Egzotični invazivni štetnik krumpira u Europi

Bolest se naziva tecija – prema imenu štetnika, jedne vrste guatemalskog krumpirovog moljca

Krumpir (lat. Solanum tuberosum) je biljka iz porodice Solanaceae podrijetlom iz južnoameričkih Anda. Počeo se uzgajati u području koje danas poznajemo kao južni Peru i sjeverozapadna Bolivija između 8000 i 5000 godina prije Krista. Quechua Indijanci krumpir su nazivali „papa.“ Nakon otkrića Amerike krumpir je osvojio svijet. Nažalost, kako to često biva, uzgoj krumpira otežavaju različiti štetnici i bolesti koje negativno utječu na prinose, odn. urod. Uzgoj krumpira, ove iznimno važne poljoprivredne kulture, mogao bi biti znatno ugrožen pojavom novog egzotičnog, invazivnog štetnika iz Gvatemale.

Bolest se naziva „tecija“ – prema imenu štetnika, jedne vrste guatemalskog krumpirovog moljca: Tecia solanivora (ranije: Scrobipalpopsis solanivora) koji je prvi puta opisan i potvrđen kao ozbiljan štetnik krumpira 1973. u Kostariki. Točan opis, značajke i stručan naziv ove vrste moljca dao je 1973. poznati i ugledni češki entomolog svjetskog glasa prof.dr.sc. Dalibor Povolný (1924.-2004.). Ova vrsta štetnog krumpirovog moljca proširila se diljem Srednje Amerike i sjevernog područja Južne Amerike. Ličinke guatemalskog krumpirovog moljca napadaju samo krumpir (ne i druge kulture), a glavna „meta“ prvenstveno im je gomolj, iako mogu nanijeti oštećenja i nadzemnom dijelu biljke (stabljika i lišće). Ličinke moljca buše kanale u gomolju, a ti kanali često sadrže rezidue / ostatke nakon hranjenja, kao i rezidue ekskreta i odbačene egzoskelete (košuljice) ličinke (tzv. egzuvija).  

Napad štetnika najčešće ostaje neprimjećen, ali su vidljivi izlazni otvori ličinki čiji promjer je oko 2-3 mm. Izlazni otvori kao i kanali i 'galerije' koje buše ličinke u gomolju veći su od ostalih vrsta štetnika iz reda 'Lepidoptera' (lat. Lepidoptera – leptiri). Ženka gvatemalskog krumpirovog moljca (Tecia solanivora) jajašca polaže  ispod površine zemlje u neposrednoj blizini biljke ili na lišće. No, jajašca su nađena i kod uskladištenog krumpira ali i onog sjemenskog, a učahurene ličinke moljca mogu se vrlo lako prenositi i vrećama u kojima se krumpir pakira i prijevozi na udaljena odredišta.       

Gvatemalski krumpirov moljac otkriven je na Kanarskim otocima 1999. godine. Pretpostavlja se da je na Kanarsko otočje unesen ilegalnim uvozom krumpira iz Venecuele, Kolumbije ili Ekvadora (prof. Povolný). 'Tecia solanivora' potvrđena je potom i u Španjolskoj u rujnu 2015. gdje se brzo proširila Galicijom i Asturijom. Prof. Povolný ističe 2004. da je ovaj štetnik krumpira uočen na višim područjima Srednje i Južne Amerike – najčešće između 2000 i 3000 metara nadmorske visine, a na Kanarskim otocima između 500 i 600 metara nadmorske visine te bi stoga trebalo posvetiti više pažnje takvim područjima.

Gubitci na zahvaćenim površinama uzgoja krumpira mogu biti između 20% i 40% pa i više, a u Južnoj Americi i do 90%. Dakako, ekonomski gubitci su također značajni. Entomolog Thomas P. Kuhar, Ph.D. (Virginia Polytechnic Institute) i znanstveni istraživač, entomolog Adam Wimer, Ph.D. (FMC Corporation) u svojem stručnom tekstu „Chemical Control of Potato Pests,“ 2013. („Kemijska kontrola štetnika krumpira“) upozoravaju da je 'Tecia solanivora' otporna na pojedine insekticide, uključujući i fipronil, te posebno ističu da je učinkovitost insekticida nepredvidljiva u kontroli ovog štetnika krumpira, osobito nakon iskapanja odn. vađenja gomolja iz zemlje.   

Tamo gdje se pojavi, guatemalski krumpirov moljac brzo se širi i uzrokuje ozbiljne štete, a u Europi je ovaj moljac strana invazivna vrsta koja bi mogla uzrokovati goleme štete u uzgoju krumpira a time i nesagledive posljedice: kada se pojavi na površinama gdje se uzgaja krumpir, tada se u svrhu sprječavanja njegovog daljnjeg širenja a potom i iskorjenjivanja više ne preporučuje uzgoj krumpira tokom dužeg vremenskog razdoblja. Nadalje, budući ličinke guatemalskog krumpirovog moljca buše kanale u gomolju, krumpir uopće nije za konzumaciju.   

Prema Direktivi 2000/29/EC španjolska Vlada je obvezna poduzeti sve mjere u svrhu eradikacije / iskorjenjivanja guatemalskog krumpirovog moljca, a ako to nije moguće, tada ga mora držati pod kontrolom i njegov broj smanjiti što je više moguće. Krajem lipnja 2017. Europska komisija je kritizirala španjolsku Vladu da će njezine poduzete mjere u Galiciji i Asturiji vrlo teško dati pozitivne rezultate u sprječavanju daljnjeg širenja i iskorjenjivanja ovog nadasve ozbiljnog krumpirovog štetnika. Pojava i širenje stranih invazivnih štetnika, osobito u poljoprivredi, nije posljedica klimatskih promjena kako se to često želi prikazati. Naprotiv, to je posljedica globalne, neoliberalne trgovine i tzv. otvorenog tržišta, nedostatnih propisa i manjkavih kontrola.

Krumpir je kroz povijest Europe bio značajna poljoprivredna kultura i važan izvor hrane i to od 16. stoljeća pa sve do danas. Ukoliko se u Španjolskoj ne uspije suzbiti daljnje širenje guatemalskog krumpirovog moljca, on bi se kao strana invazivna vrsta mogao proširiti Europom i izazvati nesagledive posljedice. Uzgoj krumpira u Irskoj bio je svojevremeno značajan za osobito siromašno stanovništvo Irske koji su imali u najmu vrlo male površine zemlje. Veleposjednici u Irskoj u 19. stoljeću bili su zainteresirani isključivo za uzgoj goveda na pašnjacima i proizvodnju žitarica za tržište. Siromašne irske obitelji preživljavale su na svega 0.40 hektara obradive zemlje na kojoj su uzgajali uglavnom krumpir koji je pored čaše mlijeka bio njihova jedina hrana. Siromasi su čak uspjevali uzgojiti krumpir i za prehranu svinja koje su potom prodavali kako bi zaradili nešto malo novaca.

No, početkom 1800-ih pojavila se u Americi bolest krumpira poznata kao plamenjača krumpira ili fitoftora, a uzročnik je gljivica „Phytophthora infestans“ koja se brzo proširila Srednjom i Sjevernom Amerikom. Plamenjača, fitoftora ili krumpirova plijesan (P. infestans) i danas je najopasnija bolest krumpira – zahvaća lišće i stabljiku te gomolje: izrazito je destruktivna bolest koja uništava cijelu biljku i stoga u potpunosti može ugroziti proizvodnju krumpira.  

U Europi se fitoftora pojavila 1840-ih gdje je izazvala goleme štete i ozbiljne posljedice za siromašno stanovništvo. Naime, u Europi je krumpir zbog izraženo slabe genetske raznolikosti bio izuzetno osjetljiva biljna vrsta na fitoftoru tj. plamenjaču. Fitoftora se pojavila i u Irskoj gdje je u razdoblju od 1845. do 1849. poharala uzgoj krumpira, osobito u zapadnoj i južnoj Irskoj. Posljedica je bila katastrofalna za siromašno irsko stanovništvo i to je u irskoj povijesti poznato kao „GORTA MOR“ ili Velika glad. U razdoblju Velike gladi (1845.-1849.) umrlo je više od milijun Iraca, a preživjeli su se raselili diljem Britanije ili u SAD-u i Kanadu. Procjenjuje se da se u tom razdoblju raselilo između 1 do 2 milijuna Iraca.

Međutim, pravi uzročnik ove devastirajuće bolesti krumpira zapravo je ostao nepoznat sve do nedavno. Tek je znanstveno istraživanje međunarodnog tima znanstvenika u 21. stoljeću otkrilo i riješilo jedan veliki misterij iz 19. stoljeća: Što je zapravo uzrokovalo Veliku glad u Irskoj 1845.? I zašto je od gladi umrlo više od milijun ljudi, a oko dva milijuna se zbog gladi iselilo iz Irske u razdoblju od 1845. do 1855.? Sekvencija genoma uzoraka biljke krumpira iz 19. stoljeća provedena je u 'Sainsbury Laboratory' u Norwichu nakon što su molekularni biolozi iz Velike Britanije, Njemačke i SAD-a pregledali ekstrahiranu DNK – desetke uzoraka sve do 1845. Inače, uzorci biljke kumpira čuvani su u herbariju, u muzeju u Velikoj Britaniji i Njemačkoj.   

Uzrok pojave ove devastirajuće fitoftore bio je do tada nepoznati soj gljivice P. infestans koji su stručnjaci nazvali HERB-1. Do tada se sumnjalo da je uzrok plamenjače krumpira bio soj gljivice US-1. No, sada je otkriven soj HERB-1 koji se prvo pojavio u Meksiku i SAD-u, te negdje oko 1844. prešao Atlantik i u sjevernom području Europe izazvao pravu devastaciju: Francuska, Belgija i Holandija do kraja 1845. bile su suočene s ovim ozbiljnim oboljenjem krumpira. „Nakon 168 godina misterij Velike gladi je otkriven i razjašnjen“ – bili su naslovi u medijima 2013. nakon objave rezultata provedenog međunarodnog istraživanja; rezultate istraživanja objavili su u svibnju 2013. „eLife“  i „Life Science.“

Dr. Christine Kinealy, University of Liverpool, u svojem istraživanju o ovoj strašnoj tragediji irskog naroda napisala je: „Irska je tada proizvodila dovoljno hrane za prehranu 18 milijuna ljudi, a ne 'samo' za 8-9 milijuna koliko je tada Irska imala stanovništva.“ Irski povjesničar i publicist Timothy Patric Coogan (Tim Pat Coogan; rođen 1935.) u svojoj knjizi objavljenoj 2012. pod naslovom: „Zavjera o gladi – Engleska uloga u najvećoj tragediji Irske“ („The Famine Plot – England's Role in Ireland's Greatest Tragedy“) objašnjava kako je Britanska Monarhija dovela Irce do užasne sudbine jer je inscenirala nestašicu hrane koja je uzela svaki osmi život u tadašnjoj Irskoj.

Naime, prema povijesnim dokumentima Englezi su posjedovali većinu zemlje u Irskoj, a Irci su bili zakupci zemlje koji su plaćali prekomjerne zakupe i velike poreze. Coggan dalje navodi kako su Irci bili katolici koji su uporno odbijali prihvatiti religiju u Engleskoj – protestantizam i zato su bili kažnjeni što potvrđuju i neki engleski izvori. Naime, svi podatci iz onog vremena govore da je hrane bilo u izobilju, ali siromašni Irci većinu hrane proizvodili su i izvozili u Englesku. Engleska Monarhija, tvrdi Coogan, sprječavala je svaku pomoć irskom narodu koju su drugi pokušavali dostaviti izvana. To dokazuju i dokumenti Američkog Sveučilišta, „American University“ u Washingtonu D.C. Stoga je Velika glad u Irskoj priznat i jasan primjer genocida putem hrane. Ova velika tragedija irskog naroda ne smije ni pod koju cijenu biti izbrisana iz njihovog ali i našeg sjećanja. U protivnom, povijest bi se mogla ponoviti…

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.