Znanost i politika iliti slučaj Đikić

Rimsko Carstvo nije propalo zbog nadmoćnosti barbara u znanosti i umjetnosti

Rijetki su sukobi u kojima je netko sto posto u pravu, zato ću nastojati postojeći sukob znanosti i politike detaljno razložiti. Listopada dvanaestoga u kinu Vizia (pripadajućem Crkvi) gledao sam i slušao sjajnog znanstvenika, koji doslovno u malom prstu ima razumijevanje gena, genoma, markera, tumora – tj. biologiju, medicinu i biokemiju, kompletan čovjek i znanstvenik. Simpatičan, otvoren i dobronamjeran s lakoćom izražava svoje misli i opisuje obrazovne i znanstvene sustave u Skandinaviji, Njemačkoj i SAD-u. Da stvar bude lijepša Ivan je obiteljski čovjek i dobar vjernik. To je neprijeporno.

Neprijeporno je i da imamo lošu i preveliku administraciju, osrednji obrazovni sistem, nepotizam, korupciju i da smo kao narod posvađani i podijeljeni na stranačke i zavičajne klike, na gole interese i egoizme, da demografski odumiremo, zabijamo se u veće gradove, iseljavamo, centraliziramo itd. Tvrdim da Ivica Đikić unatoč točnoj dijagnozi društva i visokoga školstva, pa i znanosti u Hrvatskoj ne shvaća zašto je to tako – a tu se pak radi vjerojatno o dozi naivnosti svojstvenoj idealistima visokoga uma, te nedostatku vremena za ozbiljno sociološko, antropološko i psihijatrijsko štivo. Predlažem svakome građaninu (pa i genijalcu dr. Đikiću) proučavanje djela Alainea Peyrefittea (degolistički ministar), S. B. Cohena, Lobaczewskoga, Olivera Jamesa, Harlowa, Johna Colemana, Le Bona, Ortege y Gasseta, Francisa de Waala itd., te od naših autora Županova, Tomašića, Rendića Miočevića (Zlo velike jetre), i Bilandžića, te Tenžere. Jer očito je da bolest Španjolske, Grčke, Argentine, Francuske, Italije ima istih karakteristika, posebno kod nas južnjaka.

Sjeverna hrvatska društva su različita (Međimurje, Varaždin i stari Zagreb imali su srednjoeuropski obrazac, a Slavonija više nalikuje na istočnu Europu. On ne shvaća što je naslijeđe komunizma i Kraljevine Jugoslavije, on ne shvaća mentalitet siromašnoga seljaka koji nema državotvorni osjećaj jer je pod tuđom vlašću i gleda na jugu hajdučki i prosjački, na sjeveru kmetski. A to se ne mijenja preko noći, država treba tradiciju da stvori kulturnu, političku i ekonomsku elitu, da izgradi institucije. Razmišlja li Đikić da smo mi na tektonskoj ploči na kojoj se dodiruju katoličanstvo, islam i pravoslavlje i da nam rat nije isključen, da se Srbi nisu odrekli propalih koncepcija, a da Turska nastoji opet ući na Balkan, elastičnim putem, tj. mekom silom zasad.

Što se tiče obrazovnoga sustava nitko ne spori da su vrijedni ljudi napravili puno lijepoga, ali i da se zanemaruju pitanja koja su individui kao i naciji ključna, pitanja identiteta i vrijednosne orijentacije – izbor lektire i tumačenja povijesti za mladoga čovjeka su pečat koji ostaje kroz život. Nemojte misliti da u povijesti nema dogmi i tumačenja koja odgovaraju vladajućem sloju, eliti. Jesam za slobodnu i otvorenu raspravu, čega u Španjolskoj i Jugoslaviji nije bilo.

Uvođenje rodno spolnog odgoja mi se ne sviđa, kao ni to da reformu vodi osoba koja ima svoj vrijednosni sud, ne liberalni ili socijalni već antikatolički i nedržavotvorni. Oko kemije, fizike, biologije ne će biti spora, svi se slažemo oko izgleda kromosoma i funkcije DNK i RNA, iako Lipton to promatra malo drugačije, ali to nije moja tema. Tema je smisao života i vrjednote! Hrvatska je mala zemlja, ona može imati vlastite znanstvene pogone koji će surađivati sa velikim centrima, ili postavljati specifične radne zadatke potrebne našoj proizvodnji. Uostalom upravo koeficijent Nobelove nagrade za prirodne znanosti pokazuje da su male države (u Europi) sposobne oformiti vrlo kvalitetne timove i uzgojiti sjajne znantvenike.

Slažem se sa Đikićem da padamo na ispitu što se tiče rada, morala, organizacije i (žalosno) međuljudskih odnosa i da to moramo hitno popraviti ako želimo preživjeti kao narod, slažem se da uloženi novac u znanost se ustostručuje, ali naši kapaciteti su ograničeni; pa već i liječnici koje proizvodimo bježe u svijet. Dr. Đikić je dobro istakao da nedovoljno ulažemo i cijenimo obrtničko-tehničke škole, a ja bih dodao i selo i poljoprivrednu proizvodnju. Valjalo bi analizirati i rad dr. Đikića na splitskom sveučilištu; da je bilo repova njegovi neprijatelji bi ih već otkrili. Znanstvenik je otišao uvrijeđen, ali i spreman financirati znanstvene novake vlastitim novcem. Odnos politike i struke prema dr. Đikiću je sramotan, politika sve svodi na svoju mjeru, sa čovjekom takvoga talenta treba razgovarati sa dignitetom i izbjegavati ulaženje u znanstvenu struku od strane analfabeta.

Ako se nešto neugodno mora reći to se može biranim riječima u četiri oka, s pozicije argumenta naravno. Smatram da je za razliku od prefriganog Radmana (s koji je izgleda imao neki sukob, ali to je normalno među ljudima) Đikić silno naivan; on ne shvaća da će doći do raspada Španjolske, da će kriza zahvatiti Britaniju, Francusku, pa i SAD. Rimsko Carstvo nije propalo zbog nadmoćnosti barbara u znanosti i umjetnosti. Propalo je ekonomski, demografski i zbog mase koja je djetinjasta, nalik amerikaniziranom Zapadu. Kao u filmu Roberta Altmana Kratki rezovi.

Teo Trostmann