Dosta je preskakanja vatre na salašu

Gospodine Bakota, organizirajte sastanke i uspostavite prekograničnu suradnju s našom matičnom državom

Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom članka „Unapređenje suradnje na obostranu korist“ u „Hrvatskoj riječi“ br. 849 od 26. srpnja 2019. godine.

Uz istinu da život Hrvata u Srbiji oslikava još jedino četrdesetak hrvatskih udruga (odnosno po nekoliko entuzijasta volontera u njima), a koje rade u nemogućim uvjetima, od nedostatka prostora, opreme, novca i dr., treba konstatirati da se na osnovu njihovog rada vještački stvorio čitav sistem institucija koje se debelo financiraju iz džepova poreskih obveznika Republike Srbije i Republike Hrvatske. Danas su u rukama jednog čovjeka, g Tomislava, i u praksi nimalo ne poboljšavaju rad tih udruga (izuzetak su udruge u donjotavankutskom trokutu). To im ne smeta da su puni samohvale iako se jasno vidi da su neuspješne (vidjeti članak „Pola godine rada saziva HNV-a, Kontinuitet i novi iskoraci)!

To ne znači da Hrvati ovdje ne treba da imaju Hrvatsko nacionalno vijeće, ali ono ne smije biti izabrano preko privatne političke stranke g. Tomislava i sjedište mu ne smije biti u blizini Donjeg Tavankuta, već u Beogradu, Novom Sadu ili u rodnoj kući bana Jelačića u Petrovaradinu.

Član Izvršnog odbora HNV-a zadužen za kulturu, Darko Sarić Lukendić, i sam kaže da je jedna od smetnji za rad sa hrvatskim udrugama njihova geografska udaljenost od sjedišta hrvatskih institucija!

Ne, gospodine Sariću, udruge su tamo gdje jedino mogu biti, a vi ste geografski (i ne samo geografski) udaljeni od njih! Ovo je jedan od tipičnih primjera opravdavanja neuspjeha djelatnika hrvatskih institucija (u većini plaćenih „bunjevačkih Hrvata“), a koje su sve smještene u blizini Donjeg Tavankuta, rodnog sela g. Tomislava i „centra svih kulturnih i političkih zbivanja Hrvata u Republici Srbiji“, kako kaže dotično g.!!! A preko dvadesetak hrvatskih udruga u donjotavankutskom trokutu (od ukupno četrdesetak u cijeloj Srbiji) također su umjetno napravljene preko djelatnika ovih institucija novcem poreskih obveznika Republike Srbije i Republike Hrvatske, koji se sliva u donjotavankutski trokut, pri čemu je g. Tomislav glavni i nezamjenjivi lik. Donjotavankutski trokut tako, kao Bermudski, usisava ogroman dio sredstava namijenjenih  svim Hrvatima u Republici Srbiji!

Također ne znači da Hrvati ovdje ne treba da imaju svoj Zavod za kulturu, ali on se ne može zvati Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, ne može biti privatna prćija g. Tomislava (kao ravnatelja i jedne uposlene „univerzalno sveznajuće“ djelatnice), i sjedište mu također ne može biti u blizini Donjeg Tavankuta! Treba se zvati Zavod za kulturu Hrvata u Republici Srbiji sa sjedištem u Beogradu, Novom Sadu ili rodnoj kući bana Jelačića u Petrovaradinu. Ne znači ni da Hrvati ovdje ne treba da imaju svoj list (i ne samo jedan), ali on ne treba biti šareni šuplji napuhani balon na 52 stranice, koje nas koštaju svakog tjedna oko 5.000 € ! Ne smije biti ni privatno vlasništvo g. Tomislava i njegovih poltrona koje je tamo uposlio, a sjedište mu treba biti u Beogradu, Novom Sadu ili u rodnoj kući bana Jelačića u Petrovaradinu.

Da, sve stane (i još konzularno predstavništvo) u rodnu kuću bana Jelačića ako se ona otkupi cijela i u nju uloži samo deseti dio sredstava koja su do sada već potrošena na ovdašnje jalove hrvatske institucije i njihove djelatnike!!! Ali onda bi većina „bačkih Bunjevaca“ izgubila posao! No, ako je važnije da oni ne izgube posao od nestanka cijele ovdašnje hrvatske zajednice, onda neka nas u njenu propast i dalje vodi g. Tomislav!

Udaljio sam se od teme. Htio sam reći da u današnjem broju „Hrvatske riječi“ (br. 849. od 26. srpnja 2019. godine) od svega što sam gore napisao upravo odudaraju dva članka. „Unapređenje suradnje na obostranu korist“ govori o fantastičnom ostvarivanju suradnje lokalne samouprave, hrvatske zajednice i katoličke crkve u srijemskom mjestu Surčin. Naime, Veleposlanik Republike Hrvatske u Repblici Srbiji Gordan Bakota, predsjednik Općine Surčin Stevan Šuša, predsjednica Hrvatske čitaonice „Fischer“ u Surčinu Katica Naglić i župnik župe Presvetog trojstva u Surčinu vlč. Marko Kljajć na sastanku 19. srpnja 2019. godine uradili su za jedan dan za hrvatsku zajedvicu u Surčinu više nego sve donjotavankutske institucije za petnaest godina! Iz tog sasatanka se vide i svi potencilali jednog malog mjesta u Srijemu iako s desetkovanim brojem Hrvata u njemu.A Srijem ima bar deset Surčina!

Gospodine Bakota, s predsjednikom lokalne zajednice, župnikom mjesta i Hrvatima u njemu organizirajte ovakve sastanke i uspostavite prekograničnu suradnju s našom matičnom državom i vidjet ćete što je Srijem i što su Hrvati u njemu (još uvijek) sposobni uraditi. I nitko Vam više ne treba. Surčin to dokazuje.

A u rubrici „Tjedan u Somboru“, dopisnica „Hrvatske riječi“ iz tog grada Zlata Vasilević, ohrabrila se da u svojoj crtici pod nazivom „Dužionica“ konačno prikaže apsurdnost „nadgornjavanja“ Bunjevaca i „bunjevačkih Hrvata“ oko te  manifestacije koja nema hrvatsko obilježje! To „nadgornjavanje“ samo ove godine košta grad Sombor pola milijuna dinara, a našu zajenicu do sada desetine milijuna dinara i kuna te raskol i podjele po svim mogućim i nemogućim šavovima, negativnu selekciju na polju kulture i politike i ispiranje mozgova 57.900 Hrvata nekadašnjim vještinama bunjevačkih salašara kao kulturnih manifestacija svih Hrvata u Republici Srbiji!Bunjevački salašari su nekada, također bez hrvatskih obilježja, zahvalu Bogu za kruh slavili na svojim salašima, što je za svaku pohvalu, mislim ono oko Boga, ali danas nije manje Hrvat onaj koji ne zna pucati svinjarskim bičem ili preskakati vatru. Onda je, zahvaljujući onom novcu koji se sliva u donjotavankutski trokut, ova „bunjevačka kulturna zaraza“ prešla i na tavankutske jabuke, tavankutsku slamu i još štošta, a sve je prešlo svaku mjeru! Tvrdim vam da su srijemske jabuke bolje od tavankutskih (probajte), o slami i da ne govorim (udjelite koji dinar ženama iz Srijemske Mitrovice, da vidite koja su čuda u stanju napraviti)!

Branimir Miroslav Tomlekin