tipična radničko-seljačka priča. Podlegao mučenju u policiji u Zagrebu a policija izvijestila o njegovu samoubojstvu „skokom kroz prozor policijske zgrade“ 31. srpnja 1929.
 
5. Josip Kolumbo, rođen 1905. u Kutjevu, roditelji nadničari. Otac poginuo 1915. u Galiciji. Majka mu je umrla 1920. Skrasio se kod tete Cecilije i tetka Ilije u Zagrebu. Ubijen u Zagrebu 14. kolovoza 1930.
 
6. Pero Popović Aga rođen 1905. u Užicu. Otac rano umro, obitelj  se raspala, djeca završila u sirotištima i manastirima. Tamo je završio postolarski zanat. Ubijen u Zagrebu u policijskoj potjeri 1930. istoga dana kada i Kolumbo.
 
7. Josip Debeljak, seljačkoga podrijetla rođen 1902. u Orešju kod Samobora. Siromaškog je seljačkog podrijetla iz brojne obitelji. U Zagrebu izučio pekarski zanat. Ubijen 15. listopada 1931. u Zagrebu.
 
„Prije trideset godina, krajem srpnja 1929., u sukobu s policijom pali su sekretari Skoja Mijo Oreški, Janko Mišić i Paja Marganović. Poslije godinu dana, u kolovozu 1930. poginuli su Josip Kolumbo i Pera Popović Aga. Godinu dana kasnije Partija i Skoj izgubili su Zlatka Šnajdera i Josipa Debeljaka.“ (Slobodan Petrović, Sedam sekretara Skoja, IRO Rad, Beograd, 1979., str. 9. Slijedi tekst: „Sijali su sjeme za bogatu revolucionarnu žetvu“, koji je Veljko Vlahović napisao u rujnu 1959., a ovdje korišten kao neka vrsta predgovora). 
 
Pojedinačne sudbine svih sedmorice pravi su predložak za holivudske filmove, seriju filmova; što li bi oni od toga napravili – i svi su likvidirani u policijskim obračunima – u Zagrebu. Baš eto monarho-fašistička diktatura te versailleske tvorevine  imala „jake policijske snage“ baš u Zagrebu za obračun s različitim hrvatskim nacionalistima, od radićevaca do ustaša, pa i s komunistima.
 
Iz ovih kratkih natuknica iz biografija „osam“ sekretara SKOJ-a (sedam plus Lola) vidljivo je sljedeće:
1. šest ih je podrijetlom iz sirotinjskih slojeva, seljačko radničkih,
2. samo jedan je iz srednjega građanskoga (Šnajder)
3. samo jedan, Lola Ribar, pripada društvenoj i intelektualnoj eliti.
Kad ovome dodamo kako su se sedmorica zapravo profesionalizirali kao mladi ubojiti revolucionari koji su u međuvremenu završili i različita, teoretska i praktična znanja potrebna za bojovnike svjetske revolucije pri Kominterni u Moskvi, može se reći i kako su se oni značajno uzdigli na društvenoj ljestvici, no cijena za to je bila strašna – smrt. Njihova misija nije bila sloboda i samostalnost Hrvatske, pa ni bilo kojeg naroda tadašnje Jugoslavije, Balkana…, već svjetska revolucija koju je provodila zloglasna Kominterna. Ako bi se koja njezina akcija i odnosila na Hrvatsku kad je u pitanju tzv. nacionalno pitanje bila je to samo stvar trenutačne taktike i propagande – kako bi se pridobile tzv. mase.
 
Poslije Kominterne masa kominterni
 
Kominterna je javna u smislu da djeluje i javno, međunarodna  centrala boljševizma, ali sa tajnim, ilegalnim djelovanjem i vrlo tajnim djelovanjem. U vrijeme kad su sekretari stradali u njoj je trajala i borba između Staljina i Trockog pri čemu ne treba zaboraviti kako je Trocki bio agent Rockefellera, pa kao takav bio i predviđen za Lenjinovo mjesto – vođu revolucije. Američke su novine čak javile kako je to i postao. To se nije dogodilo, pobijedila je njemačka struja, pa je postao „samo“ zapovjednik Crvene armije i jednako krvavi likvidator.
 
I Staljin je surađivao s Rockefelerima, kao sindikalni vođa u Bakuu u rafinerijama prije revolucije, u tada najperspektivnijem gradu u Europi. Jedni tvrde kako ta suradnja SSSR-a s njima nikada nije prestajala, a drugi kako je Staljin odustao od „proleterskog“ globalizma i vratio se zapravo svojevrsnome ruskom suverenizmu, na stranu sada kako ga je gradio pomoću komunističkog totalitarizma. Kako bilo iz sudbine sedam sekretara SKOJ-a očito je kako su oni brzo „padali“, po povratku iz Moskve recimo, u dva slučaja čak i trojica, odnosno dvojica u istoj akciji. Nije baš vjerojatno kako je taj Janko Bedeković, šef zagrebačke policije u vrijeme šestosiječanske diktature, bio toliki policijski genijalac pa SKOJ, itekako školovane revolucionare, „počistio“ za samo dvije godine. Ne treba smetnuti s uma i činjenicu kako su u Moskvi neki od njih sudjelovali u unutar komunističkim obračunima. Danas je nešto jasnije kako je Staljin „čistio“ Kominternu od „trockista“, „počistio“ na koncu i samoga Trockoga, ukinuo je i Kominternu pa osnovao Informacjski biro. 
 
Mene pak zanima važno pitanje: je li Kominterna uopće ikada prestala djelovati? Tako složena, bogata, tajna internacionalna organizacija da bi prestala djelovati, bez obzira na Staljinovu zapovijed, malo je vjerojatno. On je uostalom umro 5. ožujka davne 1953. Tvrdim da nije, samo je unekoliko  promijenila taktiku – danas djeluje kao hidra preko raznih malih, „šarenih“, „civilnih“, „ljudsko pravnih“, homoseksualnih i inih udruga, ali s daleko većom financijskom potporom. Što je pak s vojnom jezgrom, ostaje tajna. Ideološki, aktualni globalizam je prenijet poprilično upravo od Kominterne i Trockoga – samo što sada formalni nositelj globalizma nije radnička klasa – kao da je i tada bila – nije ni u ilegali, već je najlegalnija moguća te još proširena u sve društvene slojeva, do svakoga pojedinca do njegovog indetiteta… To je, što se mene tiče, prava tema, a ne biste sedam sekretara SKOJ-a.
 
Što se njihove hrabrosti tiče, zaslužili su ih, ali što se cilja, misije tiče, za koju su plaćali glavom ne. Nu to je kompleksnija priča koja pripada proučavanju povijesti, a naročito kriptopovijesti. Jer i u njoj se krije, usuprot svima koji se zaklinju u budućnost, upravo slika budućnosti. Skoro kao u zrcalu.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezane objave

Četnici u pravoslavnim mantijama

HF

SPIKERFON – Nisko, gnjusno, pokvareno od Beroša

HF

Josip Broz Tito je naredio: Pobiti!

HF

Tko je nad nama deset godina vladao

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više