Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Milan Vukelić o Petru Zambeliću 

Odvjetku poznate pomorske obitelji Zambelić iz Herceg Novoga

 

U časopisu “Naše more” iz 1966. godine našao sam članak o odvjetku poznate pomorske obitelji Zambelić iz Herceg Novoga, kapetanu Petru. Možda jednom prilikom napišem i kako se masonstvo ukorijenilo u Herceg Novom preko domaćih kapetana koji su pomagali Garibaldiju na Siciliji, i ta priča uključuje jednog Zambelić (T.T.).

Milan Vukelić članak započinje izvješćem počasnog konzul SFRJ u Punta Arenasu Petar Marangunić da je jedna od glavnih ulica u tom gradu imenovana po kapetanu Petru Zambeliću (1849. – 1903.), rodom sa poluotoka Luštice u Boki Kotorskoj koji je 1870. otkrio u Ognjenoj zemlji više pomorskih prolaza i otoka.

Ploviti (navegavati) je počeo sa 12 godina. Do odlaska u Čile plovio je na bokeljskim i lošinjskim jedrenjacima; kasnije postaje vodič čileanske mornarice. Bio je odličan astronom i matematičar, govorio je nekoliko svjetskih jezika (pretpostavljam španjolski, talijanski, engleski, op., T.T.) i međunarodno pravo.

Znalački i vješto se orijentirao u morima koja geografski nisu ispitana. (misli se valjda na područja oko Južnoga pola, op., T.T.). Oko Patagonije znao je svaki greben u moru, pa se njegovo umijeće pročulo, tako da ga je čileanska ratna mornarica uposlila kao svoga pilota u Magellanovu kanalu.

U Magellanovu kanalu, Ognjenoj zemlji, te širom Tihoga oceana kapetan je sa sigurnošću vodio brodove, bilo čileanske, bilo drugih svjetskih mornarica, koje su tu bile često iz “znanstvenih” razloga.

Prvi stručni uspjeh Zambelićev bio je kada je 1870. imenovan zapovjednikom ekspedicije u oblasti Magellanova kanala, Rt Horna i Patagonije.

Zambelić je otkrio Zapadni kanal, novi, dotada nekorišteni ulaz u Magellanov tjesnac. Sprovodio je englesku krstaricu Nassau 1880. godine. Druga ekspedicija bila je na engleskoj krstarici “Silvia”. Englezi su ga odlikovali, jer je zahvaljujući njemu ispravljena karta iz 1828. godine.

Mnogi slavni istraživači i zapovjednici ratnih brodova isticali su pomoć Zambelića kao vodiča; Francuzi Henri Roussone i Polydore Willems, Amerikaci Alcide Marcerat (koji je zapravo francuski znanstvenik) i Vard(?, Vukelić piše fonetski), Nijemac Ludwig Herman Plate (zoolog, malakolog) koji je ispitivao floru i faunu Ognjene zemlje (Tierra del Fuegos). Čileanski guverner Don Diego Duble y Almeida je vrlo cijenio Zambelića, dao mu počasti i posebna priznanja.

Almeida je bio čileanski upravitelj Puenta Arenasa 1874.-1878., o njemu je pisao potomak naših iseljenika Martinic(ć) Beros(š) Mateo 2002. godine.

U knjizi čileanskoga pisca Robustiano(a) Vero(a) “La colonia de Magellanes”, kao i u časopisu “Revista Chile” od 1877. i 1881. opširno se iznose otkrića Zambelićeva. Zambelić je bio glavni suradnik guvernera za kolonizaciju ledene Patagonije. Znanstveni i popularni časopisi “El Mercurio”, “El diario ilustrado”, te čileanski pisac don Alfonso Aguirre Humeres i drugi pisali su o Zambeliću.

Humeres  u svojoj knjizi “Osvrt na historiju Magellanske teritorije” daje počasno mjesto Zambeliću i ističe: “Petar Zambelić, naš slavni otkrivač, pomorski ekspert, poslovni čovjek visokih poznanstva bio je savjetodavac i čovjek od povjerenja svih znanstvenih i hidrografskih ekspedicija u Magellanovom kanalu i drugim predjelima Ognjene zemlje”.

Vrlo pohvalno se izrazio o Zambeliću i Joshua Slocum u svojoj knjizi “Putovanje oko svijeta”.(on je prvi sam oplovio svijet, op., T.T.)

Luka Bonačić pisao je o Zambeliću 1937. i 1939. godine. Pred smrt je Zambelić postavljen za zvaničnog čileanskog vještaka svih obala, patagonskih kanala i Ognjene zemlje. Nastradao je sa engleskom ekspedicijom u kanalu De Agle 1907. godine.

Godine 1952. na rodnom mu poluotoku Luštici dobio je kapetan Zambelić spomen ploču. Lenka Gospodnetić u crnogorskom “Hrvatskom glasniku” br. 159/160 daje nam niz dragocjenih podataka o Hrvatima na jugu Čilea. 

“Od Ognjene zemlje – gdje, usput rečeno, više odavno nema ni zlata ni stanovnika jer je klima iznimno neugodna – također je uzbudljiv. Krajem 19. stoljeća, naime, kad su tamo živjeli Indijanci plemena Yagan, čileanska vlada odobrila je koncesije radi eksploatacije ugljena i zlata te razvoja stočarstva. Otočić Picton je na „plodouživanje“ dobio Thomas Bridges, Englez koji je osnovao grad Ushuaiu. Nuevu je dobio Hvaranin Ante Miličić, a Lennox Stipe Lončarić. Na Lennoxu je tada zlato tražio i Ivo Borić pa je jedan potok po njemu dobio ime Arroyo Boric. Borić je inače bio jedan od petsto Hrvata koji su tijekom nekih mjesec dana, u razdoblju od prosinca 1891. do veljače 1892., zajedno pronašli ukupno 115 kilograma zlata! Tijekom dvije godine, od 1891. do 1893., na čileanskim otocima Pictonu, Nuevi, Lennoxu i Navarinu ukupno je pronađeno tonu i pol zlatnoga grumenja! Vijest o bogatim nalazištima brzo se pročula pa je to bio jedan od razloga masovnijeg vala dolaska Dalmatinaca na jug Čilea Prvi koji su došli tako daleko na jug bili su braća Paravić i Petar Zambelić 1878. (?, T.T.) godine, praćeni poslije mnogobrojnim Dalmatincima, najvećim dijelom s otoka Brača, ali i iz Mimica i iz okolice Omiša. 

U to vrijeme čileanska vlada davala je povlastice onima koji su imali volju otići tamo živjeti. Tko se upisao kao kolonist, dobio je zemlju za male novce, materijal za gradnju kuće i stoku, s odgodom plaćanja od tri godine. Vlada je 1884. tiskala letke na kojima su, osim povlastica, bile navedene prednosti života u Patagoniji. Osim zlata i kamenog ugljena, istaknuto je da nema epidemija bolesti te da je neizmjerno dobra klima pogodna za uzgoj povrća. Ovo zadnje bilo je preuveličano jer se čak i Charles Darwin, prolazeći tim krajevima, pitao kako je moguće da netko zamijeni sjeverne krajeve za ovako negostoljubiv predio – kazuje Branka Bezić Filipović, uz napomenu da su zime na tom dijelu Čilea, pokraj Južnog pola, hladne i duge, a ljeta kratka, nalik splitskim zimama uz puno vjetra. – Pa ipak, do početka dvadesetog stoljeća u tome negostoljubivom kraju broj stanovnika je porastao za čak petnaest posto, od čega su trećinu stanovnika činili stranci, a od njih trideset posto Hrvati. Vrijeme je pokazalo da su hrvatska djeca bila najbolji dar novoj domovini jer ih je veliki broj stasao u uspješne i školovane ljude – istaknula je naša sugovornica i inicijatorica postavljanja ploče na muzeju otoka Navarina te autorica mnogobrojnih publikacija na temu Hrvata i naših tragova u svijetu.

– Bilo da je riječ o traženju zlata u vodi i na vjetru, bilo da je riječ o stočarstvu, ribarstvu i plovidbi nemirnim morima, jezičnoj barijeri, stalno lošem vremenu, naši ljudi su prolazili sve prepreke. Nisu imali vremena za kukanje jer su se borili za svoj život i život svojih obitelji. U vremenu teške komunikacije, s domovinom su ih vezivala imena vlastite djece, nazvane po nonama i djedovima. Pa, zaslužili su barem spomen-ploču – zaključila je voditeljica splitskoga ureda Hrvatske matice iseljenika
Lenka Gospodnetić u crnogorskom “Hrvatskom glasniku” br. 159/160 daje nam niz dragocjenih podataka o Hrvatima na jugu Čilea. 

Na otoku Navarino neki lokaliteti nose hrvatska imena, poput luke Puerto Beban i uvale Caleta Beban, nazvanih po Fortunatu Bebanu (rođenom 1851. godine) koji je tamo došao sa Zlarina još u 19. stoljeću. Bio je prijatelj s Petrom Zambelićem i zajedno su plovili do rta Horn i trgovali s Indijancima plemena Yagan (ili Yaman) koji su živjeli na tom području. Plovidba na tom kraju svijeta bila je sve samo ne lagana, ali Beban je znao izaći na kraj s vjetrom i olujama

Čak je i izumio način plovidbe na izlazu iz Kanala Brecknock, gdje su se često događali brodolomi. Njegove upute prenosile su se usmenim putem i spasile su mnoge živote pa se to mjesto kolokvijalno zove Passo Beban”.

Zgodno je napomenuti da je veliki slovački pisac i hrvatski (brački) zet Matej Bencur , umjetničkim imenom Martin Kukučan, opisao težak život i nostalgijunaših ljudi na jugu Argentine.

https://issuu.com/librocinco/docs/vera1__robustiano_-_la_colonia_de_magallanes_y_tie

Matteo Martinic Beros piše da se Zambelić osim novca zarađenoga trgovinom s Indijancima bavio i hotelijerstvom u Patagoniji, tj. da je imao ured, kuglanu i dom gdje je pružao povremeno usluge smještaja, kao npr. poznatoj engleskoj književnici i putopiscu, feministici Lady Florence Dixie (rođena Douglas), njenom suprugu Alexanderu Beaumont Churchill Dixie, te markizu od Queensberryja (Douglasi su bili markizi od Queensberryja, odnosi li se na Jamesa?), lordu Jamesu Douglasu i dr. kojima su po svemu poznatom sudeći prvi patagonijski turisti.

Teo Trostmann

Povezane objave

Sretni Vojnici

hrvatski-fokus

Vrhunac Božićne kampanje Školarinske zaklade HBZ

HF

Majčina smrt

HF

Tako radi gospodin Tomislav

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više