ISELJAVANJE – Kad uhljebi marširaju

Nestajanjem radne snage, odljevom mozgova, nestaje mogućnost jeftinog rada

Konačno se malo pomalo pale lampice u glavama onih koji žive na grbači naroda. Nakon duljeg vremenskog perioda, u kojem ih uopće nije smetalo što najvitalniji i najobrazovaniji dio stanovništva odlazi i napušta Domovinu, ne “samo trbuhom za kruhom” ili “glavom za znanjem”, već zbog puno toga ostalog, nefunkcioniranja pravne države, pravne nejednakosti, nemogućnosti jednakog školovanja, zapošljavanja u struci, napredovanja, stvaranja ognjišta, osnivanja obitelji i života sa što manje stresa i straha, shvatilo se pomoću čiste i jednostavne matematike, da se taj egzodus mora zaustaviti, jer ih ne će imati tko hraniti.

Strah od lagodnog i bezbrižnog života, pokrenuo je razne i različite uhljebe, da počnu razmišljati, te dođu do zaključka kako nije dobro što je tako velik broj stanovnika Lijepe naše napustio zemlju i svakim danom ih odlazi sve više, ne samo put Njemačke, Irske, Finske i Švedske, nego i prema Istoku, u zemlje koje su brže i bolje napredovale i razvijale se od nas, bez obzira na tranziciju i pretvorbu. Očito je kod njih sve bilo transparentnije, s manje lopovštine, korupcije, nepotizma, elitizma, enormne tajkunizacije i stvaranja carstva odabranih pojedinaca, koji su se tako osilili da su postali zakon, koji vlada državom i potisnuo je ustav i ostale zakone što iz ustava proizlaze, te se nametnuo kao “alfa i omega” svega što u takozvanoj državi, koja sve više sliči na slučajnost postoji i opstaje, pod blagoslovom svjetskih moćnika. Kad taj blagoslov malo po malo nestaje, odnosno premješta se dijametralno suprotno ili integralno pragmatično, strah iz naroda se postupno preseljava u elite gospodarske i političke koje su čvrsto umrežene, radi stvaranja novih profita i izvlačenja osobne koristi. Nestajanjem radne snage, odljevom mozgova, nestaje mogućnost jeftinog rada, dolazi smanjenje profita, javlja se upitnost proračuna, u pitanju je egzistencija stotine tisuća uhljeba u svim resorima, na svim razinama – prijeti glad onima koji nikad nisu radili, već samo grabili iz zajedničke vreće punjene porezima, prirezima i ostalim dadžbinama, te obilnim donacijama tajkuna, kojima se gledalo kriz prste četvrt stoljeća, za što nitko ništa nije znao, niti vidio, a na tome je izgradio sebe i svoje materijalno bogatstvo, s početkom za vrijeme rata, dok su mnogi ginuli, neki su se počeli bogatiti.

Takve nije briga što stotine tisuća ljudi iseljava, s namjerom nikada se ne vratiti. Oni će uvesti stranu jeftinu radnu snagu u svoje “pogone”. Njih isto tako ne zanima što je pola Hrvatske napušteno, opustjelo i odumire. Ako slučajno netko nekada nekoga od njih otkrije, razotkrije i prokaže, pobjeći će tamo gdje je godinama spremao veći dio svojih prihoda, osigurao si solidan smještaj i skupe odvjetnike, u slučaju da se zatraži izručenje u Domovinu. Ovdje će se već po isprobanom receptu i scenariju voditi “rat” i “pravna borba” protiv takvog veleizdajice, što će se razvući na desetak i više godina, dok se ne ustanovi da je čovjek krivo optužen, jer je on ustvari hranio uhljebe, na grbači svojih radnika s prosječnom plaćom od 400 eura.

Nikakvi i ničiji pozivi za ostankom ovdje onih koji su odlučili, iz bilo kojeg razloga iseliti iz zemlje, ne će odvratiti od njihova nauma i dobro promišljene odluke, s gledanjem u budućnost. Ljubav prema domovini su djelomično suspregnuli, za sretniji, slobodniji, zdraviji i ljepši život svoje djece i unučadi koji će se roditi, rasti i razvijati u tuđini gdje tuđe sunce grije više i toplije od našega. Pita li se itko zašto je to tako. Očigledno ne. Većinu zanima tko će ih hraniti.

Bilo bi dobro i poželjno napraviti istraživanje i dokazati kako imamo najviše uhljeba svih vrsta, od svih europskih i drugih država. Isto tako broj administracije je prešao sve normalne granice mogućeg. Stalno se izmišljaju nova radna mjesta i posebna zanimanja. Sad kad je u Dubrovniku zaposlena kuharica kave u gradskoj upravi to će napraviti mnogi drugi, od općina, gradova, resornih ministarstava, raznih uprava… Zašto bi oni bilo lošiji od Dubrovčana? Osim toga uvijek netko nekoga ima za tu uhljebiti, ako ništa ljubavnicu, tako da mu stalno bude pred očima. Ne mora imati nikakvo formalno obrazovanje, a može imati i akademsku titulu. Nema veze. Mi smo jedan od rijetkih država u kojoj se sve može i ništa nije nemoguće. Jedan dan je za nekoga Titanic simbol potonuća i propasti. Drugi dan je za istoga Titanic simbol snage, jedini način opstanka, napretka, boljitka i vjerodostojnosti.  Pritom ga tobože zaboli glava od tog utilitarnog i domoljubnog preokreta, što nije točno. Da bi nešto boljelo to mora postojati. Možda je ta bol imagirnarna, odnosno fantomska, jer je uslijed lobotomije ipak nešto ostalo.

Pritom se nameće pitanje, je li išta ostalo od osjećaja srama, ono barem pred samim sobom. Ne može se bez posljedica godinama varati narod i državu. Narod nije blesav niti glup, čuje, vidi i osjeća. Čuje što se govori, vidi kako se govori i osjeća što se time želi postići. Nikakvo naknadno ublažavanje izrečenoga se ne može ublažiti, a kamoli poništiti. Grdo se varaju oni koji misle kako će to učiniti lakoćom, korištenjem institucije kojoj su na čelu. Time se zapravo razotkrivaju, ukopavaju sve više, jer su zapeli u živom blatu, nastalom u kaljuži bezbrojnih laži, prevara, obmana, prikazivanjem sebe onakvima kakvi nisu, igranjem raznih igara po svojim pravilima, izvršavanjem zadaća svojih mentora domaćih i stranih, nastupanja s pozicije člana određene organizacije i platforme ideja  svjetskih moćnika, koji ih plaćaju Judinim škudama i obećavaju im visoke funkcije u Novom svjetskom poretku, gdje nestaju granice, narodi, jezici, kulture i zakoni kakvi danas postoje, makar na papiru.

Dok se to ne dogodi potrebno si je osigurati bezbrižan i lagodan život, na mjestu na koje su instalirani i gdje čekaju trenutak kad će biti pozvani. Za mnoge taj trenutak nikada neće doći, jer stasaju mladi, obrazovani i odgojeni, po potrebi onih koji dolaze u sam svjetski vrh, a drugačiji su po mnogo čemu od svojih prethodnika. Oni se ne će zadovoljiti samo pukim fizičkim potrebama i potrebom za rješavanjem  jednostavnih zadataka (prenošenja usmenih poruka s kontinenta na kontinent ili od Putina do Trumpa i obrnuto), što mogu obavljati izabrani mediokriteti, već će tražiti soficistiraniji oblik prilagodbe i načina služenja, nešto poput anacionalnog robota s imenom i prezimenom, odnosno šifrom zemlje podrijetla i IQ-om većim od 120, što je u nas rijetkost. Prema tome sasvim je racionalna, iskrena i nužna briga  mnogih, naročito uhljeba, za egzistencijom i pokušajem smanjenja broja onih koji odlaze. Možda ne bi bilo loše iskoristiti pojačanu borbenu moć države, uključujući  i ratnu eskadrilu, kao i ostale sektore za sigurnost, čija sinergija se ovih dana javno nagrađuje. Našoj inovativnosti, kreativnosti, sposobnosti, vještinama, neznanju, primitivizmu, glupostima i mediokritetstvu nama ravnog nigdje u svijetu. Po tome smo poznati i posebni, baš kao i po brzoj  i lakoj proizvodnji magistara i doktora znanosti. Možda baš zbog toga, oni pravi znanstvenici i odlaze?  Tko će ga znati??? Bilo bi dobro osnovati jedno saborsko povjerenstvo za provjeru ove hipoteze.

Ankica Benček