Slavko Goldstein kod Miroslava Krleže

Krležu će čitati i nakon 400 godina!

U veljači 1973. godine u pregrijanom kućnom salonu, u razgovoru sa Slavkom Goldsteinom o 400-godišnjoj obljetnici Seljačke bune, listajući po novom izdanju svojih Balada Petrice Kerempuha, Krleža je zamišljeno gunđao kako ne vjeruje da će se njegove knjige čitati i poslije 400 godina, ali Balade ipak hoće. Usprkos naporima s jedva razumljivim arhaičnim dijalektom, bit će i nakon 400 godina još ljudi, koji će čitati ove Balade, s pijetetom, „kao što danas još čitamo stare Misale“ – uzdahnuo je Krleža. Krleža je djelo napisao 1936. godine na drukčijoj kajkavštini od one zagrebačke kojom je govorio. To je arhaična varaždinsko-međimurska kajkavština otkuda je podrijetlom bila njegova baka Terezija od koje je puno toga naučio. Krležina baka je živjela s njegovom obitelji do 1902. godine.

Enes Čengić i Miroslav Krleža

U svojim sjećanjima na djetinjstvo i na baku u Agramu (Zagrebu) Krleža je naveo: „Taj njen ormar služio mi je za domaću ploču. Na izlizanoj polituri nacrtao sam čitavu Svetu Zemlju i tumačio joj zemljopis: Zagorje, Krapinu i kasnije cijelu Europu… Terezija je bdjela nad mojim djetinjstvom sa svojom madžarskom kuhinjom… bila je poganski praznovjerna, ali istodobno i katoličanski uzvišena. „Njegova babica je imala i kućni oltar pa je zapisao: „Imao sam oltar i čitav crkveni pribor sa posuđem i kostimima: kadionicu, navikulu s pravim tamjanom, svijećnjake od olova s raznobojnim voštanicama, sanktuarij, monstrance sa svetom hostijom…“ Vjerojatno je to utjecalo na njega da je kao devetogodišnjak postao ministrant u zagrebačkoj katedrali. Rekao je i ovo: „Po fragmentima kojih se sjećam, bio sam dijete razigrane uobrazilje: od prvih dana svog pamćenja uživao sam u polurasvjeti crkvenoj, kada u dnu mračne lađe paluca dušica ili pucketa plamen svijeće, sa čađavim pramenom koji titra“.

Enes Čengić je zapisao i objavio razgovor Krleže i Slavka Goldsteina na Gvozdu 27. lipnja 1979. Krleža: "Dr. Golub je zanimljiv jer prije svega zna tri jezika (zna ih daleko više, op. T.T.). Zna pored latinskoga staroslavenski i talijanski, i to mu omogućava istraživački rad, pogotovo na poslu oko Križanića. Takav je čovjek dragocjen. Njega bi trebalo uzeti kao muzejsku vrijednost iz prethistorijskih vremena."

Goldstein: "Ima u njegovoj kajkavskoj poeziji mnogo Krleže."

Krleža: "Ne radi se o Krleži. Krleža je poticaj. Stvari koje radi Golub zna trideset puta bolje od Krleže. Utjecaj jest, moj je jezik poticaj utoliko koliko ga on arhaizira. Moj kajkavski jezik je čista intelektualna kombinacija, čisti sirrealistički (franc. surrealism – znači nadrealizam) posao. Golub zagorski (Ivan Golub je Podravec, ne Zagorec, op. T.T.) zna od kolijevke, a ja ne znam. Moja je majka govorila zagrebački. Nije znala ni kajkavski ni štokavski dobro. Baka je znala kajkavski, ali što sam ja tada bio – dijete.

Dr. Golub, svećenik, pjesnik, poliglot i povjesničar koji se osobito bavio Kašićem, Križanićem i de Dominisom. Zanimljivi su putevi kulture, pa i Krležini odnosi s Matom i Tinom Ujevićem, Šimićem, Budakom, Golubom, Titom te Goldsteinom, Gotovcem, Mirkom Vidovićem i Tuđmanom.

Slavko Goldstein je ipak odabrao život u Zagrebu nakon povratka iz Izraela pedesetih. Liberal i demokrat nije shvaćao političku stvarnost Hrvatske i svijeta, ali se uporno zalagao za čvršće povezivanje sa Srednjom Europom kojoj veći dio Hrvatske civilizacijski pripada. Iako je Broz bio markantna povijesna osoba nije mi jasno kako jedan liberal i demokrat može toliko obožavati maršala diktatora i pripadnika totalitarne ideologije. Jasno, strahovita stradanja židovskog naroda u povijesnim bespućima dovodila su Židove u shizofrenim vremenima komunizma i fašizma pred nemoguće izbore, ekskluzivizam i stvaranje nacionalne države nakon skoro dva tisućljeća izgnanstva, ili priključivanje komunistima (Moše Pijade, Weiner Slaviša, zapovjednik romanijskih partizana), ili asimilacija i borbeni nacionalizam Josipa Franka, Mladena Schwartza, Singera na hrvatskoj, te Oskara Daviča na srpskoj strani. Taj toliko u kulturi, privredi i znanosti živ elemenat dao je vrlo raznolikih pojedinaca jakih individualnosti.

Sa zadovoljstvom se sjećam moga profesora Iva (Slavkova sina) koji je postao stručnjak za srednjovjekovlje (vrlo zanimljiva knjiga o Bizantu na Jadranu), ali se nije uspio otresti fascinacije Titom, te je dijelio Krležino mišljenje o Stjepanu Radiću kao demagogu. (Tamburica je to sve, tako je Krleža mislio o HSS-u.) Antun Radić je već u XIX. stoljeću postavio temelje moderne Hrvatske (vidjeti divni časopis "Dom"), do čega Krleža dolazi tek iza Drugoga svjetskoga rata u "Zastavama".

Stjepan Radić je oličenje sjevernohrvatskog (slavenskog), dobroćudnog seljačkog i katoličkog (kršćanskog) duha, otvorenoga srca i uma, nenasilan (tolstojevština Krleži odiozna, Gandhi to preuzima od Tolstoja!). Kada se već ubilo Radića i napravilo demonstracije 27. 3. 1941. kakvoga čuda da se dogodio Pavelić i užasi Drugoga svjetskoga rata, te komunistička staljinistička diktatura koja se brzo pozapadnila (crvena buržoazija Đilasova) i u svojim dobrim elementima kopirala Radićeve aksiome. Razgovarati možemo o činjenicama, ali kult ličnosti odbijam apriori. Možda će najmanji poput Bogdana Leopolda Mandića postati najveći. Ja u to vjerujem. Uostalom istina svjedoči i kroz Ester Gitman i  Judith Reisman.

Teo Trostmann