Spomen-porsje Rajmundu Kupareu

U čileanskom glavnom gradu, Santiagu, odana velika počast dominikancu, pjesniku i estetičaru

Na Institutu za estetiku Čileanskog papinskog katoličkog sveučilištu u Santiagu, u četvrtak 23. studenoga 2017. upriličeno je postavljanje i svečano otkrivanje spomen-poprsja Rajmunda Kuparea, hrvatskog dominikanca, književnika i estetičara.  

Dominikanac, pjesnik i estetičar, Rajmund Kupareo (Vrboska na otoku Hvaru, 1914. – Zagreb, 1996.) zaredio se 1937. godine u Dubrovniku, nastavio je studij u Zagrebu i Češkoj, a doktorirao je na Čileanskom papinskom katoličkom sveučilištu u Santiagu 1951. Upravo na tom uglednom Sveučilištu postigao je zavidnu karijeru kao sveučilišni profesor te utemeljitelj Instituta za estetiku. Kupareo se 1971. godine vratio u Zagreb, gdje je i umro 1996. godine. Zbog njegovih zasluga u rodnoj Vrboskoj postavljena je 2014. godine Kupareova brončana bista koju je suptilno i vjerodostojno izradio najcjenjeniji suvremeni hrvatski kipar Kuzma Kovačić. Sretna je okolnost da se u drugom originalnom odljevu isti portret postavljen na Čileanskom papinskom katoličkom sveučilištu u Santiagu, na mjestu gdje je Kupareo bio cijenjeni profesor.

Zbog Kupareovih zasluga Župa sv. Lovre i Društvo prijatelja kulturne baštine Vrboska pokrenuli su inicijativu da mu se u rodnoj Vrboskoj podigne spomenik. Postavljanjem spomenika Rajmunda Kuparea na najljepši se način odaje počast ne samo tom uglednom svećeniku i profesoru, nego i cjelokupnoj brojnoj i utjecajnoj zajednici hrvatskih iseljenika u Čileu, koja je ostvarila bitan doprinos društvenom, kulturnom i intelektualnom razvoju Čilea i Južne Amerike. Hrvati se u Čile intenzivno doseljavaju krajem XIX. i u prvim desetljećima XX. stoljeća. Najveći broj iseljenika bio je iz Dalmacije, u prvom redu s otoka Brača, ali i iz drugih priobalnih krajeva od Boke kotorske do Hrvatskoga primorja. Hrvatska je zajednica od samih početaka bila ugledna u čileanskom društvu ističući se u političkom, gospodarskom, kulturnom, umjetničkom, vjerskom, znanstvenom i intelektualnom životu. U teškim trenucima poslije Drugoga svjetskog rata u Čile se doselio i Rajmund Kupareo, dominikanac, pjesnik, estetičar i glazbenik rođen u Vrboskoj, starodrevnom ribarskom naselju na otoku Hvaru. Njegova je obitelj Kupareo (Kuparić, Cupareo) podrijetlom s otoka Šolte i Splita gdje su određeni članovi stekli i plemićku titulu te je i danas na nekim kućama u Splitu sačuvan njihov grb. Obitelj je dala brojne uglednike među kojima i trogirskoga biskupa Ivana Kuparea (1635. – 1695.).

Rajmund Kupareo stupio je u Dominikanski red u Dubrovniku 1930., gdje je završio gimnaziju i studij na Visokoj bogoslovnoj školi 1939. godine. Za svećenika je zaređen 1937., a nakon toga je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu apsolvirao filozofiju 1945. godine. Kako je bio prisiljen emigrirati iz Hrvatske 1947. godine, otišao je u Olomouc u Češku, gdje je 1951. magistrirao teologiju. Potkraj 1947. i tijekom 1948. živio je i djelovao u Španjolskoj, da bi u sljedećem razdoblju, prema odlukama dominikanske zajednice djelovao diljem svijeta. U to vrijeme objavljuje knjigu Pasión de Cristo: Poema sacro en cinco misterios (Madrid, 1949.). Naposljetku, 1950. dolazi u Čile gdje je sudjelovao u obnovi Čileanske dominikanske provincije. Na poziv Papinskoga katoličkoga sveučilišta u Čileu od 1950. godine predaje estetiku i aksiologiju na tamošnjem Fakultetu filozofije i odgojnih znanosti.

Iduće je godine na istom sveučilištu doktorirao disertacijom pod nazivom Ars et Moralis. Na istom je sveučilištu bio dekan (1956. – 1959. i 1963. – 1967.) i prorektor (1963. – 1967.). Predavao je nekoliko predmeta na Papinskom katoličkom sveučilištu: dogmatiku na Instituto Familiar, eksperimentalnu psihologiju u Seminario de Santiago, katoličku kulturu na Arhitektonskom fakultetu i estetiku likovnih umjetnosti na Likovnoj akademiji. Uređivao je časopise El mundo católico i Anales de la Facultad de filosofía y ciencias de la educación, a pokrenuo je časopis za filozofiju umjetnosti Aisthesis. Na Filozofskom fakultetu Papinskoga katoličkoga sveučilišta u Čileu pokrenuo je 1964. godine Centro de Investigaciones Estéticas, koji danas djeluje pod imenom Instituto de Estética. U Hrvatsku se vratio 1971. godine gdje je do smrti boravio u dominikanskom samostanu u Zagrebu, razvivši vrlo plodnu spisateljsku djelatnost. Kao professor emeritus Papinskoga katoličkoga sveučilišta u Čileu, istodobno nastavlja na španjolskom jeziku objavljivati radove u čileanskom filozofskom časopisu Aisthesis. Zadnji od tih radova La Belleza y el Arte objavljen je 1995. godine. Od 1985. godine inozemni je član Čileanske akademije za jezik, dok je 1997. dobio najviše čileansko državno odličje strancima. Od brojnih Kupareovih književnih i filozofskih djela navedimo: Pjesme i psalmi, Šibenik – Split, 1939., Baraban, Zagreb 1943., Nad rijekama, Madrid 1948. – Pasión de Cristo, Madrid 1948., Blagoslov zvijezda, Buenos Aires 1961., El Valor del Arte – axiología estética, Santiago de Chile 1964., Creaciones humanas I. La Poesía, Santiago de Chile 1965., Creaciones humanas II. El Drama, Santiago de Chile 1966., Sabrane pjesme, Zagreb 1992., Čovjek i umjetnost: ogledi iz estetike, Zagreb 1993.

Projekt je na najljepši način povezao Hrvatsku i Čile, dvije udaljene zemlje, afirmirajući na ovaj način ulogu hrvatskih iseljenika u Južnoj Americi. Projekt je istodobno povezao sveučilišnu i akademsku zajednicu dviju zemalja, ali i dvije duhovno srodne osobe s otoka Hvara, Rajmunda Kuparea i Kuzmu Kovačića.

Nives Matijević