Milorad Pupovac je tražio za predstavnika srpske nacionalne manjine mjesto pomoćnika ministra ili državnog tajnika
"Tko pristane biti otirač, neka se ne žali što o njega brišu cipele".
–Ne znam što na to reći, moja Lucija! Ali, ono što nikako ne mogu shvatiti, to je odnos naših političara prema našoj vlastitoj povijesti, pismu, jeziku, kulturi… Prema nama. Prema našoj domovini. Prema našem, hrvatskom narodu.
Svima se uvlače,svima podilaze, svima se klanjaju… I svima se hvale kako imamo brojne nacionalne manjine, kako smo tolerantni, kako bismo, po pitanju manjina, mogli biti uzor cijelom svijetu…
I sve je to lijepo i krasno!
Ali, zar su toliko slijepi i gluhi, ne ću reći i glupi, pa ne shvaćaju da te iste manjine, tj. neke od njih, imaju veća prava i od nas samih. Da te iste manjine imaju različite povlastice koje nemaju ni naša djeca. Pa, čak ni djeca onih koji su oslobodili Hrvatsku od srpskih agresora i koji su dali svoje živote za našu slobodu.
Jer, naše manjinsko bogatstvo ima prednost u svemu…
Od zapošljavanja do zbrinjavanja.
Od stambenog udomljavanja do različitih državnih potpora.
I MILIJUNE i MILIJUNE kuna za raznorazne udruge.
A što je s našim braniteljima?
Što je s njihovom djecom?
Što je s našim umirovljenicima?
Što sa sirotinjom'
–E, sada da znaš, ja više ne želim biti tolerantna!!! Dosta mi je i tolerancije, i njihove govorancije, i njihove špekulacije, i njihove podrivancije…
Treba, ljudi moji dragi, ispraviti kičmu!!!
I reći…popu pop, a bobu bob.
Sjećam se, tako, one bosanske „režiserke“ koja je, ne tako davno, „izmuzla“ od nas podebelu svotu novaca za nekakve svoje umotvorine, ali je imala petlju i jednom našem bivšem, odrezati ono što ga je, po njenom mišljenju, i slijedilo.
No ja, iako sam odlučila ne biti više tolerantna, ne mogu a ne biti pristojna, pa to njeno ne bih ponavljala. Iako bi se, baš to njeno oglašavanje, jako lijepo uklopilo u ovo naše sadašnje političko stanje, i stanje svekolike političke svijesti i savjesti. I u njihovo podsvjesno stanje i svekoliko njihovo, ispod žita djelovanje.
… Vukli, tako, upregnuti konji uz neko brdo, a po blatnjavom putu, jedna velika i pretovarena kola.
„Je l' vam teško vući?“, pitali ljudi konje.
„Je, gospodo, teško nam je. Znate, mi jesmo konji i naša je sudbina vuči kola. Pa i po blatu i uzbrdo. Ali, nije nama to problem. Problem je u tome što nas iskorištavaju i nama zapovijedaju magarci“, odgovoriše im konji.
–Pa, zašto mi sve ovo naše trpimo? Zašto mi, u svemu, moramo biti drugačiji? Zašto moramo biti veći vjernici i od samoga Pape?
Zašto se, ljudi moji dragi, sve ovo, kao što se usklađuje i sve ostalo, ne uskladi sa zakonima EU-a?
Pa, pogledajte druge države!
Pogledajte kako su to one riješile!
Pogledajte, tako, Alcase u Francuskoj!
Poseban jezik, sličan njemačkom, a opet nije njemački.
Specifična povijest vezana i za Francusku i za Njemačku, A, opet, nije ni francuska ni njemačka.
Ali nigdje, nigdje diljem cijelog Alcasea, ni jednog jedinog natpisa na alzaškom jeziku i pismu. Jedino, uz samu granicu s Njemačkom, dvojezični natpisi…
I to na francuskom i na njemačkom.
Nigdje ni jedne škole u kojoj se uči alzaški. Nigdje odvajanja niti stvaranja nacionalnog geta.
Nema ni odlazaka na nekakva specijalna obučavanja.
Nema niti trovanja mladih mržnjom.
Nema niti raspirivanja mržnje prema zemlji u kojoj su rođeni niti prema narodu u čijoj su zemlji rođeni.
Nema ni treniranja borbe… prsa u prsa, za neke nove vojnike nacije.
Niti za svaki slučaj, niti sprem'te se, sprem'te…
A tu, kod nas? Različite višejezične ploče i natpisi… na kojima često dominira srpski. Posebni udžbenici za djecu, poseban nastavni program za srpsku manjinu, posebni razredi, posebni vrtići, posebni prevoditelji u državnim institucijama, posebne sudske rasprave na jeziku dotične manjine, posebno i mimo slične prakse u svijetu, izabrani predstavnici u Saboru.
A uz sve to, još i posebna stranka, s posebnim predznakom tuđe države.
I ne samo stranka, nego i posebna crkva. I to crkva druge države.
I sve posebno.
I sve spremno… za posebnu manjinsku dominaciju.
Pa, gdje toga još ima!???
U našoj državi.
U HRVATSKOJ… HRVATA.
–Pa mi smo tolerantni! Mi smo veći katolici i od samoga Pape. Pa, ljudi moji dragi, tako mora biti! Manjine su naše veliko bogatstvo!
A Pupi je tak tolerantan i fin gospon, kaj ne!?
–E, moj narode, moj narode! Ako sami sebe ne cijenimo, kako možemo očekivati od drugih da nas cijene? Ako pred svakom šušom iz našeg okruženja i mnoštvom šuša iz bijeloga svijeta, savijamo kičmu i klanjamo im se, kako možemo očekivati od bilo koga, poštovanje i rešpekt?
Učimo se od drugih! Učimo se, čak, i od onih naših najljućih neprijatelja!
Jer, od njih se, često, i treba učiti.
Ali, kada se samo sada sjetim svega onoga što nas je snalazilo, što smo doživljavali i krošto smo prolazili, dođe mi da se prekrižim i zavapim:
Bože, oprosti nam! Ne znamo što činimo.
Jer, u politici, dragi moj naivni narode, ništa nije slučajno. Zar mislite da je bio slučajan, ne tako davno, dolazak, pred prošle parlamentarne izbore, Bartolomeja I. i Vulina? Zar mislite da je tu slučajno našao i Efraim Zuroff, štovatelj Srba i krivotvoritelj hrvatske povijesti? Zar mislite kako se Vulin, sasvim slučajno, našao ovih dana, i u Šibeniku? I to,ni manje ni više nego u pratnji nekog njihovog visoko rangiranog„oficira“. Zar mislite da su, tek tako, izrečene prijetnje, iako uvijene u celofan, njihovog patrijarha Irineja?
„I u našem narodu mržnja nije prestala, osvete se pripremaju i nagoveštavaju“, kaže patrijarh Irinej.
A sve je to njihovo bilo, a i sada jest, dragi moji Hrvati, s određenom namjerom.
Sve pripremljeno. Sve unaprijed i planirano i režirano.
I sve to skupa, bila je svojevrsna predstava, za hrvatsku vlast. I svojevrsno upozorenje i pritisak.
Za Pupovca ne treba brinuti. On se uvijek, i tako-tako, sam ponudi. Kao kakva stara ali zbog nekog razloga, poželjna udavača. Doduše, nudio se on i prije. I Oreškoviću i Karamarku. Ali, Karamarko ostao i slijep i gluh.
A, onda mu je, za kaznu, slijedila paljba iz svih oružja. Novosti su vrištale. Pronalazile ustaše, nove žrtve ustaških zločina, ismijavala se naša himna, simbolično se „klalo“ neke koje su im smetali, trijumfalno obznanjivalo padove naših zrakoplova…
„Oba su pala, oba su pala“, vrištale su naslovnice slavodobitno…
Isto tako, kao što i danas vrište i obznanjuju, kako“Lijepa naša, lijepo gori!“
A grdni se novci tamo slijevaju…
Od koga se taj novac uzima?
Od nas.
A tko daje taj novac?
Mi!!!
Ustvari, daje „naša“ Vlada, ali bez našeg pristanka i dopuštenja.
E, moji ludi i moji naivni Hrvati!
Dokle??? Dokle ćemo zatvarati oči? Dokle će nam oni određivati (ako sve ostane kako je i sada), koga ćemo imati na vlasti, a koga će se rušiti?
–Ma, što su si omi umislili? S kojim pravom? I čime su to zaslužili, reci!?
Dosta, nam ih je, dosta!!! Vrijeme je da se svima kaže… No pasarán (ne će proći)!!!.
I neka nam, svi redom, prestanu više popovati!!! Nismo ni mutavi ni glupi.
A svi oni, koji odlučuju u naše ime, neka dobro znaju i dobro zapamte:
Mi smo vas birali,
Mi vas možemo,
Zauvijek
I prekrižiti.
Pa, što je to s nama, ljudi moji? Gdje nam je nestala hrabrost? Gdje nam se izgubilo domoljublje? Gdje nam se zagubilo pamćenje?
Za drugove me ni ne čudi. Ali, za nas ostale?
Zar ćemo opet pognuti glavu i ostati, zauvijek, mutavi? Zar ćemo postati ljudi bez kičme?
Bez nade. Bez budućnosti. Bez vjere.
I prestanite, vi gore, molit ću lijepo, lupetati o manjinama kao našem velikom bogatstvu!!!
Stvarno smo smiješni.
Pa, po čemu su to, recite mi, onako, iskreno, posebice oni etnomanjinski biznismeni, naše veliko bogatstvo? Čime su nas to obogatili?
Što su nam to donijeli kada su, kako reče jedan naš bivši „mudri vođa“, došli u našu zemlju u opankama? Čime su nas zadužili? Što su učinili dobroga za sve nas i za ovu našu državu?
„Lijepa naša, lijepo gori!“
Zapališe nam, tako, cijelu Dalmaciju. Neki umno poremećeni. I neki psihički bolesnici. Neki bezimeni. A tek samo jedan, s imenom i prezimenom. Možda zato, jer je došao pješice iz daleke nam R. Srpske, da ovdje podgrije konzervu- kako on kaže limenku. Pa je palio vatru na nekoliko mjesta. A zrak prži. Četrdeset stupnjeva.
I, nigdje se ne oglasi naš Pupi, naše manjinsko bogatstvo! Ništa ne komentira. Ništa ne zaključuje. Ispario. Nestao. U nepoznatom smjeru.
A, onda se dogodilo čudo!!! Zamislite, molim vas! Iz čiste mržnje i osvete, jedna je Hrvatica, naznačena imenom i prezimenom, zapalila vatru ispred kuće jednoga Srbina.
I sve su tiskovine obznanile tu „radosnu“ vijest.
I ravnoteža je uspostavljena…
I vaga pravde je zadovoljena.
Ali… ali… Je li to bilo baš tako? Ili je sve to bio teatar apsurda i bacanje prašine u oči.
Jer su scenarist i redatelji promašili metu.
Glavni, ali u tajnosti označeni protagonist, postao je javan i proglašen je javno nevinim.
Prašina se slegla.
I nestala… Zauvijek.
A, što mi činimo? Ništa!!!
I dalje dajemo. Ali, dajemo na štetu nas samih.
I ništa ne tražimo zauzvrat. Ni minimum minimuma onoga, što se u svakoj normalnoj i demokratskoj državi traži.
A, svugdje u svijetu, pored prava koje dobivate, imate i obveze koje uz ta prava idu. Obveze koje se moraju poštovati. Bez obzira tko ste i što ste.
Mislili smo,onako naivni kakvi i jesmo, da će tako biti i kod nas.
I trebalo je biti tako…
–Pa, što je sad!? Zašto smo stali? Zašto nas, opet, neki, vode unazad? I nameću nam ustaše i partizane.
Bacali su oni tu kost među nas, kada im je god trebalo i kada im je trebala nekakva slamka spasa za opstanak. A mi smo im, uvijek nasjedali.
I tako, sve u krug. Vrzino se kolo stalno okretalo i okreće. I nikako da prestane.
Dokle? Dokle???
Hoćemo li se, konačno probuditi? Ili ćemo svi ostati u povijesti zapisani kao narod koji se uspravio, pa onda, opet, kičmu savio.
Te svjesno ili nesvjesno, i dalje nastavio služiti i raditi, za tuđe interese i za tuđu korist.
Pa, nakon svega, neslavno pao, na konačnom ispitu zrelosti.
Krajnje nam je vrijeme, dragi moji Hrvati i Hrvatice, da uzmemo svoju sudbinu u svoje ruke. Jer, sve drugo i drugačije… povijest nam oprostiti ne će.
Zato, trebamo konačno čvrsto odlučiti:
Hoćemo li, zauvijek, biti robovi i tuđe sluge ili ćemo biti slobodni ljudi.
I svoji na svome…
„Onaj tko ne prati znakove vremena, ako ne bude imao diplomu iz domoljublja i doktorat iz zaštite nacionalnih interesa, proći će isto kao i mnogi drugi koji su lakovjerno u utrci za svjetlima reflektora i rejtingom zaboravili na nacionalne interese Hrvatske“.
I neka nas, više nikada, ne zavaraju, s vremena na vrijeme i po potrebi, slatkorječive riječi i obećanja, raznoraznih Juda i licemjera koji, opet po potrebi, mijenjaju kao košulje, i retoriku i mišljenje.
„Nemamo predrasuda, imamo velik interes da Vlada uspije i želimo pomoći , ali bez inkluzije, bez uključenosti, bez ozbiljnog poziva na suradnju, to nije moguće”, zaključio je jedan od mnogobrojnih Srba po zanimanju tj, jedan iz mnoštva našeg velikog bogatstva.
Ali, „ne vjeruj Danajcu ni kad ti darove nosi“.
Jer, "Mi (Srbi, op.) lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“ – piše bivši predsjednik SANU-a, Dobrica Ćosić.
Hrvatska je imala i ima dvadeset i dvije nacionalne manjine, a samo se jedna jedina pobunila i oružjem izvršila agresiju na zemlju u kojoj živi. A nakon toga, umjesto srama i pokajanja, neki od njih stalno arlauču, lažu, truju, vrijeđaju… I uništavaju sve čega se dotaknu.
Bez ikakvog kajanja. Bestidno.
I samo traže…traže… Još od onoga povijesnog“ Hristos se rodi“.
A njima je do Hristosa stalo koliko do lanjskoga snijega. Jer da jest, ne bi radili ovo što rade.
Ne bi ucjenjivali, lagali, optuživali, napadali, podmetali… I rovarili…
I samo tražili…
I uzimali…
Milorad Pupovac je tražio za predstavnika srpske nacionalne manjine mjesto pomoćnika ministra ili državnog tajnika u Ministarstvu kulture.
Osim kulture, SDSS želio je i mjesto državnog tajnika ili pomoćnika ministara u resorima obrazovanja, regionalnog razvoja i fondova Europske unije te poljoprivrede. Plus visoku poziciju u Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje.
– Pa to je, moja Lucija, klasična srpska shema.
Jer „Mi Srbi smo sposobni uvek izazvati rat, pa onda pobeći. Ali, zato, u miru znamo udvarati se, pretvarati se, ulizivati se, izmišljati i lagati, kako bi za nagradu dobili ono što ratom ne znamo“.
Tako je, prošle godine, uz Dan pobjede i uoči proslave Oluje, bio u Zamunu s Vučićem, Nikolićem, Dodikom i Vulinom koji su najveću hrvatsku pobjedu nazivali “zločinom”. A Knin i druge hrvatske gradove – “srpskim”.
A naš Milorad je tada šutio.
Zato je ove godine upriličio misu, navodno, za sve žrtve Oluje.
Onda je srbovao u Srbu… I žalovao nad praznom jamom u Jadovnu.
Pa je, nakon toga, još i postavljao uvjete. A sada bi, nakon svega, i naređivao…
Jer, on i njegovi, jezičak su na vagi!!!
I oni odlučuju…
Može mu se i hoće mu se.
A za svoj promidžbeni, prosrpski rad, dobit će i dobiva, ogroman novac. Naravno iz našeg džepa.
I uzima, tako, svatko tko želi i koliko želi.
A najviše naš Pupi.
I sve u stilu: use, nase, podase…
Jer, sada je i vlast. I drma Hrvatskom. Mijenja ministre, miče spomenike, uvodi što hoće, kako hoće i kada hoće.
I još uvijek traži.
Još uvijek pritišće.
Još uvijek tužaka…
Pa, ako mu od toga ništa ne uspije, onda napada… I širi kaos i mržnju…
I ucjenjuje… i ucjenjuje… i ucjenjuje…
Zar takav čovjek može i smije sudjelovati u hrvatskoj Vladi?
Jer, svatko onaj tko pristane, samo jedanput, na njegovu ucjenu (to sam još davno napisala), ucjene će ga pratiti stalno. A apetiti našeg vrlog ucjenjivača, sve će više rasti i rasti…Dok će mu zahtjevi i prohtjevi, biti sve veći i veći.
Jer „mi znamo u miru udvarati se, pretvarati se, ulizivati se, izmišljati i lagati, kako bi za nagradu dobili ono što ratom ne znamo“.
I eto, zašto imamo ovo što sada imamo!!!
Tražio je Pupovac i javno govorio kako ne želi Vladu u kojoj je i Zlatko Hasanbegović.
I bi tako.
Tražio je Pupovac i javno tražio, tj. naređivao da se zauvijek makne postavljena ploča HOS-ovcima u Jasenovcu.
I bi i tako.
Tražio je on to javno … i dobio. A što je tražio i dobio tajno, to sam Bog zna
Jer, naši su vrli političari, muževi od riječi.
Čvrstog stava i uvjerenja.
Imaju svoje dostojanstvu i ni pred kim ne savijaju kičmu. I sve što obećaju, to i ispune. Naročito ona svoja vjerodostojna obećanja.
RADE, ONI TAKO, RADE…
Stvarno imamo, vrsne političare!
Uvijek nešto rade a nikad ništa za nas ne urade.
Uvijek im puna usta obećanja, a vreća im prazna.
Uvijek negdje idu a nigdje ne stignu“.
A gdje su sada naši političari? I što rade?
E, što rade, teško je reći.
Možda rade, al' ništa ne grade.
Možda ništa ne rade, al' puno zarade…
Možda ih u budućnosti čeka kakav ugoni poslić, u svima nama dragoj Europi.
Zamislite, ljudi moji dragi! Poslić u kolijevci kulture, prosperiteta, bratstva, jedinstva i jednakosti…
–Ma o čemu to ti govoriš, jadna ti majka ne bila? Da nisi gucnula nešto što ne bi smjela? Jer, govoriš čiste nebuloze. Ma, kakva te je Europa spopala?
O kojoj i kakvoj to ti Europi trabunjaš?
Draga moja dušo! Takva ti Europa više ne postoji. Niti ti postoje pravi političari niti pravi predstavnici svoga naroda.
„Vođa države treba predstavljati duh naroda.
I samoj naciji i svijetu“, rekao je u svoje vrijeme, Charles de Gaulle.
–A, takvi ti, draga moja, više ne postoje!!!
Sada postoje samo klimavci, beskičmenjaci i marionete.
Lutke na koncu…
Ljudi bez karizme. Bez odlučnosti. Bez čvrstine.
Postoje sada ljudi kojima je dobrobit pojedinaca iznad dobrobiti većine, a osobni interes iznad interesa zajednice.
Pa, pogledaj dobro, što nam danas nude političari!
Umjesto kruha, nude nam igre …
Umjesto općeg boljitka, igre prijestolja…
Za prijestolje.
I već se pripremaju i oštre kandže za nove okršaje. A kandidati pritječu. Svakim danom. I sve ih je više i više.
I sve bolji od boljega. Pošteniji od poštenijega.
A svi su oni skupakako se busaju u junačka prsa, i veliki, veli-i-i-i-kiii domoljubi.
Jer počinju… igre bez granica.
Pa je igara…sve više i više.
A kruha… sve manje i manje.
Imamo, imamo sjajne političare!!!
A, ”takvi kao Plenković plaćaju se suhim zlatom“, laskao je Pupi. A laskat će i ubuduće.
Iskreno, sve mi je ovo na tragu, puzeće realizacije „regiona“ i bezuvjetne potpore Srbiji za ulazak u EU. Jer je to, kako stalno lamentiraju, u našem interesu.
E, lijepa, lijepa pameti!!!
A dovoljno nam je bilo samo jedno jedino zrnce razuma, pa da nam se ukaže svjetlost i rastjera sva ova magluština.
“Tako mi Bog pomogao, kralju i otadžbini na znanje…
Gospodine Pupovac, obraćam Vam se kao premijeru RH da zaustavite rasprodaju svega hrvatskog.
Nadalje Vas molim kao svemogućeg da zaustavite progon četnika, arkanovaca, orlova i svih domoljubnih snaga koje su bezdušno ubijale sve što je bilo za Hrvatsku.
Isto tako Vas molim da pohapsite sve hrvatske branitelje koji su prolijevajući svoju krv i ginuli za domovinu, tu morate biti nemilosrdni. Zamislite, oni žele hrvatsku državu? Ma, sram i stid nek’ ih bude.
Usrdno Vas molim, hrvatski premijeru, izbrišite s lica zemlje kunu, Za dom spremni i himnu Lijepe naše, jer ona je sad vaša.
A kad budete brisali, ne zaboravite izbrisati Ovčaru, Velepromet, Škabrnju i ostala stratišta da sutra netko ne upita što se to tu dogodilo.
Svemogući Milorade, alal vera…
Gdje je nestala ta hrabrost mog, našeg naroda? Budi se, narode! Ne čekaj horde s istoka, bit će kasno. Oni milosti nemaju…”, piše Peđa Predrag Mišić.
…U razdoblju od 125 godina, Srbija je ratovala svakih 14 godina. I unatoč razornim posljedicama takve politike, i danas se u Srbiji tvrdi da su zapadne srpske granice na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag, piše Latinka Perović, srbijanska povjesničarka i bivša političarka.
ZATO ČUJTE I POČUJTE!
…U Hrvatskoj žive Hrvati. Bilo koje manjine, u bilo kojem mjestu, ako žele živjeti u Hrvatskoj, raditi i jesti u Hrvatskoj, trebaju govoriti hrvatski, i trebaju poštivati hrvatske zakone. …Hrvatska ne treba manjine. Manjine trebaju Hrvatsku, a mi im ne ćemo niti trebamo davati posebne povlastice, ili pokušati promijeniti naše zakone kako bi odgovarale njihovim željama, bez obzira kako glasno viču “diskriminacija”. A kada časna zakonodavna tijela razmišljaju o usvajanju novih zakona, moraju prvenstveno imati na umu nacionalni interes Hrvata i hrvatskog naroda.
Govor Vladimira Putina, prilagođen hrvatskim prilikama.
„Povijest nas uči da oni koji svoje mačeve prekuju u plugove, obično završe oruči za one koji su mačeve i sačuvali“
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više