Tri stoljeća od pobjede nad Osmanlijama

Znanstveni skup u povodu 300. obljetnice oslobođenja Imotskog od osmanske vlasti

Ove godine, točnije 2. kolovoza, navršilo se točno 300 godina od oslobođenja Imotskog od turske vlasti. Osmanska vlast na ovim prostorima, odlazak Turaka, formiranje nove granice, povratak franjevaca u Imotski te niz drugih događaja obilježili su zauvijek prostor Imotske krajine te značajno utjecali na njen budući razvoj. Grad Imotski, Franjevački samostan u Imotskom te Konzervatorski odjel u Imotskom pokrenuli su inicijativu da se ova obljetnica dostojno obilježi od 5. do 7. listopada znanstvenim skupom, koji je okupio 25 eminentnih znanstvenika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.

"Ovaj znanstveni skup priređen je u zahvalu Gospi od Anđela, zaštitnici grada Imotskog i cijele Imotske krajine, na čiji se blagdan 2. kolovoza, ove godine, obilježila 300. obljetnica oslobođenja Imotske krajine od Osmanlija, vrhunac je svih dosadašnjih nastojanja ovog grada i imotskog kraja koji su se svojstveno trudili prikazati cjelovite relevantne činjenice, poznate i manje poznate, a sve vezane za gospodarsku, kulturnu i duhovnu prošlost Imotske krajine, čija je povijest obilježena trpljenjem ljudi u očuvanju svog vjerskog i nacionalnog identiteta i u borbi za golu egzistenciju. Ta povijest je prošarana kulturom koja ostavlja bez daha, povijest je to, na koju smo ponosni, a ovaj skup nastavak je borbe za nove životne vrijednosti duhovnog i kulturnog života.“, rekao je provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja Split, fra Joško Kodžoman. Posljednji ovakav skup dogodio se u imotskom Franjevačkom samostanu sada već davne 1988. godine, povodom 250. obljetnice osnivanja samostana. U zborniku „Čuvari baštine“ posvećenom tome skupu, tada su na svjetlo dana izašli novi podaci i priče o gradu i Imotskoj krajini, i danas nezaobilazni za sve koji se bave poviješću i baštinom ovih prostora.

Prošlost Imotske krajine možemo podijeliti na tri važna razdoblja. Prvo seže u najstarija vremena sa stanovnicima Ilirima, Rimljanima i Hrvatima. Drugo razdoblje od dolaska Turaka 1493. do njihova izgona 1717. Treće je od konca srpnja 1717. do danas. U srednjem vijeku hrvatska župa Imota, koju oko 950. godine spominje Konstantin Porfirogenet, pripadala je Humu, odnosno Zahumlju, Humskoj zemlji. U povelji hercega Stjepan od 1. lipnja 1454. Imotski je u posjedu hercega Stjepana Kosače i pripada Hercegovini. U isto vrijeme (1463.) kad su Turci osvojili Bosnu i veći dio Hercegovine počeli su ugrožavati Imotsku krajinu pljačkajući njezino zemljište, naročito plodno polje i njegovu okolinu. Prema turskom popisu iz 1475., odnosno 1477. godine Imotski, Vrgorac, Makarska, Bast, Brela i brojna mjesta upisan je u sastav Hercegovačkog sandžaka. Iako je osmanlijska okupacija bila postupna i temeljito pripremana, ona je u svojoj završnoj fazi bila silovita i praćena teškim pustošenjima i razaranjima. Konačno su Turci zauzeli, cijelu Krajinu, nakon pada Imotskog 1493. godine.

Uza sve dugogodišnje tursko vladanje u Imotskoj krajini (224 godine), Turci nisu uhvatili dubljega korijena. Uzrok tome, izgleda, su: buđenje katoličke svijesti koju su podgrijavali franjevci i povezivali je uz hrvatsko nacionalno biče, zatim blizina primorskih gradova, oslonac u Mletačkoj Republici i česti upadi hrvatskih uskoka s mletačkog teritorija. Navedene činjenice, te upadi domaćih hajduka i hrvatska narodna pjesma, većinom u desetercu, podržavali su nadu i imotskih krajišnika u skoro oslobođenje od turske vlasti i poticali ih na otpor. Ističe se s ponosom da su franjevci skupljali narod za taj pothvat, a spremali su se i Mlečani s ostalim svojim privrženicima u drugoj polovici mjeseca srpnja 1717. godine.

U dalekom Požarevcu (jugoistočno od Beograda) 22. srpnja 1718. godine, nakon više od mjesec dana pregovaranja, sklopljen je mir između Mletačke republike i Habsburške monarhije s jedne i Osmanskog carstva s druge strane. Ovim događajem zaključeno je veliko poglavlje u povijesti Hrvatske, a posebno Dalmacije, s obzirom da je time završen posljednji rat koji je Prejasna Republika sv. Marka vodila s Osmanskim carstvom. Da bi pokazao svu raskoš i sjaj Venecije, mletački pregovarač Carlo Ruzzini stigao je na potpisivanje ugovora s tri kočije u koje je bilo upregnuto po šest konja. U pratnji su bili brojni plemići i sluge te postrojbe oklopnika. Predstavnici i vojnici Habsburške imperije pristigli su gotovo ravno s bojišta, a ni osmanska strana nije zaostajala u svojem orijentalnom sjaju i raskoši.

Potpisivanje mira, kakve li ironije, pozdravile su brojne topovske salve i tri tisuće plotuna iz pušaka. Osim zaraćenih strana pregovorima je prisustvovao i bivši engleski poslanik na carigradskoj Porti sir Robert Sutton koji je kao tumača (dragomana) dobio Luku Kirika, dubrovačkog konzula u Carigradu preko kojega je Republika sv. Vlaha dobivala prevažne informacije. Strepili su za svoju budućnost u događajima koji su tada oblikovali ovaj dio Europe ili kako kažu u jednom pismu Kiriku „…da od nas ne ostane samo ime da smo jednom bili Dubrovnik“. U prvom članku mirovnog ugovora između Venecije i Osmanlija spominje se Imotski, malena utvrda negdje u krševitom zaleđu Dalmacije koju nitko od prije spomenutih sudionika ovih pregovora nije vidio. Granica koje će se tada uspostaviti oko tvrđave u polukrugu na udaljenosti od jednog sata hoda danas je onaj isti polukrug koji vidimo oko Imotskog na karti Republike Hrvatske.

Neprirodno, nasilno i nepovratno tada je razdijeljen jedinstveni prostor stare Imote. Onom drugom dijelu, u današnjoj Hercegovini, Turci daju ime Bekiye-i Imotski – ostatak od Imotskog! U narednim mjesecima potegnut će se ova crta i u prostoru. Počelo se s time već u prosincu 1718. godine kada su se sastali dalmatinski providur i budući dužd Alvise Mocenigo i Mehmed efendija Šaba. Manje od godinu dana prije ovih događaja u Požarevcu, točnije s 1. na 2. kolovoz 1717. godine, iz imotske tvrđave „Topane“ Turci su se, nakon kratke ali žestoke opsade, povukli prema Ljubuškom. Slijedećeg jutra na blagdan Porcijunkule – Gospe od Anđela – na poseban način povezane s franjevačkim redom, legendarni fra Stipan Vrljić slavio je u tvrđavi svečani Te Deum. Gotovo istog časa taj je čovjek, s nemjerljivim zaslugama za povijest ovog kraja, započeo s gradnjom crkvice u tvrđavi, prve koju je grad vidio nakon više od 200 godina osmanske vlasti. Ubrzo će se krenuti i s gradnjom župne crkve sv. Frane i imotskog samostana. A između tvrđave i samostana razvit će se u narednim stoljećima grad Imotski.

Svake godine Imoćani se sa zahvalnošću sjećaju velike pobjede izvojevane kršćanskim oružjem i posebnom pomoću Majke Božje. Općina je to činila vanjskim slavljem. U predvečerje su se na Topani palili 'svitnjaci'. Uz gruvanje 'mačkula' i veliki vatromet gradska je glazba držala koncert. Komunistička vlast to je prekinula. Čak je zabranila procesiju gradskim ulicama. U slobodnoj državi Hrvatskoj sve se obnovilo. Blagdan Gospe od Anđela službeno je proglašen Danom grada Imotskoga.

Nives Matijević